|
Okej sada ću ti reći o depresiji, nad čijim rubovima plešem sa kišobranom šarenim cipelicama. It’s a challenge. Gledam što sve mogu i u kojim akrobatskim manevrima bez da se strmopičkim u sumanute dubine crnine i zimzelene bezvolje. Ponekad me dubine ignoriraju nezainteresirane za dušu mi; ponekad me prizivaju, ponekad je vrlo malo potrebno, samo nagovor, kim glave, i skočit ću. Ne znam zašto sam toliko sklon predati se. Još jedan citat - “It's hard not to surrender To the bold and comely words What sway the bloody minded What hang above the graceless herd”. Majka mi je često, u mladosti, govorila da sam podložan svojim emocijama. Podložan. Sviđa mi se ta riječ. Zašto sam toliko sklon baciti se u topli zagrljaj bluza, melankolije, crne depre smrti, ne znam i nikada neću znati, možda je nešto narcisoidno utješno u tome da se predaš misli da si glavni lik svoga života i da će svijet stati kada nisi u kadru. Sve je moguće kada ništa nije. Jučer sam imao prvi sat, prvi sesiju psihoterapije od kad mi se psihoterapeutica vratila sa porodiljnog. Neobično mi je humoristično kako prezentira, ona, svojim životom, primjer uređenosti i sloge, dugog braka i djeteta u skladu sa očekivanjima onoga što smo uzeli kao prihvaćenu putanju - meni, koji putanju prati u kontri dijametralno očekivanjima, zavidim joj, kako i moram, često, kaže isto danas majka, klijenti se uvijek dive i idealiziraju svoje terapeute, mada su možda miljama daleko od ideala koje im pripisuju ovlaš i olako. Prepoznala je simptome kakve sam ih opisao onoga kako sam se osjećao kada sam posljednji put zaronio, tipična, standardna, kaže, ajnc a drito pljunuta jasno je kao dan depresija. Činilo mi se utješnim u trenu, da konačno imam dijagnozu. Osjećao sam se kao da možda i malo pretjerujem, uljepšavam, nadodajem filingu više no što mu pripada - a možda i ne, možda sam točan u procjeni, možda joj i oduzimam. There we go, konačno, evo me, depresija. Vrijedno tetovaže. Ili teksta. Ili slaje. Upoznao sam tu djevojku, djevojku o kojoj sam govorio na terapiji, preko tindera. Nikada mi se nije svidjela ideja da upoznajem ljude tako, digitalno i površno i jeftino, pogotovo ako odnos ode negdje u neki stadij kada krenemo usuglašavati, usklađivati priče kako smo se upoznali, samo da nije to, kakvo i jest, svajpom placa u lijevo. Mogao bih ti sada pisati o njoj, kakvom je doživljavam, kakav je bio dejt, kako sam se na njemu osjećao, ali biti će ti jasno iz konteksta nastavka na horizontu da sam se osjećao dobro, da sam ju posmatrao zadivljen, da mi je bilo lijepo. Kada je dovela u pitanje nastavak druženja, crni pool vrtlog, pontypool, namignuo je, i skočio sam. Plivao sam, plutao, ronio danima. I nije puštalo. Važno je napomenuti u ovom trenu da nije sam čin njenog naočigled odbijanja moje osobe bio taj, po svojoj prirodi jedinstven razlog za tugu, bilo mi je jasno tada, i psihoterapeutici kasnije, da se triggerao trigger, kao svi triggeri davno zakopani bez imena i lica, negdje iz neke davne sive stanice djetinjstva, nedodirnute kao mikrobi u permafrostu ili otvoreni plamen u svemiru, uzelo me nešto čemu ni ne znam lice, i taj filing je dotaknuo ovu kost, i ta je kost spojena sa ovom kosti, ta pak sa ovom, ta sa ovom, i najednom sam fosil, ostavština od pepela prekrivena davnim magmama Pompeja. Naočigled nešto jednostavno i nebitno, bez konzekvence i lančanih tragova, bilo je dovoljno da povuče sve nizkurac. Ovaj put nije bilo voljno, koketno, iz