Iznenađujuće je koliko možemo biti svijesni okoline ako se ne što dogodi što nas veže za nju kao... nešto što jako veže sa okolinom. Pogledi, recimo, su nevjerojatno vezajući i odjednom znamo gdje je istog a gdje je sjever sjeverozapad i gdje Hitchcock sjedi i režira, i točno gdje je ta osoba koja nas je vezala. Te, naravno, svaki detalj naših pokreta, stoga najpametnije je staviti smješak na lice i praviti se da se imamo čemu smješiti.Ja, na drugu ruku samo stojim zbunjeno i pokušavam se sjetiti je li poznajem tu osobu ili ne, i prije nego što odustanem uvijek spustim pogled i pravim se da «ne, nisam te upravo gledao petnaestak sekundi». No svejedno, okolina postaje vrlo čista. Vidimo gdje se nalazi najbliža cigareta, ili čaša, ako ne pušimo, bilošto što možemo primiti u ruke i praviti se kul te za sve one manje sigurne u sebe, najbliži izlaz iz prostorije odnikud manifestira «exit» znak i titra velikim crvenim spektrima. Naravno, mozgovi nam vizualiziraju niz ogovora na dilemu, no nimalo blizu kao u snovima, jer sada, u pravom vremenu, duboko NE vjerujemo u naš ego i našu mogućnost dizanja se iz tog glupog položaja i hodati kul hod to osobe koja nas gleda i reći nešto kul, ili pak nešto ne kul pa da je barem nasmijemo našom nesposobnošću. Ali ni to nije sve! U tom trenutku porastujuće svijesnosti obasja i nevjerojatan kompleks vanjskog li nam izgleda, i postajemo par kila teži, par centimetara pre niski, smrdi nam iz usta i zašto nismo obukli nešto ljepše?! Reklo bi se (ako se već nije) da se u tim situacijama kapacitet korištenih stanica našeg uma poveća od navodnih 10% (kolika je korištenost po znalcima) i mozak se po prvi put nakon mnogo počinje razvijati u polu punom pogonu. Znanci (isti oni koji su donjeli prvobitan zaključak) bi mogli zaključiti da se radi o prisilnom korištenju kapaciteta mozga, i kako bi se to moglo iskoristiti za globalno rađanje nekorištene inteligencije na svijetu. Tada bi se, za one koji su ušli u program, ljude dovodilo u neugodne situacije i držalo bi ih se u njima dok mozak ne zauzme kapacitet. To bi se radilo tako da bi se u tim neugodnim situacijama subjektima procedure govorile matematičke i fizikalno kemijske jednadžbe, posljedice povjesti, sadržaji enciklopedija i sve ostalo znalačko-informativne stvari. Program bi znatno povećao kapacitete mozga ili povrat novaca, i kapitalizacija bi bila ogromna. Međutim, uzevši u obzir da bi se ti nekorišteni kapaciteti punili isključivo sitnicama tada čitanih (čitanih u neugodnim situacijama), ljudi bi se kronično žalili na to da nisu nimalo više pametni, a doktori bi ih uvjeravali da kako bi izrazili njihovu novorođenu pamet morali kretati po visoko inteligentnom društvu, i tada bi program propao, barem u Hrvatskoj, pošto su pamenti ljudi dosadni ili, više vjerojatno, pederi (kako bi se žalili paicijenti). Svejedno, mnogo više ljudi bi se prijavljivalo na milijunaša i mnogo više ljudi bi pobjeđivalo, što bi upropastilo show i obogatilo krive ljude, što bi devastiralo vodeće novčane moći u vladi i okolici. Ali da se vratimo na doba kada program još nije uvođen u praksu, dakle na početak, dobro je znati da se u neugodnim situacijama stvari vrlo dobro pamte, naprimjer pjesma koja je svirala ili u kojem smo busu bili. To su sve fondacije za snove u kojima će scene seksa velikih ega biti puno više realnije. |
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
