Marko Mežnarić
28.03.2014., petak
tekst 15. - zašto vjerojatno nikad neću napisati veće literarno djelo?!
|
... mislim da sam kavanski pisac... pazi mene... pisac... ako ikad budem prepoznat kao pisac, onda će to biti potvrda moje kvalitete i statusa, jer samog sebe ne mogu, ne smijem i ne usudim nazivati piscem, bilo bi to krajnje pretenciozno... ipak, za potrebe ovog teksta, koristit ćemo navedenu terminologiju, čisto radi lakšeg razumijevanja... razlog iz kojeg se smatram kavanskim piscem ustvari je sasvim jednostavan : inspiraciju za pisanje redovito dobivam u atmosferi birtija, kafića, kavana, barova i birceva... krčmi, ako baš želite... mirna atmosfera... prigušena svjetla... tiha glazba negdje u pozadini, dodatno prigušena zvukom aparata za kavu, zujanjem hladnjaka i žamorom ljudskih glasova... slatkasti cigaretni dim i okus dobro skuhane kave... to je ono što meni kafić čini odgovarajućim... uz to, ako u kafiću ne radi neka nadrkana i na cijeli svijet raspižđena oštrokondža, koja je još k tome baš jutros fulala mjesto u šumi i piškila u koprive, pa sad pecka i svrbi na nezgodnom mjestu, već radi neka pristojna, susretljiva, po mogućnosti i oku ugodna konobarica, onda je to samo još jedan plus za kafić, te dodatni poticaj mojoj mašti... znam, znam, zvučim k'o tipična muška svinja... jbga, imam oči da gledam i nije me sram priznati da volim gledati ono što smatram lijepim... tužite me, licemjeri... potreba za kavanskom atmosferom u svrhu dobivanja inspiracije ujedno je i razlog što su šanse da napišem neko opširnije literarno djelo (tipa roman) vrlo male... minijaturne... nikakve, čak bih se usudio reći... naime, kavanska inspiracija traje vrlo kratko, isto koliko i šalica kave, ponekad dvije... jbga, volim kavane, ali nemam mogućnosti cijele dane provoditi u njima kako bih pisao, a taman i da imam, pitanje je, bih li to fizički mogao... opet, za potrebe ovog teksta, pretpostavimo da bih fizički mogao svoje dane većinom provoditi u birtiji i pisati, ali postavlja se pitanje kako bih to financijski izveo... kako preseliti u neki kafić?! kako postati dio inventara?! kako doći do toga da u kafiću sjediš za stolom koliko hoćeš i možeš, nosa zabijenog u bilježnicu sa svojim pisanim umotvorinama, lagano pijuckaš kave i po potrebi redaš male doze nekog finog viskija ili konjaka, pa opet nastavljaš nizati rečenice koje će ljudi htjeti čitati, po mogućnosti na mediju koji će tebi stavljati novčiće u zasad itekako plitke džepove?! koliko sebe poznajem, mogućnosti su dvije... prva mogućnost, je da dobijem bezobrazno veliku svotu novaca... recimo, na lotu... super sedmica... jackpot, jbga... najprije kupim neke svoje snove, a onda lovu fino oročim i trošim kamate koje mi banka mjesečno isplaćuje... onako, like a boss, bezobrazno šmekerski... život na usidrenoj jahti, ništa ispod trideset metara duljine, naravno... vanserijski lijepa žena koju ću razmaziti do granica odvratnosti i sin koji će imati sve što mu srce poželi, a ipak se neće ponašati kao mali, bahati, razmaženi pederko, nego biti fakin kakav mu je i stari... jahta će, kako i priliči, biti usidrena u luci negdje u tropskim krajevima, a u istoj toj luci bit će i jedan zgodan kafić što se navečer pretvara u noćni bar... zgodne konobarice znat će moje ime i bezuspješno će, ali ipak sa nikad jenjavajućim entuzijazmom, očijukati sa mnom i zavoditi me dok mi budu donosile moju standardnu kavu, u moj rezervirani separe, moju oazu kreativnosti i stvaranja... naravno, kad umrem, taj će separe biti pretvoren u svojevrstan spomenik, a kafić će biti počašćen što može nositi moje ime... znam, u ovom slučaju