flerta skok u crnu depricu smrti iz fore. Ovoga puta je namig bio naredba, ma i više od toga, I am Jacks nemogućnost da reagiram, reklo je skoči a ja pitah koliko visoko, i bilo je gotovo. Na zub me uzelo mama. I, za razlike od slatkih laganih piknika gdje sa smajlom ostaneš još duži vikend, ovoga puta me nije pljuvalo van ujutro. Ovoga puta su bove tonule samnom. Nebitno, gle, okej sam sada, prošlo me peto jutro. Bućnuo sam se, ispalo je duže no što sam mislio. Ne mislim da se moramo brinuti za mene. Prsti su mi smežurani i usne plave. Znaš što je ostalo? Sada ću ti reći. Imam tu tendenciju uzimati se ozbiljno kada si nešto govorim, i kada se bavim osjećajem kojeg osjećam stavljam mu sve granice u okvire, farbam mu siluete i mjerim mu gabarite, neonske konture, File - Edit About Page. Tražio sam izlaz. Bio sam čovjek koji traži drogu, ili droga koja traži čovjeka. Pipao sam zidove u nadi za drške, nešto sa više trenja od čega se mogu odgurnuti. Stigla mi je tada ta rečenica, koju znam iz onog filma o zatvoru i Riti Hayworth. Ovo je ta rečenica: Get busy living, or get busy dying. I kada sam izašao prolazilo mi je kroz glavu da je to odgovor; živi život, carpe diem, razbij sve rutine i osjeti sve što možeš, no feeling is final. Sada, danima kasnije, opet unjonjan u rutinirane kalupe svakodnevnosti, sa svim kradljivcima senzacija i uspomena i sati kojima se okružujem i okupiram, već sam popustio - i dalje ne živim, i dalje dan nije zaustavljen, i dalje me žvače. Možda nisam usamljen, možda mi je dosadno. Možda ne osjećam ništa, te kada osjetim nešto, teško je prihvatiti da njega, osjećaja, više neće biti. Kada si tup, i šamar je kontakt. Znam koji je moj put. Znam koji je odgovor. Znam u čemu je spas. Biti nježan, i biti hrabar. Ali teško je ne predati se. It’s hard not to surrender, To the bold and comely words, what sway the bloody minded, what hang above the graceless herd.  |
|
Ima ta je žena, ne. Viđam ju na nasipu, onom Savskom, na Savi. Na nasipu na Savi. Bosa je, ta žena, dok hada naspom, golih tabana, tabana, po zemlji, i pijesku. Ima pijeska na nasipu. Ne znam kako i od kuda, ne bih rekao da je domorodac, iskipali su ga tamo šleperima točno na tom jednom dijelu, gdje je sada pijesak. I po njemu hoda, ta žena, ostavlja otiske koje vjetar razjebe sladostrašćem samo par uzdaha kasnije. Zašto hoda bosa, ne znam, vjerojatno nikada neću znati, to nisu pitanja koja se pitaju. Ne postoji okolnost u kojima se zamišljam da mogu pitati gospođu što je ne znam, u susretu šetnjama po nasipima, zašto bira biti bosa. Odjevena je u razne žute površne vjetroodbojne šuškave plasike i gume, ispod jednobojni džemperi, viđam ju na Jesen, viđam ju na Proljeće i Ljeti, Zimi, za sada barem, nisam. Led putuje kroz gole tabane, vrućina ne. Zamisli dakle taj nasip, i tu ženu što ju nikad nisi vidjela, u jednoj hrabroj tvrdokornoj liniji stusnutoj uz Savu, hoda ravno i ustrajano, bez slušalica, bez psa, bez vidljive agende, no kao da žuri. To je ono što upada u oko, gotovo odmah, je tempo. Hoda kao da žuri, kao da mora stići negdje, a kada stigne tamo, hoda kao da mora stići natrag od kamo je krenula. Mjesto do kojeg ide, mjesto je gdje su se kupači onomad kupali u kupačim kostimima sedamdesteih i osamdesetih, stisnutim jajarkama i jednodijelnim badekostimima iz Name. Danas je to samo mjesto gdje stepnice susreću vodu, nitko se ne njima ne kupa osim pasa. Mog psa, zato sam I tamo. Zašto je ona, ne znam. Tamo