|
Urlao sam. Vrištao. Ono što je izlazilo bila su jaukanja mojih glasnica, kao i upozorenja da neće još dugo držat glas. I tako mi je glas puko. Snimili smo bubanj i gitaru i bas i samo se čeka mene tj. moj glas ili moje glasnice da se urede. No, nije ni to loše. Ma kakvi. Ono što je loše je to što ne možemo biti na dva mjesta istoremeno. Kao naprimjer na koncertu i na snimanju. No nije ni to loše. Ono što je loše je to da život jednostavno ide i neda baš previše pauze. To nije loše, kada pogledam. Ali ono što je loše je to da smo poekad prisiljeni (ili nam se ne da svađat) raditi neke stvari koje ne želimo, pa ipak to napravimo. Ponekad kad nas noge ne slušaju, ili kada nam ruke brzaju, ili kada ne razmišljamo o ritmu već o poljubcima. |
|
Ne. Naravno. Uvijek se dogodi stvar koju najmanje očekuješ. Kada si spreman za sve i kada ti je sve u viziji jasno i dođeš tamo sa dobrim očekivanjima i onda, baš kada ste spremni dati umu do znanja da nešto nije kako treba, dogodi se upravo kriva stvar. I stojiš tako, i buljiš u nju sa zbunjenim oćima razmišljajući čekaj, što je ovo bilo? I okreneš se, i nastaviš hodati i ne možeš vjerovati kako je došlo do ovoga i isti onaj um koji je prekasno vikao da nešto nije u redu vam sada drži seminar o kako ste mogli dopustiti da se to dogodi, ili, da se to NE dogodi. I onda se sjetiš kako si zbunjen bio i kako nisi mogao naći prave riječi. I onda ti sve postane jasno. Pretjerali smo. Sve je otišlo kvragu. Ali ne! Nije! Sve je ok! I onda se pesimizam, sretan i snažan u svojem gardu, manifestira ispred tebe u obliku Woody Allena i govoriti nervoznim glasom kako si sve sjebao. I zašto, zaboga, se nisam okrnuo i došao do nje i rekao joj što joj imao za reći, što je bilo apsolutno ništa. Trebao sam ju poljubiti, i to bi sve reklo. To bi reklo ama baš sve. To bi reklo što je smisao života, i onda bi neki obližnji nedužni građani koji su do tada pili kavu i živjeli svoj sasvim normalan život čuli smisao života što bi im uništilo zanimljivost života i tako odnjelo život i njegov smisao u neka mjesta gdje stoje svi odgovori na sva pitanja na koje znamo odgovor i upravo zbog toga nam ta pitanja više nisu zanimljiva. Tada bi se ti ljudi naglo pokupili bez da plate za kavu i ostavili nas name tako kako se ljubimo i širimo svu znanost ovoga svijeta. Netko ko bi nas uslikao u tom trenu rekao bi da ta slika govori 1000 riječi. 999 od tih bila bi riječ «joj» a ova jedna bi bila ono što bi promatrać fotografije rekao kada bi prvi put pogledao tu fotografiju; «ova...» Naime kada slika govori 1000 riječi ona oduzme svih 1000 od promatraća no on se bori da barem neke ostanu, u ovom slućaju kako bi rekli «ova slika govori 1000 riječi» međutim ostali bez njih. Bez riječi. To se događa i u sličnim situacijama kada netko izgubi riječi, primjerice kada ih netko poljubi i kada nemaju što za reći osim «joj» 999 puta, dok bi ih usput ljudi fotografirali i stvarali slike koje će krasti riječi kako bi ih rekle. Međutim slike šute. Ono što govori su zapravo naše misli, i tada kada vidimo sliku gdje se netko ljubi naše misli 999 puta kažu «joj» a ova jedna je ona koju žele izgovoriti osobi kraj sebe ali odustanu jer ne mogu izgovoriti «poljubi me» bez barem dvije riječi. Upravo do tog poljubca nije došlo danas. To može biti i dobro i loše. Loše u smislu da se to neće ni dogoditi. Dobro u smislu da ćemo sljedeći put kada se vidimo taj poljubac htjeti još više. Možda nas tada netko fotografira i onda nećemo morati govoriti o našoj priči već će slika govoriti umjesto nas. Zapravo jedino što fotografija zabilježi je 1000 riječi koje nam se vrte u glavi u tom trenutku i sve što bi ta fotografija govorila je «joj». |