mašta mi se ni pod razno ne može okarakterizirati kao bujna, jer u jednoj velikoj mjeri bazira se na modernim filmskim bajkama... i ok, gledam previše filmova, ali sreća u nesreći je što se o ukusu ne raspravlja, koliko god dobar ili loš on bio... na kraju, da apsurd veći, loto uopće ne igram, kao ni ikakve druge igre na sreću... druga mogućnost daleko je realnija i lakše ostvariva od prve, no to ne znači da je mačji kašalj... naime, druga mogućnost je otvaranje vlastitog bara, birtije, kavane... da budem potpuno iskren, vlastiti ugostiteljski objekt jedan je od nekolicine mojih velikih, nedosanjanih snova... prilika za ostvarenje imao sam u nekoliko navrata, no prilike su zahtijevale i određene svote novčanih sredstava, a u danom momentu, ja ih nisam imao... po starom pravilu - tko prvi, njegova djevojka - priliku su iskoristili drugi, sretniji i/ili spretniji, sad već kako vam drago... da i dalje ostanem potpuno iskren, neku konkretniju lovu i dalje nemam, morao bih prodati i automobil i motor i možda još koju stvarčicu da skrpam neku kintu, no opet zbog potreba teksta, pretpostavimo da sam to i napravio, kintu imam i dovoljna je za koji mjesec najma i jednu kvalitetnu narudžbu robe... sve, što sad treba, je prilika da negdje uložim svoja sredstva... a prilika je malo i nisu nimalo obećavajuće... iznajmljuju se lokali, naravno, no uglavnom su to prostori u kojima se prethodno izredalo nekoliko nesretnika sa željama i razmišljanjima sličnim mojima, a koji su redom svi neslavno završili i debelo propali, izgubivši pritom velik dio uloženog novca, ako ne i sav... vratimo se sad malo unatrag, ja sam za početni kapital morao prodati i automobil i motor... ok, nisam sad ja neki lik sa osobinom pretjeranog vezanja za materijalne stvari, ali za automobil i motor krvavo sam radio... motor mi je jedini luksuz u životu, dok je auto stvarna potreba, pogotovo zimi... izgubiti ih zbog nepromišljene i/ili brzoplete odluke bilo bi ravno idiotizmu... drugim riječima, cvikam od prevelikog rizika, idem ziheraški, a evo i zašto... birtije propadaju, i to je sasvim dovoljan pokazatelj da je hrvatski narod u debelom qrcu, jer čak i kad se nije imalo za neki luksuz i šminku, za rundu s ekipom uvijek se našlo, i to uglavnom kod svakog... sad se nema ni to, oskudacija buraz, pa samim time ni moja ziheraška malenkost nema prilike otvoriti svoj lokal... ustvari, ako ćemo baš tjerati mak na konac, druga se mogućnost vrlo lako može dovesti u uzročno-posljedičnu vezu sa prvom, jer ako sam već bezobrazno bogat, onda komotno mogu dati nemoralnu ponudu za onaj isti kafić, u onoj istoj luci, u kojoj je usidrena moja savršena jahta ispred koje se svi turisti žele fotografirati...svakako da ću nemoralnom ponudom kupiti taj isti kafić, ali stvarno... imati milijune i željeti raditi?! jok, batice... ne ova svinjica...nek' banke rade za mene, samo nek' se kamate roje, nis' ti ja pohlepan... da zaključim... loto ne igram i ne namjeravam početi, jer nikad mi lova nije pala s neba, pa vjerujem da neće ni početi... rođen sam s qrcem, ne sa sretnom zvijezdom... prva mogućnost ostaje u maštanjima, bez ikakve šanse da postane realnost... skrivena u mračnom kutku mojih želja, mogućnost je broj dva, ali za razliku od mogućnosti broj jedan, za nju nemam jedno konačno NE, već jedno blaže i nedorečeno NE JOŠ... odmah do mogućnosti broj dva, čuči i želja da napišem neko veće literarno djelo... roman, jbga... isto tako, klasificirana pod NE JOŠ... jer ipak sam ja wannabe kavanski pisac, moj izričaj je kratak... čitamo se... pozdrav, dobri ljudi... ... |
26.03.2014., srijeda
tekst 14. - tko rano rani...