sjedi, golih tabana u vodi, u Savi, i sjedi, i ne radi ništa naočigled očigledno. Zatim ustane, i ode. Prijateljia, jedna od dvije što sam ih sprijateljio na nasipu šetajući pse, kaže da ju njen pas baš i ne voli, zaizre od nje, ponekad zalaje. I njemu je čudan taj tempo, i goli tabani. Ovo je slika koja me srela u glavi baš neki dan, i želim ti pisati o tome već od tad, kada sam se sjetio gospođe što po nasipima šeće opetovano i ubrzano, sijede i sivih podočnjaka, bose i potpuno bez ili sa svakom brigom na plećima joj. Slušaj me. Pomislio sam, jesam li to ja, za koju godinu? Jesam li to ja, onak, šećem svojim neprihvaćenim tempom, bez i svebrižan, brijući neke svoje misli, misleći neke svoje brije, uz sve količine bolikurčine opčeg mijenja mojih namjera, ali ponajviše sam, uvijek sam, tamo i natrag, opetovano, po Savskom nasipu. Fali samo jednog dana, kada prstima slučajno zaronim u vreo pijesak što su ga iz nejasnih mi razloga iskipali tamo nesuvislo, te mi sjedne, i sjednem sam, skinem ih, cipele, tene, što god to jest što mi je na nogama, i e viola, it is me now, dok se netko ne pita, hej, tko je ovaj tip, gdje ide, zašto je bos, zašto taj tempo, zašto zašto zašto, hej, ja ga sigurno neću pitati, ne postoji okolnosti u kojima se zamišljam da me mogu pitati, zašto biram biti bos. Svi smo statisti u for i trećem planu tuđih kadrova, dok nas nekto ne učini statistom, trećom, sporednom i glavnom ulogom u životima im. A svi glavni glumci tumačeći glavne role u filmovima nam. I to je stara misao, i to je u redu, samo mi ostaje, generalno, kontemplirati o tome, bez zaključka i putanje. No ono što jesam osjetio je strah. Strah da me ta putanja i samoga čeka. Hoću li to, usamljen i osamljen kakav jesam, jedan dan biti ja. Žureći tempom stići nigdje.  |
|
Ovo su stvari koje imam za reći, a nema ih mnogo. Zapravo, kroz godine imam sve više godina, i u njima sve manje za reći, pa taman i za reći o tim godinama kojih imam sve više. Skupljam ih nemilosrdno i nevoljko na seksi male hrpice u prašnjavom kutu sobe koju nitko više ne čisti nego je efikasnije nadati se da taj kut nitko ionako neće vidjeti. Tako nekako, ili blizu. Ona pak hrpica stvari za reći manja je i manja, a nju pak držim na pijedestalu sa par srednje jakih svijetlosnih tijela uperenih da ih svi vide, tu kolekciju, kolaž stvari, stvari koje imam za reći. Samo desetak godina ranije, prazan A4 otvarao je sva vrata, sve inspiracije svijeta nisu bile dovoljne, sve tipke svih svesvijetlećih, sveplešučih tastatura nisu bile dovoljne, ni prsti adekvatnoi spretni i brzi, da pohvataju sve te riječi i mriže i sklupčaju ih u buket onoga, onoha što sam htio reći. It took a word to get me started. Imam li manje za reći jer svi imamo fiksnu količinu onoga što imamo za reći, što ih distribuidramo kroz život u svrsishodnim mjerama, jasno, više ih dajemo vanka u mlađim danima kada ih imamo volje i truda i energije skupiti na hrpu, manje kasnije, kada nas život uzme u žrvanj. Je li mi se to dogodilo? Je li me život uzeo u žrvanj, jesam li obavio sve to ranije i sada ostaju samo ostatci, mrvice originalnih misli tamo negdje prije desetak godina, ili imam još koju misao? Vidi samo te datuma nad postovima, vidi ih. Vidi im razmake. Gledaju me i osuđuju, kao gitara u kutu sobe koju ne sviraš, ili dijete sa kojim se ne baviš čija te budućnost zapravo gleda, promatraš mu sve mogućnosti i potencijale u nestajanju. Možda sam otišao predaleko sa ovom usporedbom - jedan