|
Držite mi fige. Nadam se da to nije samo praznovjerni mumbo jumbo već da čin držanja figa zbilja održava sreću nad onima za koje držite fige, te se nadam da ću to biti ja kada svi budete prekrižili svoj palac u nadi da će to nešto postići. Nadam se da ću zbilja imati nekakvu pratnju dobre energije koja će me čuvati od neugodnosti. Nadam se, i ovo je najvažniji dio, da neću zajebat negdje ne putu. Nadam se, pogotovo, da horoskop zbilja nešto znači. Toliko nade za jednoteistu stvar nikada nisam imao za jednoteistu stvar, stoga sam zaprepašćen svojom sposobnošću toga. Štoviše, imam nade za potencijal moje nade toliko da imam dobre namjere sa svom tom nadom, te se nadam da sva ta neda neće nigdje nestati. Gdje li sva ta nada odnikud? Pa eto, sutra snimamo demo. Ne, prije toga se ljubim. Ili možda ne. Tu je u biti to pitanje koje nadu gaji, hoću li se sutra ujutro, negdje oko 10 i 29 sati poljubiti. Zatim se nadam da će to ljubljenje nastaviti svojim toplim tokom sve do trenutka kada će to ljubljene najednom postati nedozvoljeno vremenskim okolnostima. Ili pak, možda, možda samo do trena kada osjetimo da to više nije to. Ljubljenje je lijepo. Želim vam svima da se dobro izljubite prije valentinova tako da za valentinovo bojkotirate komercijalne reklame te kapitalistićke podmurkle trikove da od vas izmuzu što više novaca. Poljubac ne košta. Ali demo? A da, i to... Držite nam fige... |
Sve što je izašlo iz svega ovoga je jedna dobra misao. To je kao kraj tuluma kada pogldaš iza sebe i kažeš «okej, barem je piva bila dobra». Ta misao će me izvuči iz ovoga. Okej, kako bi objasnio nastalu situaciju morao bih se vratiti par dana u nazad, i to nije zabavno pošto mi se kroz sve to neda opet prolaziti, plus naravno da ove činjenice nisu moje za pričati o. Ali situacija je nastala svejedno i nisam ja kriv. Doduše JESAM kriv kada dođe do toga da, jebi ga, jesam. No sve je u stanju izbjegavanja u zadnje dane ba izbjegavam krivnju na sve svoje politički inkorektne poteze koje sa politikom nemaju apsolutno nikakve veze.Nego, koja li je ta misao? Jedno obećanje koje sam obećao ako ne njoj onda samome sebi. To je bila jedna od lijepših stvari koju sam ikada rekao i stojim iza nje kao oni momci koji stoje ispred Britanske Palache kojima je jedina isprika za micanje erekcija, pa vidi vraga imamo isti izgovor. Naime znamo sve one stvari koje smo spremni izbjegavati u životu sa sječanjima na prošle situacije i na posljedice istih te na sugestije psihijatara da je možda vrijeme za pauzu. Sve te ljigave klishe gluposti koje su u biti tako jednostavne ali su ljigave svejedno kao ona roza srca za valentinovo koje NIKAD neću slavit. I sve one pomisli na sve one lampice koje alarmiraju naš um na to da slijede nepoželjne stvari i kažeš si NE! JA OVO NE ŽELIM! Međutim nisu to tvoje želje već želje tih prokletih lampica koje kontroliraju mali tarzani sa namjerema koje nisu dobre. Te lampice su, u najbolju ruku, jebeno konfuzne stvari koje su stavljene u naše glave kako bi nas omele sa činjenice da AJME! MOŽDA JE OVO LJUBAV! I onda se naravno upale još hiljade i kažu NE! BJEŽ MATERE TI! LJUBAV! AAAAAH! I pitam se na kraju što je tako loše u ljubavi? Da, iskreno, ljigava je sama pomisao ali RAZLOG? Nemam blage veze. Ono što želim reći, tj. ono što sam rekao tj. obećao je; ja sam naime spreman za sve te proklete gluposti koje kvare svaku pomisao na vezu. Ja sam spreman na sve te lampice i da me jebeš, FLICK AWAY! Palite se i gasite koliko god želite jer ovaj puta...ja...ne...odutajem! Ta pomisao je vrlo hrabra i znam da će me