Marko Mežnarić
26.02.2014., srijeda
tekst 11. - istina boli...
|
... sjećam se jedne reklame, bila je za Tvornicu Duhana Rovinj, a slogan je išao nekako ovako - dobar proizvod je dobar proizvod, koliko god mi šutjeli o tome... ako mene pitate, skroz u redu reklama, a pogotovo taj slogan, iako se odnosio na cigarete, čiji sam zakleti protivnik... nema ništa više odbojno, nego smrad cigarete i dima... digresiram... uglavnom, ako je nešto dobar proizvod, onda je on takav bez obzira na postojanje ili izostanak hvale na račun kvalitete... no, vrijedi li to i za obrnutu situaciju?! ako je nešto loše, hoće li postati boljim ako šutimo o tome, ili će ipak ostati isto, nevaljalo sranje?! u nastavku toga, trebamo li šutjeti, ako smatramo da je nešto loše?! zašto je u redu iznositi pohvale, ali ne i kritike?! smijemo li biti toliko tašti?! pokušat ću to malo razjasniti u narednim recima... razmišljajući kao konzument raznih dobara i ljudskih umotvorina, nedavno sam ovdje napisao jedan zgodan (moje, skromno mišljenje) tekst usporedbe, no koliko se god on meni činio zgodnom, toliko je nekima na koje se odnosio, sjeo loše... ustvari, bolje je da kažem kako im nije sjeo nikako, jer reakcija na moju akciju bila je drastična, u obliku odvjetničkog pisma, koje me prije svega upozorava da sam iznošenjem svojih dojmova počinio klevetu, a zatim, kao alternativu tužbi, to isto pismo nudi mogućnost mirnog rješenja spora nastalog mojim piskaranjem, i to na sljedeći način... trebao sam jednostavno obrisati sporni dio teksta... moja reakcija na to također je bila drastična, jer umjesto da obrišem samo dio teksta, obrisao sam sve... priznajem, malo sam popizdio, ali nije to glavni razlog brisanja cijelog teksta... glavni razlog je to što nemam ni vremena, a ni volje sudjelovati u liječenju nečijih kompleksa... o novcima da i ne pričam... istini za volju, "škandal" oko cijelog tog teksta za mene je bio "vjetar u leđa", stvorio je novu želju za istraživanjem i pisanjem, kao i dozu inata, no izuzev toga, bio je sasvim suvišan... zašto?! zato jer brisanje teksta nije ništa promijenilo, kao uostalom, ni prvotno pisanje istog... prije svega, moje skromno mišljenje o lošem proizvodu nije se promijenilo, jer sranje ostaje sranje, čak i ako je umotano u lijep ukrasni papir... dapače, u razgovoru s ljudima pronašao sam puno istomišljenika... osim toga, izostala je pozitivna reakcija nakon konstruktivne kritike... naime, obzirom su mi odvjetnici počeli slati pisma, odlučio sam i ja posjetiti neke svoje majstore prava... tri upita za mišljenje, tri istovjetna odgovora : - kao potrošač, imam pravo prigovora, kao i na javno iznošenje istog... pravo da se čuje glas potrošača jedno je od osam temeljnih prava potrošača... - kao slobodan čovjek i građanin, a prema članku 38. Ustava RH, imam slobodu mišljenja i izražavanja misli... osim toga, člankom 42. Ustava RH garantirano mi je pravo na okupljanje i mirni prosvjed... obrisani tekst može se, prije svega, smatrati izražavanjem mojih misli i iznošenjem prigovora, a zatim i oblikom mirnog prosvjeda... opisao sam onako, kako sam doživio... nisam bio plaćen da ovdje nešto seruckam, nisam to učinio iz jala, nije mi bila namjera nekog klevetati ni ocrniti... iznio sam svoju percepciju događaja... jednostavnu... iskrenu... ukazao sam na nešto što ne valja, ne s namjerom da mi prijete tužbom, već da se to nevaljalo primjeti, popravi... jbga, iz iskustva znam da istina boli, pogotovo kad je nezgodna, no nikad nisam bio čovjek koji će svoje nedostatke ili greške utapati u okrivljavanju i napadanju onih koji su na greške ukazali... nismo više mala djeca, ne igramo se