mi je, doduše, mnogo stariji kolega svojevremeno rekao da sve svoje pjesme smatra djecom, jer djece nema, ali djece zapravo ima, stotinjak, stvori novo svaki dan pomakom pera, penkale, olofke. Znam da je “olovke”, ali “olofke” mi je draže. To si dopustim, tu se poslušam, to, kada pustim da stvari budu pogrešne ali točne. Vidi te datume, elem, koliko su udaljeni jedan od drugog, a nekoć su bili tako bliski, onomad, samo desetak godina ranije. “Vidi nas”, kao da mi kažu. I krivnja savjesti me nađe; vidi, jasno kao dan, bijeli font na crnoj pozadini, dokaz vlastitog nerada, manjak vježbe. Taj isti frend, kolega čak, što sam ga ranije spomenu što su mu djeca - pjesme, odgovorno tvrdi, a jest odgovoran čovjek, da je to mišić, kao svaki drugi, koji guta i traži vježbu, piši svaki dan, svaki dan, svaki dan, pa taman i bacio, spremio u sve tamne ladice, ali piši. Stvaraj, kao stop motion bog od glinamola koji - mora, mora stvarati. Pa pišem, pišem u glavama, pišem u pidžami, pišem u birtijama kraj studentica prava sa skriptama u boji, pišem na trajektima na hemoku između dimnjaka i dimnjaka, ljuljajući se u ritmu valova ili stajajući na mjestu dok se ljulja brod, pišem u tramvajima u kojima se ne vozim, u autima koje me vode na planine, na splavima sa bivšom bez bivše gdje je onomad bila bivša, pišem na biciklu tirkizne boje mršavih guma, pišem po svijetlu i u obzoru jedinica i nula, pišem. Ili hoću. Ili budem. Sve sam obećao. Sve nešto, nikome ništa. Piši, ko ih sve jebe. Piši.  |
|
Volim zimu. Uvijek sam volio zimu. Godinama govorim da je to sigurno, mora biti, jer sam rođen u prosincu. Zimsko dijete zimske volje. Volim mrzli zrak, ozeblo lice, hladan nos. Volim slojeve, šalove, kapice, kapute. Volim da sa mene visi. Volim vidjeti dah kako se predaje minusu. Volim uspomenu haustora zgrade djetinjstva gdje smo na vrelim radijatorima na tren grijali rukavice ne bi li mogli opet izaći. Bile su zamzrnute. Bilo je beskrajno zima. Bilo je snijega, svaki put. Volim zvuk snijega pod cipelom. Volim si obećati da ću ove zime ukrasiti i dekorirati stan, barem sobu, te otkriti sve nove recepte svih novih jednostavnih kolačića po kojima će mi odaje mirisati skroz iz kuhinje. Samo obećanje da hoću, jer znam da ću dvadeset i trećeg skužit koliko brzo taj Božić uvijek dođe. I volim one album koje možeš samo slušati zimi jer ljeti jednostavno ne rezoniraju jednako. Sve su to stvari koje volim. Volim kako od mene ništa ne očekuje. Volim kako spava. Volim kako je tiha. Onomad, kada snijeg zauvijek padah, i kada milijuni pahuljica djeluju kao demfer, upiju sav taj zvuk, i na tren ili na više njih ti se čini da si sam, okružen divljom snježnom mećavom u čijem si oku samo ti, negdje, nekako. Kako stupamo pri ulasku. Lijeva desna lijeva. Kako mi se pes veseli i trlja o njega. Sve to volim. Ona govori meni, samnom, i čujemo se, kužimo. Usamljen sam. But have you seen my records? Bon iver, The National, Wilco, Radiohead, Sigur Ros, LCD Soundsystem, Ennio Morricone, Black Country New Road, Widowspeak, Cola, Songs: Ohia. Mojave 3, Rodriguez, Casiotone for the Painfully Alone, Paul Simon, Pavement, Jon Hopkins, The Mountain Goats… I opet i opet i opet.  |
|
