Marko Mežnarić

13.05.2019., ponedjeljak

Tekst 54. - Kava...

...

kava može biti mnogo stvari.
najčešće, ona je petominutna tampon zona između otvaranja oči i potpunog buđenja.
vrlo često, ona je poziv na druženje i čašicu razgovora. ili šalicu, ako vam draže. idemo na kavu? kuhaš kavu? kava kod mene, u tol'ko i tol'ko? ili samo kratko: kava, kafeljnikov, kofein; samo neki od bezbroj sinonima za šalicu napitka.
ponekad je samo pauza, između poslova, ljudi, stvari.
svakodnevna pauza od svakodnevice.

za mene,
kava može biti sve navedeno, no najčešće je svojevrsna meditacija i zato je volim ispijati sam. ako sam uz alkohol dobio najgluplje ideje, najbolje sam nerijetko dobijao uz šalicu kave.
sjedim, pijuckam, sređujem i nerijetko zapisujem misli, pa se povremeno dogode ovi moji tekstovi. udobnost vlastitog doma, gdje je sve podložno mom trenutnom raspoloženju, bila bi idealan ambijent za ovo, ipak redovito biram kafiće.

prije svega,
ima nešto u kakofoniji podražaja koji me okružuju u kafiću.
žamor razgovora, zujanje aparata i mlinca za kavu, zveckanje čaša i šalica, osoblje koje si preko šanka prenosi narudžbe, glazba u pozadini svega. miješanje mirisa friško skuhane kave ili čaja sa reskim notama cigaretnog dima što ugodno draži nosnice, a poslije tako neugodno isparava iz odjeće i pora na koži. ne, nisam nikad pušio.
u središtu te mješavine, ja ne pridonosim istoj.
sjedim, šutim, razmišljam, a vrtlog misli iznad moje glave, neprimjetan ikome osim meni, pleše neki svoj ples, isprva u ritmu glazbe, pa sve sporije, kako već uspostavljam red u glavi. vrlo je vjerojatno da pojedincima oko sebe djelujem čudno, možda i osoblju, uvijek tako sam i tih, no zato imam kafiće u koje redovito zalazim i gdje su već naučili da se ponašam kao dio inventara i u tišini skupljam prašinu.
uostalom, a što me i briga za tuđa mišljenja?
ja sam samo čovjek na pauzi za kavu, više od toga ne moraju znati. isto tako, i sam najčešće biram ne saznati išta o ljudima oko sebe, no volim ih promatrati, a nerijetko ulovim i djeliće razgovora između onih koji ne mare za diskreciju istog.
svakako najzanimljiviji, oni su ponašanja sličnog mojem. o čemu razmišljaju dok kruže žličicom po šalici? maštaju li? prisjećaju li se nečeg lijepog, ružnog, tužnog? imaju li probleme i ako da, razmišljaju li sad o njima? kad bismo uspoređivali, čiji bi se problemi činili većima, njihovi ili moji? koja je znakovitost ispijanja trećeg gorkog pelinkovca uz kavu? jel' žestica pomagalo u rješavanju problema ili tek kriznog tremora ruke? možda je samo pokušaj bijega od stvarnosti, a možda tek tiho priznanje da čovjek još nije spreman odustati od traženja rješenja na dnu čaše. mogao bih pitati, ali onda riskiram i kontra pitanje, a to ne želim, pa na kraju ostavljam tuđa lica i okrećem se natrag, svojoj šalici i svojoj problematici. možda ću pitati sutra. možda nikad.

druga važna stvar je,
što mi kava bude boljeg okusa, ako je pripremi netko drugi. možda zvuči nelogično, jer tko može bolje od mene znati kakvu kavu volim, ali tako osjećam. u nastavku toga, ako je taj netko drugi nasmijana, a po mogućnosti i oku ugodna konobarica, još bolje! znam, sad ne zvučim samo nelogično, već i seksistički, ali nije namjerno, jer ako sam ikad i ganjao konobarice, nisam ih trpao u poznate, ružne stereotipe. naravno, to ne znači da se poneka ne bi mogla svrstati, no svatko od nas može se pronaći u nekom stereotipu, i baš zato nemamo pravo stereotipizirati druge. svakom njegovo, i zato meni na kraj pameti nije vrijeđati žene, a potom i profesiju koju sam svojevremeno vrlo dobro obavljao, čak i ako to sam kažem. istini za volju, iskustva sa konobaricama bila su takva da iza lijepog lica najčešće nije bilo nešto zanimljivo za otkriti ( čast iznimkama ), ali ponavljam, to nije do stereotipa i priča koje su izmislile neostvarene seljačine, već do osobnih iskustava.
digresiram.
ustvari, vrlo je jednostavno.
prvo, volim vidjeti lijepu, nasmijanu ženu. uživam u tom pogledu, mislim da je to najnormalnija stvar.
drugo, uslužna djelatnost ionako zahtijeva prijaznost i pristupačnost, a osmjeh mi dođe kao prirodno i prvo sredstvo za to. mislim, ne moraš se kesit od uha do uha, k'o hijena, al' ono, razvuci usne toliko da malo osvijetliš lice bjelinom zubi.
kad spojim prvo i drugo, nasmijana i oku ugodna konobarica ustvari se podrazumijeva. i ne, to ne znači da imam averziju prema muškim konobarima, niti da izbjegavam kafiće gdje je muško osoblje.
to samo znači da imam preference.
biram nasmijano osoblje, što znači da biram izbjegavati kavu u kafiću gdje me dočeka namrgođeno lice. mrgud će teško skuhati finu kavu, zato što to najvjerojatnije radi preko volje. da se razumijemo, jasno mi je da ima dana kad ništa ne ide od ruke. kvragu, i ja nekad budem nadrkan k'o da sam pišao u koprive i sad peče na strateški nezgodnom mjestu. jbga, posloži se tako dnevni horoskop, samo gledam kome bih odgrizao glavu i polako žvakao dok se ne smirim, ali posao zahtijeva profesionalnost, a nadrkanost nije dio iste, pogotovo što radim s ljudima.
paralelno s tim, loša kava nije profesionalna i uz nju meditacija nikako ne ide, jer me odvratan okus u ustima sprečava da mislim na išta drugo.
redovito pijem kavu sa toplim mlijekom, dovoljno sam je u životu skuhao i popio, da već po mirisu i izgledu mogu prepoznati kvalitetu iste.
ne govorim o nijansama, nisam cjepidlaka. ako je mlijeko malo vruće, nebitno, ohladit će se. ako je malo više mlijeka od kave, nije presudno, popit će se. ali, kad je greška kod samog kuhanja, pa iz aparata izađe pregorena kava ili samo ofarbana voda, to vraćam. isto vrijedi i ako mi uliju ukiseljeno ili zakuzmano mlijeko. ustvari, ne mogu reći što je od toga gore. kombinacija obojeg, valjda. bilo je svakakvih pokušaja i promašaja, to sigurno, no i kad se tako nešto dogodi, osmjeh spašava stvar. nije kraj svijeta, samo kava ne valja.
nasmijem se dok reklamiram, nasmiješ se dok mi donosiš novu.
meditacija samo malo kasni.

čitamo se.
...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.