čiji je tata jači i nije više način da se iz živog blata nevolje izvlačimo tako što ćemo utopiti prvog do sebe... jok, batice... nije me sram priznati da sam u životu griješio i da je bilo situacija u kojima su ljudi okarakterizirali moj posao lošim ili čak nevaljalim, jer brat bratu, radio sam krivo i trebalo mi je na to skrenuti pažnju... mea culpa... međutim, ono što se dogodi poslije prihvaćanja bolne istine, to je ono što se broji, to je ono što važi... ako išta, na svojim sam greškama shvatio da je puno bolje pokušati popraviti stvar, nego popizditi i prosipati žuč... ok, nisam sad ja neko mjerilo, niti to ne pokušavam biti, ali razmislite malo... možda i ne uspiješ uvijek popraviti stvar, ali znat ćeš da si pošteno pokušao, a to garantira mirniji san... s druge strane, žuč kad se jednom prospe, to je ipak tako konačno, a nimalo se bolje nakon toga neće osjećati ni oni koji su žuč prosuli, kao ni oni po kojima je ona prosuta... čitamo se, uskoro... pozdrav, dobri ljudi... ... |
19.02.2014., srijeda
...tekst 10. - popravak motocikla... dio prvi - rastavljanje...
|
... za uvertiru, malo ću se ponoviti, čisto da malo uvedem u temu one koji su se tek sad "uključili u program... imao sam ljetos umfal na motoru... izletio mi kreten pred kotače... nemam naviku vrijeđati, ali kojim drugim opisom počastiti čovjeka koji vozi bicikl sredinom ceste, uz kolonu vozila koja stoji u vrijeme najveće gužve, 15 sati, i onda odjednom samo skrene lijevo, jer je došao do pješačkog prijelaza... nema pokazivanja namjere, nema signalizacije rukom, nema ničega, samo iznenadna promjena smjera, koju ja nisam vidio na vrijeme... pao sam k'o kruška ( da ne kažem, k'o ženski spolni organ )... policija mi je nekoliko minuta poslije nemilog događaja potvrdila ono što sam već i sam odavno znao, a to je da sam prvoklasni pehist, jer iako se "majstor" biciklom nije smio voziti preko pješačkog prelaza, iako njegovo pretjecanje stajaće kolone nije bilo dopušteno, na kraju sam ispao ja kriv, uz objašnjenje da sam ga svakako morao vidjeti... onako, među nama, govori mi policajac, biciklist bi trebao biti kriv, ali zakon je zakon... jel to on mene pokušao tješiti, ne znam, ali znam da mu nikako nije uspjelo... dakle, kriv si, ali nećeš odgovarati, i obrnuto... odgovarati ćeš, iako nisi kriv... kako je to moguće?! prije svega, moguće je zbog nejasnog teksta zakona o prometu, posebice onog dijela koji se odnosi na bicikliste kao sudionike prometa i njihove vožnje preko pješačkog prijelaza... tekst je formiran tako da omogućava vrlo široko tumačenje, pa sad je laiku teško reći, smije li se biciklom voziti po zebrama ili ne smije, i ako se smije, moraju li te zebre biti posebno označene ili ne... da ne duljim puno oko toga, jer padaju mi na pamet i malo bezobrazniji izrazi od totalne gluposti, zaključit ću da je kriv biciklist, a odgovara pehist, tj. moja malenkost... naravno, pizdio sam zbog toga, čudio se sto na sat, ali onda se glava ohladila i shvatio sam da nikako drugačije nije moglo ni ispasti... zašto, pitate me?! jbga, prvenstveno zato što živimo u državi imbecila i skorojevića... počevši od ljudi koji legislativu kroje ovako "kvalitetno" kao u gore navedenom primjeru, preko onih koji istu provode, sve do velike većine onih nad kojima se ona provodi, sve su to "maheri" koji, u sferi konstruktivnog i kvalitetnog, znaju jedino za krađu i osobnu korist... za ostalo ih nije briga, jer lako ćemo, bagra će već nekako preživjeti, a kako sam ja dio upravo te bagre, nije mi preostalo drugo, nego se pokriti ušima i pokunjeno pokupiti doma, te napraviti računicu popravka motocikla o vlastitom trošku, iako su