puknuti da bježim ako se ostvare moje želje ali ta misao će me izvuči iz toga. To da sam ovaj put spreman. I želim to. Uuuuu... Sama pomisao me naježila i smješak mi raste na licu na pomisao da ovaj put...jebeno...ne...odustajem. Što je to da me ovaj put uhvatilo za noge? Pa ona, zapravo. I tako mi je svejedno zašto. A ako uđem u sanjarenje koliko je divna ovaj post biti će reklama za valentinovo koje dolazi. Možda je u pitanju ono što me privuklo prvi put kada sam je vidio. Jazz. U svijetu kul rocka i fejk panka, ona sluša Jazz. I to je tako prokleto dobro. Možda je onaj put kada me prvi put puklo da je želim poljubiti, upravo tada kada sam je vidio na trgu i kada su mi misli išle sa jedne strane na drugu kao neka vrsta pijane posade u palubi broda na oluji. Možda na kada smo radili moje omiljeno jelo pokraj bureka i kada me upoznala sa boljom tunom od rio mare. Možda onaj put kada smo mislili da smo napravili neku katastrofalnu pogrešku i kada sam ja, potaknut post-kretenizam euforijom, svhatio da mi nije bilo neugodno. Ili možda onaj put kada mi je poklonila tunu i kada sam zamrzio svoju nesigurnost koliko sam je htjeo poljubiti tamo nasred svih tih lica koja mi se sad čine tako glupim razlogom da je nisam primio u ruke i poljubio ju. Ali najverojatnije samo to što je to ona, i to ima najviše smisla. Smisao, doduše, nema veze sa time. Ono što je najgore je to da ništa, ma ama baš NIŠTA nije išlo nekim odgovarajućim smjerom. Krenulo je preko zajedničkog bivšeg prijatelja i mojim osjećajem da sam svinja kako to nije pošteno prema njemu. Zatim na najpijaniji prvi poljubac kojega sam ikada imao, što je prouzroćilo neugodno jutro i nesigurna izvlačenja. Zatim pauza, i moja uporna izgovaranja da ja nisam spreman (o matere ti kretena), i kao šlag na vrhu to ferje kad je sve otišlo u kurac. I onda, nakon svega toga, meni sjedne da ju doslovce obožavam. No shit Sherlock... I potstavlja se pitanje koliko sam spreman prihvatiti da ne, to se neće dogoditi. Jesam. Ono što govorim ljudima pri kraju svake veze je «barem ste imali nešo lijepo» i bilo bi licemjerno i jadno od mene da nemogu prihvatiti isti prijedlog. I dok još uvijek urla i vrišti onaj dio mene zvan muški ego do odjebem situaciju kako nisam samo ja kriv ovdje, ne slušam ga. Ja sam prije svega žensko. Ili ženskaroš. Ili koja god druga titula koja bi izbjegla činjenicu da sam možda peder. Siguran sam u sposobnost svoje homofobije, međutim, i sada sam ušao u vode koje imaju ama baš nikakve veze sa temom. To se zove off-topic. Ali to ovo i je. Jedan off-topic. Jedan veliki «by the way; obožavam te.» |
Sasvim je normalno u mojoj situaciji razmišljati o samoubistu. To nije ništa novo za svijet i svijet je spreman za sve one koje se bace u njegove padove. Reklo bi se da mi je dosta, da se gušim, da je oza zemlja oduzela svoj dio i sada je to jedan dio previše. Nemam energije plakati, a lice mi je sugo od svih kemikalija koje stavljam na njega. Izgleda da sam ili pre glup ili pre mudar, nesposoban živjeti ovdje gdje jesmo. Progutalo me. Izgleda da ona stara o pazi što zaželiš zbilja postoji, ili je to ipak samo primjerka razmaženih. Kako je sve počelo? Kako sam krenuo u taj svoj pad?Počelo je sa danom kada sam krenuo putem koji nije namjenjen za ove ljude. Ma trudim se, jebiga, ali nejde. «I was dressed for success, but success it never comes» I mislim si, samoubojstvo nije tako loše. Nešto kao razmjena u šahu. Ja dam konja za kulu. Dam sve loše stvari za jednu veliku tišinu. Međutim postoji samo jedan veliki nedostatak, a to je onaj nedostatak osjeta da si zbilja izgubio sve te stvari koje ne voliš. U tom velikom