Spavam dijametralno, mada ne razumijem taj pojam niti matematiku iza njega, najdalje što mogu od mjesta gdje sam spavao onomad, mlađi, u šatoru bez podloge osim borovih iglica i svijetlo smeđe mediteranske zemlje, sa bivšom koju su izglizle i dosad neimenovane morske bubice na plaži uništivši pritom svakim ugrizom i zadnje trzaje romantike iz mirisa mora, a i između nas, prekinuli smo nedugo nakon. Sada, u zidanom apartmanu, aklimatiziranom, sa pogledom na more mekih jastučića na slamnatim terasnim foteljama, našpricani mirisnim otrovima protiv komaraca. Na drugom kraju mjesta, gledam svoju mladost na onoj drugoj strani, daleko, vremenski, prostorno, dijametralno. Uz prijateljicu sam, zaista, spavamo gotovo nagi na istom madracu bez ni šarmantne sugestije erekcije - low maintenance smo suputnici, putujemo već drugo ljeto na začecima tradicije. Kao mlađi, rane dvadesete kosati izgorjeli klinac, palcem u zraku hvatao sam slobodne stražnje prostore automobila stranih tablica, davao im ocijene u glavi, separirao ovisno o potencijalu da nam stane - Imotski ne staje, domaći staju, Zagreb pola pola, Rijeka uvijek, turisti gotovo uvijek. Sada sam ja taj - Delničke rege, zamisli, neočekivano, jer vozim majčin auto. Miris auta moje majke, na ljeto, kaže pjesma. Sada sam ja taj, vidi me odraslog, plovim čeličnim titanom, gorostasom Hektorovićem, mašine na mašinama na mašinama, kartama kupljenim putem internetova, kradu me na gradskim parkiralištima, vidi me. Sve sam čekao, priželjkivao, da vratim uslugu, da skupim koji par iz divljeg kampa kojeg mjesto tolerira, da ih skupim i tako platim dug iz mlađih dana, da ja budem taj koji ih prevaža, mlade preplanule napaljene, sa plaže na plažu. Šeširi na glavama, mirišemo na kreme za sunčanje. Evo plače mi se. Plačem.  |
|
Pokucam joj na vrata dan kasnije; pozvonim zapravo, kucanje je skeri, vrata se ne otvaraju. Pokušam još par puta u zadnjih pola godine i nije se odazvala. Stari joj je umro u prosincu. Korona. Sjećam se da smo razgovarali o bolesti - imala je dobar filing. Više mu nikada neće vjerovati - filingu. Najtužniji mi je taj razgovor, i taj dio njega - filing joj je bio dobar, biti će okej. Kisik. Respirator. Dead. Poslala mi je poruku na dan. Pokucam joj na vrata dan kasnije. Nismo se vidjeli od tad. Jedna manje. Ljudi odlaze od mene. Odlaze svako malo. Nisam ja kriv, ja sam super. It’s not me. It’s not. It’s *not*. Izgubio sam frendicu kada je izgubila starog, i ne zamjeram joj, ne mogu to, ali mi je žao. Možda ne radi nje konkretno, koliko zbog osobe u životu mi koja više ne bira biti tu, razumiješ, ostajem sam, ili samiji, događa se, konačno se događa, i ne preostaje mi ništa nego pitati tebe, sa druge strane ekrana, bok, slušaj, želiš li mi biti osoba od povjerenja, prijatelj, prijateljica? Radije prijateljica. Jer ću se zaljubiti u tebe. Ako si iole zgodna i zanimljiva. Hoću. Neću ti to nikada reći, više, više neću, govorio sam u mlađim godinama, više ne. Samopouzdanje mi ne da, najviše jer znam, *znam* da ćeš me odbiti. Hoćeš, vidim te. Ako pak nisi zgodna i zanimljva, uzimati ću te zdravo za gotovo, manje no prije, u mlađim godinama, sada se trudim, potrudim pokucam ti na vrata, pozvonim zapravo, nazovem, pitam kako si, kažem ti da mi nedostaješ. Je li to pritisak? Bi li bio da se meni tako kaže? Vjerojatno bi. Bi. Znam što radim krvio. Govorim kako se osjećam. Ako si pak muškarac, i zanimljiv, možemo biti prijatelji ali će mi biti neobično teže opustiti se pored tebe dok ne budem u potpunosti siguran da nisi, ili nisam, gej. Ne zato što mislim da jesi ili jesam, ili što bi me to smetalo. Zato što imam urođenu, usvojenu, uzgojenu nelagodu koja uzima sve oblike koje stiže, i pored muškaraca sa kojima postajem