mi i mnogo primitivnije ideje padale na pamet... npr. htio sam ranije spomenutom kretenu na biciklu pokazati svoje ulične stomatološke sposobnosti, nešto tipa ekstra brzog vađenja zuba bez korištenja anestezije ili ikakvog alata, osim vlastitih ruku i nogu, ali vrlo brzo sam odustao od te, isprva nadasve privlačne ideje, jer ona ista lopovska banda, što je napisala zakon o prometu, napisala je i zakon po kojem ulične stomatološke usluge nisu nimalo poželjne,već naprotiv, za posljedicu imaju pojavu štrumfova, koji jako vole pisati kazne i samo čekaju da te opale po džepu... obzirom da me računica popravka izašla nekih tisućinjak kuna, učinilo mi se besmislenim da još lovu dajem i štrumfovima, pa sam ruke radije zaposlio rastavljanjem svoje gospođice zečice... maske, oklopi, štitnici, sve oštećeno pri padu trebalo je skinuti, a kako ja baš nisam neki tata-mata za finu mehaniku već više onako za kramp i lopatu, bilo je belaja sve u šesnaest!!! ovi ludi japanci skrojili to komplicirano u tri mile materine, moraš biti kombinacija sherlocka holmesa i herculea poirota da shvatiš zašto je ova kvačica tu, kako do onog šerafa tamo, koji vrag je sad ta gumica tu i koja vražja mater još drži tu plastiku da se neda skinuti!!! međutim, gdje ima volje, ima i načina... uz pun kufer utrošenog vremena, dva do tri kufera poderanih živaca, razbijene prste, litru gemišta i kilometre sočnih, originalnih hrvatskih psovki, što vjerske, a što svjetovne tematike, krajnji cilj ipak je postignut... gospođica zečica je u dijelovima... prvo sam skinuo masku s volana, zatim bočne protektore i blatobrane, a onda sam zapeo kod rezervoara, jer premda ga nije problem odvojiti od šasije, itekakav je problem odvojiti dovod goriva, pogotovo kad nemaš odgovarajući alat... no, nedostatak alata nadomjestilo je malo sreće, pojavio se stari u zadnji čas i spasio stvar... taj čovjek stvarno ima "zlatne" ruke... moj stari je majstor, svaka mu čast... reskept, rekao bi moj junior... sljedeći korak, odabir boje... originalno, motor je bio metalik sive boje, kombiniran sa crnim dijelovima zaštitne plastike, te aluminijskim dijelovima koji nisu bili bojani... nakon puno muke, dva dana pregledavanja slika na netu, facebook ankete, nebrojenih zajebancija od strane frendova i familije, razmišljanja za i protiv, debata uz kavu ili bambus, odlučio sam se za narančastu boju, neka jagermeister nijansa... narančasto-crna kombinacija izgleda mi skroz robusno, moćno, i ne tangira me nimalo što su mi neki iz zajebancije rekli da ću imati motor u bojama hrvatskih autocestam pa da si onda komotno mogu staviti i naljepnice "brze intervencije"... sikter!!! što je bilo sivo, bit će narančasto, a aluminijske dijelove pobojat ću u crno... protektori i ukrasne naljepnice bit će također crni, tako da, uz minimalne ustupke kod vilica, motor kompletno bude dvobojan... ako je suditi po onoj - više je manje - ja sam dobro odabrao... bazna boja + razrjeđivač, bezbojni lak + razrjeđivač + utvrđivač, sve zajedno laganih šestotinjak kuna... koliko će majstor reći za posao, će vidimo... ono najgore je, što me sad izjeda nestrpljenje... sve je kod limara/lakirera, ali nema šanse da on to odradi toliko brzo, koliko ja mogu biti nestrpljiv... mislim da ću ga kasnije opet nazvati (znam, zvučim k'o neka nervozna aždaja), čisto da mi se lik ne opusti, jer ako za vikend ne bude kiše, premda je najavljuju, onda bi mogla pasti cjelodnevna subotnja radna akcija u garaži, ali i cjelodnevna nedjeljna vožnja, gdje god me želja odnese... drž'te fige... čitamo se... pozdrav, dobri ljudi... ... |
11.02.2014., utorak
...tekst 9. - U očekivanju Valentinova...