crnom u biti ništa ne znaš, samo ledbiš u snu, progutan u moru. «you belong with me, not swallowed in the sea» Možda bi bilo vrijeme prodati dušu vragu. Nije ni to loša ideja. Mislim, što zbilja daš? Daš ono što gubiš u ovom svijetu i ovako i ondako, išto će nam onda to. Reci vraže, mogu li biti sretan bez duše? Itekako! Da? Potpiši ovdje. Ali čekaj, kako ću osjetiti sreću ako nemam dušu? Hoćeš! Potpiši ovdje. Lažeš li mi vraže? Ne, zar ja? Što ću dobiti za tu svoju dušu? Sreću! Kako? Istina je da sam zao. Istina je da lažem. Istina je da nemam dobre namjere sa tobom. Ali ovaj put ti kažem iskreno, sretan možeš biti SAMO ako nemaš dušu, jer je ta duša produkt neravnoteže koju moraš balancirati, bez nje, primitivni instinkt preuzima, a primitivci su, kako si primjetio, sretni. To je tvoje maslo? Iznenadilo bi te koliko bed blu bojsa su prodali dušu samo za identifikaciju te pripadanje grupi. I oni su sretni? Zar nisu, pogledaj ih... *stvara se veliki tv sa slikama bojsa kako piju, navijaju, tuku, i svi su doista nasmješenih lica* Zar nemaju nekih nezadovoljstava? Imaju, ali zašto bi oni brinuli? Već su na dnu. Nisam im nikada dao toliko kredita. Nisu ni oni tebi, vjeruj mi. Što je sa talentima? Što ako želim naučiti svirati violinu bolje od mozarta? Možeš. Pa mogu li skladati muziku bez duše? O da, jer bez duše nema potrebe za nabijanjem ili preseravanjem, već samo stvaraš muziku. Što ako želim nešto materijalno? Može, prodaj mi dušu i dam ti DT. Što, to možeš? Pa što misliš kako ju je onaj prvi dobio? Aha... Onda, dil? I tu staneš. Tu je to pitanje. Tu je taj strah. Tu je taj dio kada si kažeš pa možda ni nije meni tako loše. I onda ostaneš, i nadaš se da sve negdje zbilja ide. Ali čekaj? Zar ne mogu izgubiti dušu i bez vraga? Nisu li tako dobili DT? Postani kapitalistički gad! I mislim si, zašto bog ne nudi ugovore? Jer smo sa njime taj već potpisali. Ajme ti, što je pisalo na tom ugovoru da ga samo jednom pročitam. I što smo prodali bogu za taj ugovor? Pa ništa, dobili smo dušu i pridružili se masi. Ovo je sve vrlo depresivno i tamno. Je. A što ćeš? Obrijat glavu i navijat? Glumit da je sve ok? |
|
Svijet ima savršen razlog za ono što je. I možda on zna za taj razlog i možda je zadovoljan sa njime, ali mi? Ja? Što taj razlog je i od čega on je, je podpuna nepoznanica za nas stanovnike svijeta i imam filing ko da je svijet neki pusher, whoremaster, ono, pimp koji sređuje stvari za nas da bi se mi kurvali. Dali malo sebe za užitak. Ono što bi mnogi dali za užitak se vidi na licima novina na kojima ne piše što njeni vlasnici rade, i ono što NE rade, i ono što bi htjeli raditi bez da ljudi vide da to rade. Toliko toliko sigurni u svoju iluminaciju da dominiraju eterom publičnim šireći dezinformacije kako bi ni više ni manje zatajili svoju narav beštija gladnih za novcem te za poštovanjem, oboje od kojega će dobiti svojom unikatnom sposobnošću; satima govoriti nesmislice koje nikome nemaju smisla toliko dobro da ti koji slušaju zbilja pomisle da ovaj zna o čemu govori. To se zove brainwashing, ili pranje mozgova. To meni ne zvuči loše, budući da su umovi stanara lijepe li nam planete doista prljavi, zamašćeni mislima o zelenim... Travama! I svim onim što ide uz nju. Zamislite kako krave zbilja imaju samo jednu ambiciju, dojiti i jesti travu. I nije li im lijepo? One zasigurno ne misle o zelenim... Travama! Onima koje se puše. Istim travama koje svakim danom daju nadu svima onima koji nade nemaju te za kojih nade nema. I to je doista jednostavan život, tražeći novaca za travu, pušeći za narod JUGOPLASTIKA! i moleći se za boga te njegove nadnaravne koji