Marko Mežnarić
26.02.2014., srijeda
tekst 11. - istina boli...
|
... sjećam se jedne reklame, bila je za Tvornicu Duhana Rovinj, a slogan je išao nekako ovako - dobar proizvod je dobar proizvod, koliko god mi šutjeli o tome... ako mene pitate, skroz u redu reklama, a pogotovo taj slogan, iako se odnosio na cigarete, čiji sam zakleti protivnik... nema ništa više odbojno, nego smrad cigarete i dima... digresiram... uglavnom, ako je nešto dobar proizvod, onda je on takav bez obzira na postojanje ili izostanak hvale na račun kvalitete... no, vrijedi li to i za obrnutu situaciju?! ako je nešto loše, hoće li postati boljim ako šutimo o tome, ili će ipak ostati isto, nevaljalo sranje?! u nastavku toga, trebamo li šutjeti, ako smatramo da je nešto loše?! zašto je u redu iznositi pohvale, ali ne i kritike?! smijemo li biti toliko tašti?! pokušat ću to malo razjasniti u narednim recima... razmišljajući kao konzument raznih dobara i ljudskih umotvorina, nedavno sam ovdje napisao jedan zgodan (moje, skromno mišljenje) tekst usporedbe, no koliko se god on meni činio zgodnom, toliko je nekima na koje se odnosio, sjeo loše... ustvari, bolje je da kažem kako im nije sjeo nikako, jer reakcija na moju akciju bila je drastična, u obliku odvjetničkog pisma, koje me prije svega upozorava da sam iznošenjem svojih dojmova počinio klevetu, a zatim, kao alternativu tužbi, to isto pismo nudi mogućnost mirnog rješenja spora nastalog mojim piskaranjem, i to na sljedeći način... trebao sam jednostavno obrisati sporni dio teksta... moja reakcija na to također je bila drastična, jer umjesto da obrišem samo dio teksta, obrisao sam sve... priznajem, malo sam popizdio, ali nije to glavni razlog brisanja cijelog teksta... glavni razlog je to što nemam ni vremena, a ni volje sudjelovati u liječenju nečijih kompleksa... o novcima da i ne pričam... istini za volju, "škandal" oko cijelog tog teksta za mene je bio "vjetar u leđa", stvorio je novu želju za istraživanjem i pisanjem, kao i dozu inata, no izuzev toga, bio je sasvim suvišan... zašto?! zato jer brisanje teksta nije ništa promijenilo, kao uostalom, ni prvotno pisanje istog... prije svega, moje skromno mišljenje o lošem proizvodu nije se promijenilo, jer sranje ostaje sranje, čak i ako je umotano u lijep ukrasni papir... dapače, u razgovoru s ljudima pronašao sam puno istomišljenika... osim toga, izostala je pozitivna reakcija nakon konstruktivne kritike... naime, obzirom su mi odvjetnici počeli slati pisma, odlučio sam i ja posjetiti neke svoje majstore prava... tri upita za mišljenje, tri istovjetna odgovora : - kao potrošač, imam pravo prigovora, kao i na javno iznošenje istog... pravo da se čuje glas potrošača jedno je od osam temeljnih prava potrošača... - kao slobodan čovjek i građanin, a prema članku 38. Ustava RH, imam slobodu mišljenja i izražavanja misli... osim toga, člankom 42. Ustava RH garantirano mi je pravo na okupljanje i mirni prosvjed... obrisani tekst može se, prije svega, smatrati izražavanjem mojih misli i iznošenjem prigovora, a zatim i oblikom mirnog prosvjeda... opisao sam onako, kako sam doživio... nisam bio plaćen da ovdje nešto seruckam, nisam to učinio iz jala, nije mi bila namjera nekog klevetati ni ocrniti... iznio sam svoju percepciju događaja... jednostavnu... iskrenu... ukazao sam na nešto što ne valja, ne s namjerom da mi prijete tužbom, već da se to nevaljalo primjeti, popravi... jbga, iz iskustva znam da istina boli, pogotovo kad je nezgodna, no nikad nisam bio čovjek koji će svoje nedostatke ili greške utapati u okrivljavanju i napadanju onih koji su na greške ukazali... nismo više mala djeca, ne igramo se čiji je tata jači i nije više način da se iz živog blata nevolje izvlačimo tako što ćemo utopiti prvog do sebe... jok, batice... nije me sram priznati da sam u životu griješio i da je bilo situacija u kojima su ljudi okarakterizirali moj posao lošim ili čak nevaljalim, jer brat bratu, radio sam krivo i trebalo mi je na to skrenuti pažnju... mea culpa... međutim, ono što se dogodi poslije prihvaćanja bolne istine, to je ono što se broji, to je ono što važi... ako išta, na svojim sam greškama shvatio da je puno bolje pokušati popraviti stvar, nego popizditi i prosipati žuč... ok, nisam sad ja neko mjerilo, niti to ne pokušavam biti, ali razmislite malo... možda i ne uspiješ uvijek popraviti stvar, ali znat ćeš da si pošteno pokušao, a to garantira mirniji san... s druge strane, žuč kad se jednom prospe, to je ipak tako konačno, a nimalo se bolje nakon toga neće osjećati ni oni koji su žuč prosuli, kao ni oni po kojima je ona prosuta... čitamo se, uskoro... pozdrav, dobri ljudi... ... |