|
... zajeb'o je pijetla... ludnica današnjeg dana započela je osjećajem nesanice negdje oko ponoći... vrtim se po krevetu, namještam u sto različitih poza, zaspati ni pod razno... k'o za vraga, na poslu sam morao biti u pet ujutro, jer je u sedam neka roba morala biti isporučena u zagrebu... spavao sam, drijemao točnije rečeno, na dva ili tri puta po petnaestak minuta, taman nedovoljno za neki osjećaj odmorenosti, ali zato skroz dovoljno za glavobolju koja me pogodila nekako istodobno sa zvukom alarma s mobitela... kao da će mi to pomoći u otklanjanju boli, "skinuo" sam nekoliko svetaca s neba u kombinaciji s nekim sočnijim psovkama (da, puno psujem, jbga, nikako nisam osoba koju u telefonskom razgovoru želite staviti na zvučnik) i oteturao prema kupaonici u stilu alkoholičara "pod punom ratnom spremom" - korak naprijed, natrag dva... prije nego sam pogledao u ogledalo i usrao se od straha, jer gledao me izgladnjeli vampir, trebao mi je još jedan set psovki sa vjerskim motivima, čisto da uz ovacije ispratim udarac malim nožnim prstom po ormaru, onako, na finjaka, antuntunovski, u sam ćošak, i naravno, uz sve popratne efekte - oštru bol, razbijen prst i nokat, zvjezdice oko glave... jedino dobro što je iz tog, nadasve kvalitetnog udarca proizašlo, je činjenica da sam na trenutak zaboravio glavobolju... mislio sam se i obrijati, ali nakon što sam se u deset koraka od kreveta do umivaonika zamalo osakatio, odustao sam od te ideje, jer velika je vjerojatnost da bih izgledao kao da me obrijao Edward Škaroruki na lošem tripu, ili još gore, Sweeney Todd u elementu, raspoložen za zajebanciju... izlazim van, hladno je, to mi odgovara... krećem prema firmi, otvaram prozor auta, hladim glavu, osjećam kako se glavobolja stanjuje... kratke upute od šefa, roba utovarena brzo i efikasno, krećem za zagreb nešto prije šest sati... cesta je uglavnom prazna do križevaca i vozim poprilično brzo, ali onda upadam u vrevu ljudi koji putuju na posao... apsolutna je katastrofa vidjeti to krdo automobila, a u skoro svakom samo po jedna osoba, rijetko gdje dvije ili više... ekološki i financijski, totalno smo u mraku, zaostajemo sto godina iza konja... car pulling, tj. zajednička vožnja, to je nešto što zapadne zemlje redovito prakticiraju, kod nas to još nije ni u povojima... mea culpa, i ja sam dio te zaostalosti, jer prvo što sam u autu stalno sam, a drugo što bih na posao čisto lako mogao i pješke, dva kilometra nisu neki bauk, ako ništa drugo, onda zdravlja radi... digresiram... promatram tablice automobila u prolazu, gledam brojke na semaforu, koliko mi je još ostalo crvenog ili zelenog svjetla, i sasvim nehotice te me brojke vuku u vlastite, nesretne/negativne računice... razmišljam o odlasku na stan, ali podstanarstvo je luksuz koji ću si teško moći priuštiti... da, imam solidnu plaću, ali imam i više nego solidne izdatke... kredit, alimentacija, redovni mjesečni računi... radim neki provizorni izračun, kad se sve zbroji i oduzme, uzimajući u obzir moje trenutno životno stanje, nakon plaćenih svih obveza, za život od plaće do plaće ostane mi nekih stotinjak eura... od tih stotinjak eura morao bih natočiti benzin, kupiti špeceraj i gablec radnim danom, platiti telefon i internet, i usput malo po malo stavljati sa strane za sina, obleku, registracije, itd. jasno kao dan, to je nemoguće... ustvari, lažem, moguće je... troškove mogu maksimalno smanjiti tako što ću prodati