bi ih odveli tamo gdje ni najbolja droga ne može. Tamo gdje su slobodni, tamo gdje ima zelenih... Malih! Malih zelenih sa sivim kapicama sa majicama na kojima piše «I love Mars!» za koje bi ih Milky Way kompanija tužila kada bi ikad došli na zemlju. We come in peace! Now please sign here, here and here! Thank you! Ti mali zeleni postali bi viška radna snaga bjelcima pa čak i crncima te bi nastala nova izreka «raditi ko zeleni»... Crvi! Isti oni koji imaju parti u guzici kada smo nervozni. Ono što oni žele je grist drvo do kraja svjesnosti, i zar nije to divno? Ne brinu o financijama i simbolićkim vrijednostima njihovih boja već je glavno da imaju jedno deblo, deblo na kojima se ljudi jebu, jedu te imaju piknike. Ali uvijek očekuj od ljudske rase da ti kiši po paradi. Gej paradi! Onoj gdje su pederi vikali preserantima dok su homofobi to prenosili široj javnosti riječima tipa «pazite sa kojom se rukom križate» i molbom da se svi pomolimo za Antu Gotovinu kojega je sveti petar odavno stavio na crnu listu čekanja pred ogradama raja, a sotona? Sotona je ko onaj pult na blagajni gdje ti nudi čokoladice i kondome i mami da uzmeš barem kaugume, te lift koji veli da dođeš dolje gdje ima vrućih komada. Isti parti gdje su ljudi koji mješaju politiku i religiju nedozvoljeni, i to ti nikad neće pisati u novinama. To se zove sortacija populacije, birati što je u novinama a što nije, te što je kul a što ne, pa makar kul bile polugole piđame koje si nitko ne može priuštiti. Nitko osim tih prljavih gnjida na vrhu sa svojim rođacima i hercegovačkim pršutom, tompsonom te ustaškim kapicama koji se ne znaju oblaćiti pa im skupe piđame ne trebaju. Sortacija populacije, tko je desno tko je lijevo (sa kojom se rukom križate, pita Bozanić) te se pitam sa kojom rukom briše dupe i je li ju opere prije nego što je gurne u svetu vodicu. Ovo se zove ljuta pubertetlija u svojoj zadnjoj godini tinejđerstva, pred vratima odraslosti i punog prava alkohola u svim zemljama. Sortiranje populacije. Samo ne u grupe «bed blue kreten» te «intelektualac» ili «agresivan majmun» nego u «potrošaći» i «nepotrošaći» te im je glavni cilj strijebiti nepotrošaće svojim PeDerVeom, iseljavanjem i jednostavno rečeno, lošim ponašanjem jer ga nisu naučili. Sortiranje populacije u ja sam veći od tebe, i to je sve što trebaš znati, ali to ipak ne znaš. Zaboravio sam kakav je to osjećaj biti materija, fizičan čovjek. Čini se da sam nevidljiv. Samo moj novac se vidi. Žalosno je zapravo, jer nismo više ni ljudi. Mi smo masa. I to je sve za što služimo... No to nije sve! Napominjem kako stojim na nezadovoljnoj pruzi koja vodi k lošem putu, jer neće biti dobro, a nadao sam se da hoće. Ima toliko toga što želim sa tobom, a sve ovo što je iza tj. gore, sve to nije važno. Sa tobom se osjećam pravo. Istinski. Dodirljiv. I mislim si, ako već moram biti na pruzi koja vodi k lošem putu, rađe bi sjedio na tim prugama sa tobom i da pričamo o zvijezdama dok svugdje oko nas, vlakovi puni ljudi i ambicija, vijesti, dnevnika prolaze dalje od nas, dok agresivni ljudi vladaju kolodvorima i dok sve to ide kvragu. I pretjerali smo sa situacijiom, napravili je u nešto što nije. To je u biti vrlo jednostavo (ubiti koga? Rekla bi Enti...), samo se popunimo, budemo dio jedan drugoga i zajedno odemo kvragu kad nas već cijeli svijet tamo vodi svejedno... |
|