bliži uhvati me neugoda, jeza, taktilna frkica, koliko bliski možemo biti koliko brzo, što ti mogu reći, što ne smijem, neobično je, znaš da je, ali izvori i razlozi neugode nisu mi dokučivi. Siguran sam u svoju seksualnost, koliko znam. Ako me išta naučila psihoterapija, to je da u ništa zapravo nisi. Sve je suptilno. Sve je podsvjesno. Sve je moguće. Sve je negdje skriveno. Mehanizmi vlastitog zavaravanja i optimizma pamćenja jaki su i suptilni također. Jedan dan, možda, dopuste mi da znam tko sam na tren, i natjerati me da zaboravim kada prozor prođe. Govorim o prijateljstvu. Nisam spretan u stvaranju odnosa sa muškarcima. Znam da imam daddy issues. Taj dio znam. Taj dio je očit. Ako vas je više, onda sam okej. Ako nas je više no jedna osoba u sobi, dvije su mogućnosti. Ili se opustim, ili se kočim svakom sekundom kada nisam pozornost razgovora, sa znanjem što želim reći i da mi iduća rečenica dolazi lako i neočekivano. Razmišljao sam često o vezi sa dvoje ljudi istovremeno, nekakav threesome u odnosu veze. Bi li bilo lakše, ili za toliko teže? Želim ti reći da mi se ne sviđa ovaj tekst. Znaš li zašto ću ga ostaviti tu? Jer znam da su ovo emocije i reakcije koje i dalje utjelovljujem u sebi, koliko god bježim od osoba koje ne želim biti, ili se uvjeravam da nisam. Zato je ovo tu i dalje. Jer sam ovo i ja, dalje. I prvi korak je da se pomirim da jesam, i možda jedan dan neću biti. I'm the same as I was when I was six years old. Nedostaje mi prijateljica. Tjera mi tjeskobu njen odlazak, ili odsustvo. Sve što imam su strahovi, špilam ih kao u karti, radim sa njima pizdarije koje mi ne trebaju.  |
|
Stvari koje sam do sada saznao o sebi na sesijama psihoterapije: Otac je bio previše grub prema meni. Nije me tukao, mada jest udario jednom u dupe nogom, ako se to računa, ne znam računa li se, da mi je netko rekao ranije da se ne računa, ne bih znao da me udario. U dupe, nogom. Nisam siguran jesu li detalji i okolnosti važni. Znao sam uvijek da je njegova neprisutnost u odgoju mi ostavilo koji trag, najviše u nemogućnosti istraživanja mogućnosti izražavanja muškosti, i što god spada u taj paket. Nisam se tukao, nisam se postavljao, nisam se zastupao. Majka je nježna žena, učila me sve kroz razgovor, nije me učila udariti natrag. Žao mi je da netko nije. Žao mi je što se nisam tukao više. What can you know about yourself if you’ve never been in a fight. Zanimljivo je, dakle, pritom, da me grubost oca nije pretvorila u grublju osobu. Ili logično. Slijedom svega, ne slijedim ništa. Obsesivno kompulzivan poremećaj javlja se ovisno o raspoloženju, raspoloženje se mijenja ovisno o suptilnostima kojima ne komandiram. Nitko ne zna zašto su onakvi su kakvi jesu. Možda jedan dan saznam nešto, ali možda, ili vjerojatno, si neću vjerovati na riječ. Nisam ljut, nisam bijesan, ne znam izražavati ljutnju ili bijes jer ih ne osjećam. U nedostatku tih bazičnih emocija nastaje vakum, vakum se puni polaritetnim emocijama, polaritetna emocija ljutnji je strah, strah puni vakum, strah puni prazninu, strah komandira jer nema ljutnje da me brani. Poetski rečeno. Psihološki znanstveno je u žargonu kojeg ne pretendiram da razumijem. Trebam se ljutiti više, dopustiti si to. What can you know about yourself if you’ve never been in a fight. Ljutna mi smrdi na malograđanštinu i oholost, bojim se kako ću si izgledati uhvaćen, samog sebe, kako si dopuštam biti ona galama prolaznika kojima sam malograđanska seljačina koja se