auto i motocikl, , odjaviti telefon i internet, poplaćati minuse na karticama i ostatak love iskoristiti za vraćanje dijela kredita, pa onda klepetati od banke do banke u potrazi za nekim sveobuhvatnijim i možda povoljnijim kreditom, koji će mi omogućiti prebijanje starog kredita, kupnju male kućice van grada i uz malo sreće, nekog polovnog škarnicla od auta... ako ćemo iskreno, takav kredit teško ću naći, koliko god to glupo zvučalo i koliko god u obzir uzmemo šaroliku paletu kredita kojima nas banke bombardiraju u svojim reklamama... kako to tamo lagano i ekspresno izgleda... dođeš, pitaš, zgodna bankarska službenica u tri osmjeha i dva klika mišem odobrila ti je kredit, i dok se ti voziš prema auto salonu da svoju staru krntiju zamijeniš za novu pilu, lova ti već sjeda na tekući račun... nekako istovremeno sa prvim kilometrima u svom novom metalnom ljubimcu, tvoj novi stan ili kuća vrvi dostavljačima namještaja i majstorima od knaufa, parketa, pločica i stolarije, te u tren oka postaje dom iz snova kakve su nekad prikazivali na MTV Cribs... takva stvarnost je, nažalost, slučaj jedino onda kad ti lovu trebaju uzeti, a nikako dati... kad bi barem papiri za kredit bili rješavani tako brzo kao što se rješavaju opomene pred ovrhu ili tužbu... ustvari, već i za papire o kreditu moraš izdvojiti masnu lovu, dakle, moraš imati novaca da bi od banke dobio još novaca... ekvivalent tome bilo bi da ne možeš jesti na prazan želudac?! blah, jebe lud zbunjenog... nižem dalje brojke, nižem i kilometre, zagreb se nazire ispred mene, isprva stidljivo u daljini, a zatim u svoj svojoj veličini... veličanstven grad... grad u kojem bih volio živjeti... grad ljudi... grad prilika... naravno, koprivnica zauvijek u srcu, ali od ljubavi se ne živi... s druge strane, i preseljenje u zagreb nešto je što zahtijeva novaca... zagreb nije jeftin... gore od toga je odricanje od svakodnevice sa svojim sinom jedincem, Njegovim Prerazmaženim Veličanstvom... on je tako malen, a ipak, u njemu je sva moja snaga i volja, zbog njega ustajem svako jutro i krećem u nove borbe sa ovim sranjem koje zovem život... jebeš mi sve... istodobno, skrećem na dva mjesta, prvo na cesti, s autoputa prema buzinu, a zatim i u glavi, misli o privatnom životu šaljem na sporedni kolosijek, ubacujem se u poslovne sfere... vreva velegrada, mravinjak prometala, buka i metež... zatvaram prozore na kombiju, pokušavajući se odvojiti od svega toga i ostati sam u gomili, no jedino što mi uspijeva, jest ponovno prizvati glavobolju... još samo fali kiša, pa da potpuno utonem u mrak vlastitog uma i neizbježnost jadne situacije na koju sam osuđen još jedan neodređeni vremenski period, kako sad stvari stoje... na radiju započinju vijesti, i prije nego krenu pričati o milanovićevoj i karamarkovoj igri bez granica, koja bi se najlakše mogla opisati kao beskonačno nadigravanje po pitanju čiji je pimpek veći, a ustvari su oba minijaturna, jer nemaju se ama baš ničim kurčiti, niti imaju išta za pokazati... nula... zero... nada... gasim radio i do kraja prebacujem mentalni sklop na poslovnu automatiku, u glavi ostavljam samo kartu zagreba, mapiranu isključivo vlastitim iskustvom, i na njoj križaljku lokacija koje moram čim prije obići da bih se mogao vratiti doma onome što je jedino stvarno važno u mom životu... sine, tata stiže... čitamo se... pozdrav, dobri ljudi... ... |
23.03.2014., nedjelja
tekst 13. - dan za igru...