Trebam pomoć. Gubim se, (eto klišeja) nestajem. Umire (klišej) jedan dio mene i mislim da vuče ovaj dio sa sobom. Koja je to soba ja ne znam, mora da je ona u kojoj ljudi umiru. Bit će da je bolnica, ili neka prostorija ukleta lošom srećom kako ljudi često padaju. Soba sa jednim velikim «radovi u tijeku» znakovima, ali ovaj puta piše «radovi odavno završeni i ne da nam se restaurirat». Soba se raspada. Problemi su u otvaranju vrata i nonšalantnom šetanju kroz njihov okvir. Ključevi su nestali, nema ih, kao da ih nikad nije bilo. Zidovi su stari i ciglasti, kreč pada sa njih u sivo smeđim pahuljama. Prašina se nakupila u male hrpice na tlu, pod pun vune sa istrganih fotelja. Police su popustile, knjige su pale u kut i iskre sa tužnih ruku eruptirale su paljenje znanja i bi topline. Nema više potrebe za znanjem, nema mjesta za nove trikove. Ljudska lica vide se samo kada žarulja na vrhu bljesne tu i tamo, ali tamo je puno svjetlija nego tu. Tamo je iza vrata. Tamo je u hodniku. Hodnik sa svijetlom na kraju. U tom kaosu smeća i prljavštine soba izgleda kao snježni raj, sivo bijeli snijeg na podovima, bijeli zidovi sa smeđim ukrašenijima, zvijezde sjaje u obliku treperenja žarulje, i najedanput shvatiš da su to tvoji posljednji trenuci nakon svih oluja i sunca. Tvoj posljednji mir nakon izlaska. I tada, kako bi zapamtili samo lijepa siječanja, izlazimo u sjaju i nasmiješimo se sjenama. |
Želim vam reći kako na svijetu postoje stvari koje zbilja jesu tu. Kao one slike na televizijama kada smo bili mali i kada smo mame i tate pitali što je to. Kao one slike na stripovima gdje glavni junaci skaću po zgradama i mostovima koji izgledaju tako veliko. Kao one siluete nekakvih dama sa bakljama koju svi spominju velikim smješkom. Poput onih snova kada vidimo nešto što smo već vidjeli sto puta ali ovaj put je sve drugačije. Kao knjiga koju pročitate i zavolite jer mnogo ljudi ne zna za nju.No ta mjesta zbilja postoje. To je zbilja se oko nas, možda vrlo daleko ali tu svejedno. Želim vam reći kako zvijezde zbilja postoje. Kako je prošlost zbilja bila. Kako sve ovo što uzimamo zdravo za gotovo postoji ne zato da nas profesorice gnjave u školi već zato što smo dio jednog svijeta koji je pre velik za nas. Toliko velik da se izgubimo, ne vidimo dalje od horizonta. Možda bi bilo bolje da znamo, da osječamo koliki taj svijet zbilja je, koliko ljudi na njemu ima, koliko smo toga napravili do sada. Možda nebi više bilo toliko ljutnje, toliko tuge, toliko agresije. Možda da znamo da nas svijet čeka, da zbilja stoji i čeka, da je tamo negdje iza granica nešto visoko i lijepo, nešto bijelo i kameno, nešto srebrno, nešto što nije samo turistička atrakcija. Možda da znamo da zbilja svi živimo u jednom svijetu, da smo svi rođeni u jednom svijetu, i crni i bijeli i žuti, visoki i niski, pametni i manje pametni, svi ovdje na jednoj kugli, možda bi tada shvatili da ljubav nije iluzija koju propagira Isus već zbilja emocija koja ide i izvan romantike i instinkta. Ovo sve zvući previše fake, istina. Ali lijepo je znati da taj osječaj pangeje zbilja postoji negjde u meni. Možda ako stavimo ruke u more zbilja jesmo povezani sa cijelim svijetom. Ili ne, ili je Hrvatska svijet, ja sam budala, a burek je sve što čeka. |
Iznenađujuće je koliko možemo biti svijesni okoline ako se ne što dogodi što nas veže za nju kao... nešto što jako veže sa okolinom. Pogledi, recimo, su nevjerojatno vezajući i odjednom znamo gdje je istog a gdje je sjever sjeverozapad i gdje Hitchcock sjedi i režira, i točno gdje je ta osoba koja nas je vezala. Te, naravno, svaki detalj naših pokreta, stoga najpametnije je staviti smješak na lice i praviti se da se imamo čemu smješiti.Ja, na drugu ruku samo stojim zbunjeno i pokušavam se sjetiti je li poznajem tu osobu ili ne, i prije nego što odustanem uvijek spustim pogled i pravim se da «ne, nisam te upravo gledao petnaestak sekundi». No svejedno, okolina