|
... jedna predivna, mlada dama nedavno je na svom društvenom profilu zaključila da se bliži Valentinovo, te odmah potom napravila razliku između zaljubljenih i slobodnih po pitanju kupnje poklona... ukratko, razlika se bazirala na nerijetkoj pojavi panike koju osjećaju zaljubljeni prilikom odabira poklona za izabranike svojih srca, te nedostatku te iste panike kod osoba koje nisu zaljubljene i stoga ne traže poklone... što kupiti?! gdje kupiti?! kako prezentirati kupljeno?! nisu to nimalo slatke brige kad panika uzme maha, pa se zna dogoditi da poklon, nakon mješavine živčanih slomova i paničnih, bezglavih lutanja po dućanima, postigne upravo kontra-efekt od toliko željenog oduševljenja... i moram priznati, ja također mislim da je to glupo... ekstra glupo... zašto?! zato što današnji pojam Valentinova nije ništa drugo, do posljedica sveprisutne marketinške taktike megalomanije i mainstreama kakvog sad već srećemo posvuda, a koji svoje korijene vuku preko bare (moje, subjektivno mišljenje)... kupnja poklona već odavno nema svrhu u iskazivanju pažnje, već u megalomanstvu i masovnom trošenju... nije bitno pokazati da si se sjetio, bitno je pokazati da taj dan možeš potrošiti više nego što si možeš priuštiti... nije bitno što neće biti mjesec dana za gablec, ionako si morao na dijetu... nije bitno što će hlače biti poderane, ili što se potrošilo dio love za režije... jok, batice, jer na Valentinovo ti si bio glavni đek, najveći dasa... aha, jesi... sikter!!! a što je s onom starom, poznatom izrekom, da bi Valentinovo zaljubljenima trebalo biti svaki dan?! klišej, kažete?! to govore oni koji isu zaljubljeni?! ok, možda ste u pravu, ali... klišeji su postali klišeji upravo zato što vrijede, a netko zaljubljen trebao bi svaki dan osjećati leptiriće u trbuhu, kao i želju da prema svom subjektu zaljubljenosti iskazuje pažnju i nježnost... jesi, momak, kupio buket ruža za Dan zaljubljenih?! možda k tome prisložio i neku bombonijeru, nakit čak?! jesi, bravo... sad budi frajer i kupi samo jednu ružu dan poslije... pa onda svaki tjedan jednu, recimo... čisto da se ne zaboravi, jel... jesi, curo, obukla nešto seksi za svog dragog?! možda čak i skuhala nešto fino?! jesi, bravo... sad budi zlatna i sljedeći tjedan ponovi samo ovu seksi obleku, vjerujem da večera nikome neće nedostajati... pretjerano trošenje je odnijelo pravi smisao Dana zaljubljenih... ok, zaljubljeni imaju svoj dan, nije greda, ali nemojte ga kvariti bacajem novaca u vjetar... nešto potrošenog novca neće biti na odmet, ali romantika je prije svega stvar spontanosti i mašte, a nipošto debelog novčanika... ne, nije to priča koju prodaju oni koji nemaju za dijamante, već priča onih