|
... imao sam u glavi kostur čestitke za Međunarodni Dan žena... malo povijesti, malo više sadašnjosti, prstohvat mojih misli i stavova, sve to kratko sročeno u malu, lijepu čestitku za ljepši spol... no, kako to kod mene nerijetko bude, naredale se obveze, iskrslo tu, zaškripalo tamo i tekst je ostao samo skica... nema druge, pričekat će dogodine, jer nekako mi bezveze da ga objavljujem retroaktivno... slična stvar dogodila mi se i za Dan očeva... obaveza na obavezu, glavobolja na granici migrene i tlak na granici srčanog udara, bio sam leteći od ranog jutra, a ipak nisam stizao sve na vrijeme... najmanje od svega stigao sam biti sa svojim jedinim nasljednikom, a djetetu od šest godina teško je objasniti da novac ne pada s neba i da neće biti za kinder bueno, lopte, gormite i ostale pizdarije, ako tata ne zapne... ustvari, nije toliko ni stvar u buenu, loptama i gormitima, koliko je u špeceraju, režijama itd., ali mi ovako lakše klincu objasniti... ako nema struje, upalit ćemo svijeću, dijete to ne pogađa na isti način kao kad nema kinder buena, jer struja mu je apstraktni pojam, ne može je opipati... dobro, praktično govoreći, može, ali jebemu mater, ak' sam ja gurao čavle u utičnicu, on ne mora... slatka čokolada, to je ipak druga dimenzija... a dijete se za Dan očeva stvarno potrudilo... napravio je šarenu kovertu, nacrtao na njoj mene i moj motor, a na poleđini napisao "tata, sretan ti tvoj dan", onako dječjim, tako nespretnim, a opet tako simpatičnim švrakopisom i neizbježnim naopakim R... da sam stijena, na ovo bi mi se srce otopilo, a kamoli ovako... raspekmezio sam se k'o babe na bali-begov goli torzo, odmah je nestala glavobolja i brige... čudo je, koliku pozitivnu ovisnost stvara očinstvo, i koliko je dobra ta droga... jebeš iglu, marihuanu, alkohol, ja sam nečiji otac, to je šut s kojim se nijedan drugi ne može usporediti... kako brzo mi vrijeme leti u nepisanju, mimoišao me i dan sv. patrika... ako mene pitate, još jedna u nizu gluposti koje smo instalirali kao posljedicu prekomjernog gledanja televizije... irci za dan svetog patrika idu u crkvu, prekidaju post i blaguju, slaveći tako svetog patrika, čovjeka najviše zaslužnog što je kršćanstvo u irskoj ugledalo svjetlo dana i naslijedilo druidizam, ali bez prolijevanja krvi kao u ostatku "civiliziranog" svijeta... nama ostalima, dan svetog patrika samo je nova isprika da maznemo dvadeset piva i sašijemo se k'o potkušulje u nekoj od lokalnih birtija, pa da od alkohola tako prikladno pozelenimo, k'o fol iz solidarnosti prema našoj irskoj braći po otrovu... neš' ti pijankeeeeee... da sad ne nabrajam dalje, pun kufer toga ima što bih volio komentirati, ali ne nalazim vremena, i to me boli, jer stvarno uživam u ovo svom piskaranju... prije svega, ovo je moj ispušni ventil, a zatim i način da se kreativno izrazim... ok, možda nije bogzna kako kvalitetan način, jer velika je, gotovo stopostotna vjerojatnost da nisam i nikad neću biti kreativac kakav bih volio biti, ali imajući u vidu činjenicu da je kreativan čovjek onaj, u kojem još nije umrlo ono dijete iz kojeg je odrastao, recimo da sam zadovoljan... još se znam igrati, a život je ipak samo to, igra... u nastavku tog razmišljanja, sasvim svjestan činjenice da ima puno stvari koje već dulje vrijeme čekaju da budu napravljene, a koje bih danas stigao, ja ipak odlučujem posvetiti ovaj dan igri i zajebanciji... zašto?! zato što, kad malo bolje razmislim, mogu si to priuštiti... zato što mi tijelo govori da bih trebao... zato što bi svatko od nas tu i tamo trebao svakodnevicu presjeći jednim danom kad su problemi, pizdarije i obaveze na čekanju, kad radiš ono što voliš, a ne samo ono što moraš... otići ću na sad već tradicionalnu nedjeljnu prijepodnevnu kavu s dečkima, terat ćemo zajebanciju i smijati se k'o da smo sami na svijetu, na naše osobno zadovoljstvo i opći prezir ostatka kafane... dovest ću sina k sebi na ručak, pa poslije s njim otići nekud na igralište ili u šetnju, možda na šodericu ili na dravu... slikat ćemo se kraj labudova, hraniti ih starim kruhom (da, znam da je zabranjeno, i znam da nitko od vas sigurno nikad nije vodio dijete da hrani labudove... njaha...), nabijati loptu na sve strane, smijati se svemu i svačemu, hrvati u travi, umazati se k'o prasad u kaljuži i umorni, ali sretni doći doma navečer... danas se igram, danas uživam, danas je moj kick back and relax day i posvećujem ga ljudima do kojih mi je najviše stalo, jer već sutra me čeka sve ono što danas tako kategorički odbijam napraviti... čitamo se... pozdrav, dobri ljudi... ... |
07.03.2014., petak
tekst 12. - korizma...