postaje vrlo čista. Vidimo gdje se nalazi najbliža cigareta, ili čaša, ako ne pušimo, bilošto što možemo primiti u ruke i praviti se kul te za sve one manje sigurne u sebe, najbliži izlaz iz prostorije odnikud manifestira «exit» znak i titra velikim crvenim spektrima. Naravno, mozgovi nam vizualiziraju niz ogovora na dilemu, no nimalo blizu kao u snovima, jer sada, u pravom vremenu, duboko NE vjerujemo u naš ego i našu mogućnost dizanja se iz tog glupog položaja i hodati kul hod to osobe koja nas gleda i reći nešto kul, ili pak nešto ne kul pa da je barem nasmijemo našom nesposobnošću. Ali ni to nije sve! U tom trenutku porastujuće svijesnosti obasja i nevjerojatan kompleks vanjskog li nam izgleda, i postajemo par kila teži, par centimetara pre niski, smrdi nam iz usta i zašto nismo obukli nešto ljepše?! Reklo bi se (ako se već nije) da se u tim situacijama kapacitet korištenih stanica našeg uma poveća od navodnih 10% (kolika je korištenost po znalcima) i mozak se po prvi put nakon mnogo počinje razvijati u polu punom pogonu. Znanci (isti oni koji su donjeli prvobitan zaključak) bi mogli zaključiti da se radi o prisilnom korištenju kapaciteta mozga, i kako bi se to moglo iskoristiti za globalno rađanje nekorištene inteligencije na svijetu. Tada bi se, za one koji su ušli u program, ljude dovodilo u neugodne situacije i držalo bi ih se u njima dok mozak ne zauzme kapacitet. To bi se radilo tako da bi se u tim neugodnim situacijama subjektima procedure govorile matematičke i fizikalno kemijske jednadžbe, posljedice povjesti, sadržaji enciklopedija i sve ostalo znalačko-informativne stvari. Program bi znatno povećao kapacitete mozga ili povrat novaca, i kapitalizacija bi bila ogromna. Međutim, uzevši u obzir da bi se ti nekorišteni kapaciteti punili isključivo sitnicama tada čitanih (čitanih u neugodnim situacijama), ljudi bi se kronično žalili na to da nisu nimalo više pametni, a doktori bi ih uvjeravali da kako bi izrazili njihovu novorođenu pamet morali kretati po visoko inteligentnom društvu, i tada bi program propao, barem u Hrvatskoj, pošto su pamenti ljudi dosadni ili, više vjerojatno, pederi (kako bi se žalili paicijenti). Svejedno, mnogo više ljudi bi se prijavljivalo na milijunaša i mnogo više ljudi bi pobjeđivalo, što bi upropastilo show i obogatilo krive ljude, što bi devastiralo vodeće novčane moći u vladi i okolici. Ali da se vratimo na doba kada program još nije uvođen u praksu, dakle na početak, dobro je znati da se u neugodnim situacijama stvari vrlo dobro pamte, naprimjer pjesma koja je svirala ili u kojem smo busu bili. To su sve fondacije za snove u kojima će scene seksa velikih ega biti puno više realnije. |
I'll be back. Lijepo je znati da svijet čeka. |
|
Naravno, biti će teško otići odavdje. Dva tjedna je malo vremena, ali dovoljno za ljubav, dovoljno za maštu, dovoljno za, eto, toplinu milisli. Lijepo je znati da te svijet uvijek čeka. Nova je godina. I sa početkom i početcima primjenjuje se stara poslovica, «nedo bog da imo pa nemo». Čudno da poslovica sa zemlje od koje bježim govori toliko o situaciji koja me čeka. Idem iz centra svijeta u Zagreb. Uskoro ću od divne plaće pasti na mamnin đeparac. Vračam se na staro. Možda to nije loša stvar. Možda sada znam neke stvari koje prije nisam znao. Možda je to bilo ono što je trebalo biti prije nego što je preraslo u nešto više, jedno jako dobro iskustvo. Ali život nije kao igra, ne skupljaš xp i ne level up-aš, jednostavno se gradi sječanje na sve ono što želiš i sve ono što si uspjeo promjeniti. Možda sada znam što želim iz života. Imam pogled snova ovdje. Sve te zgrade i sve te