koji znaju pravi osjećaj zaljubljenosti i kako ga učiniti jačim... i ne, ne želim reći da nikad nisam kupovao poklone za Valentinovo, jer kupovao sam ih uvijek, ali nikad si nisam dozvolio da Valentinovo bude samo jednom na godinu, jer si ne mogu priuštiti više puta... druga stvar, koja se naveliko raspravlja kod Valentinova, jest način kako provesti ovaj dan, a opet vezano uz trenutni status veze... samci će ponajviše reći, dan je to kao i svaki drugi, i uglavnom su u pravu, ali... budite sigurni, Valentinovo je dan kao i svaki drugi jedino onima koji ne žale za nekim... oni će svoju svakodnevicu minimalno, ako i išta prilagoditi fiesti del amore... nije im teško, nije im bitno, razloga je milijun za ravnodušnost... sutra je novi dan... drugi dio samačke ekipe, eh, njima će biti poprilično teže... prekinuli ste nedavno vezu?! netko vam nedostaje?! ljubav vam nije uzvraćena?! jbga, nije vam svejedno, i naravno da ćete veći dio četrnaestog dana veljače provesti u sažaljevanju samog sebe, lizanju rana, cviljenju i traženju samoće, traženju makar samo jednog mirnog kutka u kojem će vas opća zaljubljenost ostatka svijeta mimoići brzim korakom... ustvari, vi biste Valentinovo najradije prespavali!!! s druge strane, tu je sretno zaljubljena ekipa... nose vas osjećaji, love is all around, jedan dan u godini raj je na zemlji, nemate potrebu išta skrivati ili nekud bježati, osim ako bježite s ljubavnikom/ljubavnicom... odabrati kako provesti Dan zaljubljenih možda nije lako, no izbor je stvarno neograničen i u svakom slučaju, lakše vam je nego ekipi koja nema razloga birati... bilo da ste više raspoloženi za intimu u dvoje, bilo da želite svoju ljubav podijeliti javno na nekoj večeri, fešti ili sličnom događanju, svijet je za sve spreman, nema toga što se ne može ostvariti... slatke brige... što god odabrali, neki će biti dostojanstveni, galantni, prigodni, dok će drugi pretjerati i isključivo zbog tog ispasti sladunjavi, ali ovdje stvarno od viška neće nikog boljeti glava, jer to bi indirektno značilo da se može voljeti previše, a to je misao koju nikad neću prihvatiti... nikad!!! da zaključim, Valentinovo je pred vratima, i stvar je pojedinca kako će se s njim nositi... moje skromno mišljenje jest, da Valentinovo nije prvotno zamišljeno da bi stvaralo pritisak na ljude, već da bi slavilo osjećaj zaljubljenosti i ljubavi... kad bi ljudi tako razmišljali, onda Valentinovo ne bi bilo jednom godišnje, to ću potpisati bilo gdje i bilo kad, jer to je jedini smisao koji odobravam, a sve ostalo je apsolutno suvišno... čitamo se... pozdrav, dobri ljudi... p.s. : S., hvala na inspiraciji... ... |
04.02.2014., utorak
...tekst 8. - povratak iz mrtvih...