svađa Svađa nije ljutnja, dopusti si ljutnju. Imam puno pitanja. I don’t know how to do this - I’m so sorry for everything. Osjećam tjelesnu tjeskobu u društvu, manifestiranu tko zna čime, nitko ne zna, ja još ne znam, psihoterapeutkinja još ne zna, tko će ga znat, ja sigurno ne. Fizička mučnina. Od društva. Pazi - nekog, nekad. Nekad ne. O čemu to ovisi? Suptilnosti mozga koji radi svoje stvari bez da me se pita, znaš da me ništa ne pita. What can you know about yourself if you’ve never been in a fight. Nitko ne može znati zašto su ovakvi kakvi jesu. Zabranjeno je. Kao svemirska putovanja, ili ljubav. Ovo su stvari koje sam do sada saznao o sei na sesijama psihoterapije.  |
|
Reći ću ti zašto nemam prijatelje. Sad da se zaletim, daj mi sekundu, trebam u rikverc na trenutak, dva. Neobična mi je zadrška kada krenem pisati o sebi. Blog je privatna stvar, krećeš o sebi, većinom, često, ali svejedno je tu - zadrška. Volio bih čuti o tebi, vidjeti te, upoznati te, čitati o tebi, ali to ne radim, ne čitam te, ne gledam te, ne mogu se natjerati. Vidiš kamo idem sa ovim, jasno je. Ne ulažem onaj napor koji je potreban da te upoznam, osobo sa druge strane ekrana, jer. mi. se. ne. da. Zato, draga nepoznanico, nemam prijatelje. Imam još razloga za tebe, ali ful je spontano došao ovaj, od nikud, na samom početku. Ne ulažem napore ni vrijeme u tebe, frende, ali nikad nisam. Nikad ikad. Nisam si stvorio tu naviku kada se te navike stvaraju, jer sam ciljao ka drugim stvarima, imao drugačije namjere. Htio sam te jebat. Tebe, nekog drugog, htio sam ti tijelo, i sva ostala tijela, i sve ostale seksove koji ne bi pomogli. Htio sam afirmaciju iz tog seksa. Htio sam da me želiš, pa onda ti, pa onda ti. That’s the crux of it, frende. Da se zaletim malo od malo prije, malo ranije, valjda je nužno reći da sam rastavljenih roditelja. Ne da mi se osloniti sve demone na njih, koliko god moderni pedagoški konsenzusi kreću od tuda negdje, no znam, osjećam, da krivica kreće od saznanja, a ja ovo znam već neko vrijeme, znam što radim krivo, i radim to svejedno. Odrastanje, zaključujem, je faziranje od neznanja što radiš krivo, u znanja što radiš krivo pa rađenje toga svejedno. Neformalnije - imao sam sedamnaest jebiga, ili jebote, bio sam prištavo debelo dugomasnokoso dijete bez očinske figure koja bi mi davala taj ekstra nužni push afirmacije i ljubavi koju sam kompenzirao kada su prištići otišli. Ten se pročistio, kosa se skratila, kardinalan sam primjer kompleksa ružnog pačeta. Sad, da sam žena, da sam odrastao kao nanovo propupala djevojka koja najednom ima seksualni kapital i neprihvaćeni kompleks manje vrijednosti, mnogi bi muškarci ispod mog kalibra iskoristili priliku da me afirmiraju kurcem i seksom koji nikako ne bi pomogao, dok mi se seks ne prigadi toliko dok ga ne poželim još iz surove navike ili krenem zamjerati sebi ili čitavom svepokretnom svijetu što ne afirmiraju jeftinije, ili skuplje, ovisi kako gledaš na to, kroz dušu i osobu i reciprocitet i samilost i nježnost. Za mene, vidiš, je kontra. Možda je ta kontra karakteristična cijelom rodu, ili spolu - svoj sam novodati seksualni kapital krpao dosezajući kalibrima višim od mojih, htio sam još, htio sam svenedostižno, htio sam zgodnije i mršavije i bogatije i još i još i još - i time afirmirati konačno svoju osobu, koja je sada puna rupa kao da sam čitavo vrijeme penisom čeprkao samoga sebe, i to nemreš popunit više, znaš, jer prije ili kasnije seks prestane