...
moj stari ima zlatne ruke,
to je matematički precizna i praktično dokazana činjenica, koju priznaju svi koji ga poznaju, čak i moja baka, a njegova punica (ne'š ti punice, ej...).
naravno, kad kažem da stari ima zlatne ruke, onda ne mislim na nakit, ili na onu priču u kojoj kralj pretvori u zlato sve što dotakne, već mislim da sve što uhvati u ruke, napravi dobro - tik do savršenstva.
činjenica da je stari velemajstor rubrike "uradi sam" meni je nadasve zadavala glavobolje kad sam bio klinac.
ništa nije bilo tako gorkog okusa, kao očeva naredba da mu nešto pomognem. jbga, stari je uvijek nešto radio, gradio, sadio, popravljao i preuređivao, bilo oko kuće ili u vinogradu, a šegrt mu je često trebao. kao posljedica toga, ja sam u odnosu na svoju ekipu često izvisio sa svojim planovima, jer dok su se drugi zabavljali i plandovali, ja sam šljakao rame uz rame ocu. nekad se radilo teško, ali uglavnom podnošljivo, iako uvijek dosadno u vražju mater, jer misli su bile na stvarima koje sam ja htio raditi.
bio bih s dečkima igrao nogomet cijelo poslijepodne, a morao sam kositi travu u vinogradu. ekipa je išla na šodericu, kupanac i picigin, a ja sam lopatario na mješalici, jer gradila se mamina kancelarija. sjedili su po terasama u centru, ispijali kave i limunade, škicali cure i zajebavali se do neba, a ja sam bušio i farbao ukrasne letvice za balkon i terasu.
primjera je mnogo, a u svakome sam se osjećao usrano, izolirano i donekle kažnjeno. nikako, ali nikako mi nije bio jasan taj ponos i sjaj u očima starog kad bi dovršio neku svoju majstoriju i kad bi rezultati mukotrpnog rada postali vidljivi. kao šlag na vrhu torte, treba reći da sam bio i ostao nespretan do boga, a stari baš nije imao vremena i strpljenja za moja prtljanja i neiskusne ruke, pa sam u startu bilo kakvog rada odmah imao averziju prema alatu i starome, jer sam znao da će me čekati ili ispadi živaca ili podsmjehivanje. iskreno, još ni sad ne znam što je od toga bilo gore.
otada su prošle godine, i kad sad razmišljam o balavom sebi, shvatim da sam bio mlad, buntovan i glup, kao i većina u toj dobi. pubertet i hormoni pobrinuli su se za duge ruke koje su mi samo smetale, a u nastavku toga i da namjere starog protumačim pogrešno. opet, kao i većina u toj dobi.
nije mene otac maltretirao, nije me kažnjavao time što mi je zadavao obaveze i poslove, niti me namjerno uskraćivao za druženje s ekipom.
stari je od mene radio čovjeka, učio me stvarima koje bi svaki muškarac morao znati. ok, nije tata imao previše takta ni strpljenja, pa je bilo i gubljenja živaca i psovki i pogrdnih naziva, ali nedostatak takta nije nedostatak pivrženosti, kako sam to tada tumačio.
danas sam svoj čovjek, i dalje nespretan do boga, ali zato sa puno volje za uzeti alat u ruke i nešto napraviti sam. nemojte me krivo shvatiti, pranje suđa i usisavanje nije nešto za čim bih imao volje, ali napravit ću i to, jer sam stekao radne navike. ne, ne... govorim o poslovima u domaćinstvu, koje bi najlakše okarakterizirali kao muške, iako nisam pobornik te podjele. popravci i održavanje oko kuće i u njoj, šerafanje po autu i motoru, tehničke stvari uglavnom.
osim toga, našao sam i zgodan hobi koji zahtjeva maštu i puno ručnog rada. ok, ovo se može svakako protumačiti, ali da ne bude zabune, evo o čemu se radi.
obzirom da radim u tiskari i da nam većinu sirovina dostavljaju na paletama koje nisu povratna ambalaža, one se uglavnom bacaju ili koriste kao drva za ogrjev. prije nego odu na otpad, ja odvojim komade koji su još u pristojnom stanju, pa ih onda doma rastavljam, prekrajam, radim komade namještaja, okvire za slike, uglavnom stvari koje nisu prezahtjevne, a nacrti i plan izrade mogu se izguglati. isprva sam radio samo sa drvom, jer se njime lako manipulira, a sad već polako uvodim i kovine i staklo i još štošta. stvari su to, koje me vesele i bez problema drže budnim u garaži do sitnih sati.
bih li ovo radio da ne slijedim primjer oca?! vjerojatno ne bih, priznajem. fala, stari...
da ne bude sve u strogom tonu, moram spomenuti da sam od starog naučio i malo romantike, kako ja to volim nazvati.
naime, psovke su neizostavni dio "majstorskog vokabulara", kako mog starog, tako i mene.
zabijam čavao, promašim i opizdim se po prstu, pa najebe i čavao i čekić i mila majka i svi sveci, ali nakon toga se čavao ipak nekako zabije do kraja. šerafim neke daske, pobjegne šerafciger i zabijem si ga u dlan druge ruke, pa poskidam par biblijskih motiva dok od bolova skačem po garaži, ali šeraf na kraju ipak bude zašerafljen i daske pričvršćene. vježbom do savršenstva, ne?! ipak, najsočnije su psovke koje prate udarac glavom o neku policu, ili ćošak koji usput zaboravim. e, onda je romantika na vrhuncu, najebu svi, od punice do psa, i natrag!!!
koliko pratim primjer oca, najviše govori to da i ja svog nasljednika polako uhodavam u poslove, ali obzirom da mu je tek osam godina, zasad mu dopuštam da sam odabere kad je dosta sudjelovanja. nekad ga ne zanima posao koji radim, pa se brzo makne i ode u nekom svom filmu, a nekad ga interesira sve i onda ima bezbroj pitanja kojima me često nasmije. fascinantno je pratiti na koji se način razvija znatiželja i logika djece. ipak, najčešće se baš ulovi onoga što nije za njega, tj. onoga čemu nije dorastao. odlučuje zabijati čavle, umjesto da mi ih samo dodaje, a ja samo žmirim i čekam da počne dreka i suze kad promaši i opali se po prstu. umjesto da drži lopaticu dok ja metem, on mora mesti, a ja držim lopaticu, pa otpadaka ima svugdje, samo ne na toj prokletoj lopatici. umjesto da mi samo dodaje daske za farbanje, on mora probati farbati, pa onda ofarbani budemo i on i ja i pola garaže, najmanje letvice.
zabavljamo se, to ste već mogli zaključiti, a usput se učimo surađivati oko poslova.
on je sretan, pa sam i ja sretan.
razumijem svog starog, jer sam sad i ja nečiji stari.
šteta je samo što toliko vremena treba da se neke stvari i odnosi u životu poslože, ali na kraju se to vrijeme svakako isplati.
istinita je ona,
kad imaš sedam godina, tata ti je superheroj. kad imaš sedamnaest, stari je seronja, a sa dvadeset i sedam godina shvatiš da je otac bio u pravu, kad je držao lekcije.
pozdrav, dobri ljudi...
...
Post je objavljen 28.09.2015. u 12:15 sati.