|
... razjebalo me, u srijedu, onako, za dobar dan... za vrijeme gableca... ničim, osim glađu izazvan, dođem u kantinu i sjednem k ostatku ekipe, razmotam svoj burek s mesom i krenem žvakati... razgovor, koji je dotad žuborio prostorijom, nestaje u sekundi... netko je pritisnuo mute button... instant kuš dugme, rekli bi po domaći... iako odmah primijetim tu neugodnu tišinu, odlučim je ignorirati, u nadi da možda nije zbog moje malenkosti, no ako već i jest, da će jednostavno nestati, ne budem li se obazirao na nju... trebao sam znati bolje... - ti ne znaš da je danas zapovedani post?! - upita me mili, dušebrižnički glasić... - ko, ja?! - pravim se glup, gracioznošću dostojnom jednog barišnjikova... - da, ti... danas se ne jede meso, počinje korizma, treba se odricati... da ne duljim što je dalje bilo, jer događaj mi je samo poslužio kao kratak uvod u ono bitno, ukratko ću reći da mi je tlak odmah skočio na osamsto i pedeset, ali ipak sam se uspio suzdržati komentara, jer ipak je to poslovno okruženje, a ja bih volio misliti da sam profesionalac... pojeo sam svoj gablec do kraja, bez riječi i na opće zgražanje pojedinaca, uživajući u samoj činjenici da im od mirisa bureka idu sline, ali da će prije otegnuti papke, nego priznati da bi i oni najradije sad smazali jedan fini, masni, topli... eto, i meni opet idu sline... uglavnom, došlo je vrijeme odricanja, treba pokazati karakter i četrdeset dana izdržati bez nečega što inače konzumiramo svakodnevno... i tu je, ustvari, početak tragikomedije... naime, devedeset i devet zarez devet posto ljudi pojam korizme tumači, a samim time i provodi, sasvim krivo... odreći se nečega, jedna je stvar, ali odreći se nečega u korist osobe kojoj je to mnogo potrebnije, to je ipak neka druga stvar, a ujedno i pravo značenje korizme... prateći tu definiciju, unutar širokog kruga promašaja javljaju se tri podskupine... prvo, dolazimo do onih što se odriču stvari koje im štete... tu odmah priča prestaje, jer ono što šteti vama, vrlo će vjerojatno štetiti i drugome, ili?! uglavnom je ovdje zastupljena muška populacija, koja se odriče nekih svojih poroka, sad većih ili manjih... promašili ste slučaj, jer odreći se alkohola, cigareta i tome slično, to je ipak na slugu vama, netko drugi neće se bogzna koliko okoristiti činjenicom da ste vi prestali pušiti ili piti na četrdeset dana... ustvari, još ste i zajebali one koji vam prodaju te stvari, pao im promet zbog vaše apstinencije, a sve nekako sumnjam da ima vas koji puše kutiju marlbora dnevno, pa će sad u korizmi istu kupiti na kiosku i pokloniti nekome... njaha, mo'š mislit... dakle, sebi ste možda i pomogli, ali taman da predmet odricanja i ustupite nekom drugom, ne biste mu napravili ništa, do medvjeđe usluge... zatim, tu su oni koji se odriču nečeg što bi drugima i moglo koristiti u nekoj mjeri, no pogriješe u tome što drugima ne omoguće to čega su se odrekli... ako vam to zvuči komplicirano, za primjer uzmite odricanje od konzumacije nekog prehrambenog proizvoda... nije pravilo, ali nekako je ovdje brojnija ženska populacija... joj, pa sva sam se usvinjila za božićne praznike, pa gle ovaj špekec i tri broja veće dupe, fala dragom bogeku kaj ide korizma i kaj si bum sad uskratila čokoladu, kruh i još neke pizdarije od kojih sam se