ceste. I znam što prolazi kroz neke umove, «oh on želi živjeti u americi, well join the club, stand in line», ili još slađe, «nisi otkrio ameriku». Strah me moje ljenosti. Strah me gluposti. Čudno. Do neki dan mi je jedini problem bio nači način da jebem bez paranoje. Sada mi seks nije ni na pameti. Eh. Ne, neću pljuvat po Hrvatskoj. Niti o njenim ljudima. Ali sada se vraćam i postajem, pa, nitko. Ništa. Mali hrvat. I nemoram se pridruživati klubu jer sam već u njemu. Izlazci me ne zanimaju. Zbilja ne. Kave nimalo. Zagreb će me, vrlo realno, pregaziti. Ali opet, možda sada znam što želim iz života. Nova je godina. Stao sam na tren da zahvalim staroj godini za sve što sam u njoj doživio. Eto. Na svjetliju temu mogu reći, i hoću, da mi se counter popeo na 200000. Za neke, kojima je counter tu brojku prošao prije godinu dana, to nije wow. Za mene pak je, uzevši u obzir da zbilja pišem depresivne, burek-happy postove koje vesele samo mene! Pa mislim, kog drugog? To bi značilo da se do sada na mom blogu pojavilo 200000 ljudi, podjeleno na 20% čitatelja, 40%perverznjaka tražeći masturbacijske informacije i fotografije, 50% slučajnih prolaznika, od kojih 10% ne postoji. Ti nepostojećii ljudi (duhovi?) su fantomi interneta putovajući od www-a do .com-ova sa najvjerojatnije samo jednom zamisli. Koja je ta zamisao ja ne znam. Pobugu kako da znam nisam oni, koliko god me ljudi sve manje primjećuju, koliko god bi situacija trebala biti obrnuta jer sam, naime, ikona. Ikona tipa one .exe na desktopu koju klikneš dva puta i ona pokrene nešto. Što ja pokrećem? Pa ovo! Double klicknite me! Međutim ja sam ikona koja se pojavljuje na onoj dosadnoj "clean your desktop of unused icons" ljestvici, i to na samom vrhu. Za mene piše "used: never". Ja sam nekorišteni materijal. Materijal od kojeg se mogu izrađivati svakojake stvari, naprimjer cdi koje nitko ne vrti jer su dosadni, dvdi sa lošim glumcima, bureki sa lošim sirom od kojeg se dobivaju salmonele. Ali sjetimo se, nije bitna kvaliteta već etiketa i sve što na njoj piše, pogotovo ako piše da je kvaliteta state of the art, koliko god to istina ili ne. Neistine etikete su şvugdje oko nas svaki dan! Pa sjetite se samo Nacionalov "novine kojima Hrvatksa vjeruje"! Hrvatska, kao prvo, ne čita novine. Hrvatska je država. Ona ne čita. Hrvatska nije 100% cotton, nije made in china, nije crveno ili zeleno svijetlo za pranje ispot 40. Neiskrenost je primarna kvaliteta svih reklama, svih ep pe pea, i pitanje se podstavlja, koliko laži možeš reći prije nego što netko otkrije da lažeš? Dvije? Tri? I što kada otkriju da lažeš? Hoćeš li lagati ili hoćeš ili biti iskren, reko, ne, ne lažem! U svakoj laži ima malo istine. Tako da i u svakoj istini ima malo laži. Ako je to istina, onda u tome ima i malo laži. Ali ako u "u svakoj istini ima malo laži" ima malo laži, onda ima manje laži nego istine, što bi reklo da je to istina, dakle laž da u "u svakoj istini ima malo laži" ima malo laži, iliti, ta teorija, teorija "u svakoj istini ima malo laži" nije istinita. Dakle ISTINA je laž. U "u svakoj laži ima malo istine" ima manje istine od laži, što bi rekla da je teorija laž. Ali ako je laž laž, onda je laž istina! Sada se vratimo na "u svakoj istini ima malo laži". U svakoj istini, dakle laži, ima malo laži, dakle istine, to bi reklo da teorija nemože biti ni istina ni laž. Upozorenje bakicama koje izmišljaju ove poslovice. Što je istina a što je laž je vrlo teško definirati, stoga je najmudrije biti pošten, ili ohol. E, Eryka, što, ovaj, jesl' za burek?! |
|
sretna nova godina prvi put! |
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