|
... ako išta na svijetu ne volim, onda ne volim onaj trenutak u kojem iznova shvatim koliko vrijeme ustvari brzo prolazi... ovo je jedan od tih trenutaka... tri mjeseca prošla su kao tri sekunde, a ja ni slova napisao nisam... rekao bih da se pomalo i sramim, jer obećao sam pokušati biti redovitiji u svom pisanju... iako bih volio misliti da sam čovjek od riječi, ovo obećanje nisam održao... mea culpa... krivica za izostanak pisanja isključivo je vezana za moj posao... naime, bilo tko, iole upućen u tiskarsko-grafičarsku djelatnost i poslovanje, znat će da je razdoblje pred božićne blagdane i neposredno nakon njih, ustvari vrijeme "žetve"... kalendari, rokovnici i ini promo materijali, sve to oko božićnih blagdana ide k'o alva, a obzirom sam ja zaposlen kao nabava/dostava u jednoj koprivničkoj privatnoj tiskari, imao sam protekla tri mjeseca poprilično jednostavan raspored... radi, treniraj, spavaj... all work, no fun, rekli bi ameri... da budem ponešto precizniji, i mogao sam tu i tamo uloviti nešto vemena za pisanje, ali onda bih to radio onako kako najmanje volim - na prekide - a to mi nikako nije po ćefu... a, jok... daj ti meni čašu do tri žutog muškata, neku laganu glazbu u pozadini, i vremena koliko mi treba da skrojim tekst po želji, od početka do kraja... sve gore navedeno kao posljedicu ima niz izostanaka... propustio sam komentirati, po meni sramotan, referendum o ustavnoj definiciji braka u Hrvatskoj, kao i još uvijek prisutnu debelu zatucanost hrvatskog naroda... propustio sam napisati čestitku povodom Božića i Nove godine... sklepao sam u glavi kostur teksta o novoj web stranici Folklornog Ansambla Koprivnice, koja je ovih dana u izradi, ali kako sam tekst sklepao, tako sam ga i zaboravio... pametan piše, budala pamti... pametan pročita, budala zaboravi... lijepo mi je baka uvijek govorila... htio sam se pohvaliti kako sam počeo šibati muay-thai boks kod majstora Peharde, kako se dovodim u formu i skidam kile, ali i to nekako nikako nije došlo na red... o tome koliko kasnim u pisanju putopisa sa prošlogodišnje turneje po Rumunjskoj, stvarno neću ništa reći, samo ću se poklopiti ušima... dakle, promašio sam pun kufer toga, propustio neke vrlo važne stvari... u nogometnom žargonu, i to srpskom, promašio sam ceo fudbal... što je, tu je... samom mi je najviše žao, jer mogao sam napisati nekoliko tekstova, sad više ili manje dobrih, to bi rekli oni koji bi se dohvatili čitanja istih, ali sad je bespotrebno dalje kukati, propušteno ne mogu nadoknaditi... idemo dalje, rekli bi pristaše kra-de-zea... isto obećanje, pokušaj drugi... jedan moj dobar prijatelj kaže da jebeš čovjeka koji barem jednom ne zajebe... evo, ja zajebah već drugi put, al nek' ovo bude treća sreća, povratak iz mrtvih... za početak, najavljujem jedan tekst o popravku motora... sjećate se, pisao sam ljetos o padu, o nastaloj šteti i popravku koji čeka još od ljeta... jbga, bilo mi žao rastavljati motor kad je vrijeme bilo lijepo za vožnju, a popravci kozmetike su stvarno mogli čekati zimu, nije to bilo nešto zbog čega motor ne bio u voznom stanju... ustvari, kad malo pobrojim kilometražu, više sam kilometara napravio nakon karambola, nego prije njega... bilo kako bilo, zima je vrijeme kad motori i nihovi vlasnici čekaju, pravi je čas da svojoj Zečici vratim sjaj, da iz stare, oronule babe opet postane dobrodržeća polovnjača... odabrana je nova boja, novi ukrasi, radovi počinju ovog vikenda... očekujte slike i smijeh, jer kad moja nespretnost oko fine mehanike ubaci u petu brzinu, bit će belaja, psovke, a vjerujem i razbijenih prstiju, ako je suditi po dosadašnjim iskustvima sa popravcima bilo koje vrste... kaže moj stari, da u životu nije vidio tako nespretno stvorenje kao što sam ja, i da sam to naslijedio od djeda po majčinoj strani... to, i zelene oči... zajebata neka kombinacija... čitamo se... pozdrav, dobri ljudi... ... |