zgajbala... dakle, komadi, bilo je fino papati sarmice i francusku salatu, pa imate više kože za sjedenje, a i hlače od jeseni nekak' su se "skupile u pranju", pa sad spajate ugodno s korisnim, ide korizma i nema boljeg vremena da se smršavi i tijelo dotjera za ljeto... i ok, ništ' ja ne velim, i meni bi dobro došlo malo tesanja prije sezone kupaćih, ali nije to poanta, jer... smisao korizme ispunjen je tek onda, kad kupljenu čokoladu ili kruh uskratite sebi, a dajete nekome tko to nema, nekome tko je toga potrebit... ustvari, vi ste neka zlatna sredina između prethodno navedene skupine i one koja slijedi, jer niste fulali skroz, ali niste ni pogodili smisao korizme u potpunosti... naposljetku, tu su i oni što se odluče odreći stvari koje njima ne škode u nekoj znatnoj mjeri ili uopće, no isto tako, ne mogu omogućiti korist onima, kojima bi bile ustupljene... recimo, odričete se psovanja... ili još gluplje, seksa... halo?! još nitko nije umro od psovanja, ni onaj tko je psovao, ni onaj na čije uši su psovke padale!!! osim toga, ako si psovao do korizme, velika je vjerojatnost da ćeš nastaviti i poslije iste, i nitko tu ne profitira nešto posebno puno!!! nadalje,psovke su jedan velik, romantičan dio hrvatskog jezika, i to toliko bitan, da se svakog stranca koji ima želju naučiti nešto "po naški", uglavnom prvo uči kako razgovijetno i nadasve glasno reći da jebe majku i šalje u tri spolna organa iste!!! gdje je problem, čemu odricanje od toga?! ovo sa seksom, to je idiotarija svoje vrste... nakon par dana apstinencije od inače redovne konzumacije nastupa nadrkanost onog koji apstinira, a zatim i partnera koji je, ni kriv ni dužan (a taman da je i kriv i dužan), uvučen u ove "igre gladi"... i nemojte mi srati, nema te molitve koja će vam odagnati misli od seksa, pogotovo kad je kriza... te fore više rijetko pale u samostanima i župnim uredima, a kamoli među običnim ljudima... nećemo se lagati, ej... svi vi, koji krenete u ovakva kvazi-odricanja, vi ste promašili ceo fudbal, da se tako izrazim... da zaključim, nigdje nije uklesano u kamen da odricanje mora biti ravno Isusovim mukama, ali ako se čovjek na to već i odluči, onda bi u redu bilo da zna što će i kako napraviti... vrlo često, male stvari koje činimo mogu biti sasvim dovoljne da drugima pomognu, dok istovremeno nama daju osjećaj svrhovitosti... za kraj, ako pitate hoću li se ja ičeg odreći, odgovorit ću jasno i glasno - NE... zašto?! prije svega, zato što nisam vjernik... ok, iz pristojnosti i obzira prema svakodnevnoj, bližoj okolini podilazim nekim običajima, čisto toliko da uđem u okvir tradicionalnog, jer hrvatsko društvo još je uvijek zatucano do bola, ali to je ujedno i moj zadnji domet... taman kad bih i vjerovao u boga, onda mi ne bi trebala crkva i propovijedanja onih licemjera da se osjećam bogu blizu... ako je bog svugdje, kao što biblija kaže, onda majstor vidi sva moja djela i čuje sve moje misli, nema potrebe da mu se molim prije spavanja ili na nedjeljnoj misi... ako to, što sam ateist, nije dovoljan razlog za nepoštivanje posta i korizme, onda je dovoljno to što sam državljanin lijepe naše... brine se milanović, linić i ostatak ekipe da ja u svemu pomalo oskudijevam, pa čemu onda da se još i ja sekiram?! čitamo se... pozdrav, dobri ljudi... ... |