pomagati i onda, eto jebiga, ne pomaže ništa. Osim kokaina, valjda, možda, možda probam. Mislim, jebiga, seks sada pomaže kao flaster koji krpa ozljedu površno i privremeno, i ako ga makneš samo curi sve što nije curilo do sada. Problem mi je poznat, to ukoliko sam u pravu, možda nisam, jebiga, ne znam, improviziram sve ovo. Ako mi kažeš da previše razmišljam, ne možemo biti prijatelji. Naravno da previše razmišljam, što hoćeš od mene, da razmišljam manje? So, to su mi rane dvadesete. A onda, sad sam se pošteno zaletio, stiže konzekventna reakcija gore navedenog. Negdje oko dvadeset i treće, četvrte, dosadašnje samopouzdanje samo je nestalo. Sada kada seks i ljubljenje i jošjošjoš više ne pomaže, sada kada osoba ne može rasti dosadašnjim medikamentima, sada kada flaster više ne stavljaš, sada si kurac. Sada si kolekcija nesigurnosti koja se ne kreće. Sada si kompendij blijedih tetovaža. Sada si vrijediš onoliko koliko si stvarao transparentnog kostura koji ti više ne podržava teret. Sada, ulaziš u sebe. Sada slušaš Radiohead and you forget so easy. Ulazim u teren, skidam se do gola, gledam oko sebe, oblačim se natrag. Sada je ugodno ne izlaziti van, sada je teško konverzirati, sada ti se svaka izgovorena riječ čini vrijednom pogrdne analize. Navika je još uvijek tu, btw. Još uvijek želiš taj seks, tu osobu, tu pičkupičkupičku pred tobom, ali sada stariš ( i promise you this, you’re getting older ) sada mrziš ideju da tratiš mladost, ali stojiš sa strane dok nisi ostario. Uglavnom, sada si konforni introvert. Vidi, gledaj, znaš i sama ( jer želim da imaš pičku i da ti se svidim, još uvijek, i dok pišem ) pravo čudo Isusa bilo je imati više od tri prijatelja nakon tridesete. Ljudi se rasprše, odu nekim svojim vremenskim svemirskim smjerovima, stara prijateljstva se izjalove, ako je to uopće riječ uopće ne znam što ta riječ znači ali evo došla mi je ispoštuj što sto stigne, i ostaneš okružen samo sa upornijima, teže okidivim navikama, onim ljudima kojima si korespondencijom slučajnosti eto nekako ostao dobar sa, nekima koje si kroz maglu i dalje vidio, koji su ti tu sada for life, i voliš ih, uz malo sreće ih voliš, i dobri ste jedni prema drugima. Ne kužiš dok ne odu jeste li, ili jesu li, bili korozivni. Zato, dragi dnevniče, nemam prijatelje. Da se ispravim - imam ih, imam onog najboljeg, imam onu najbolju, imam onu koju potajno i dalje volim i želim mada znam da nismo baš jedno za drugo, jedna se nekako distancirala, jedna je sada daleko, sve u svemu, jednog prijatelja, brata zapravo, a ni sa njime se baš ne viđam, život, svemir, sve ono, znaš. Što nije neki problem, znaš, nešto novo - mnogi ljudi u srednjim nekim godinama imaju limitirani broj ljudi u užem krugu, kako zbog obitelji, kako zbog vlastite socijalne ljenosti, osobnog kućnog netflix konfora, i ne vide u tome neku prazninu. Ne vidim ni ja, često, ali ostaje to pitanje, zapravo. Koliko sam ljudi propustio upoznati i djeliti sa, da ih nisam ignorirao jer nemaju, ili htio površno, jer imaju pičku. Namjerno sam vulgaran da skužiš koja je razina u igri. Ta razina je. Sada, odgovorivši sve ovo, ako sam uopće u pravu, ostaje epilog, ono, što sada? Kuda sa ovim? Upoznati nove ljude? Raditi na odnosima onih koji su tu? To. Osjećam da je to. Teško mi je upoznati muške osobe i sprijateljiti se sa njima danas, ne znam kako i zašto, možda je jednostavnije no što mislim, ali mi je neobično muškarca pozvati na kavu. Sa ženama kroz flert često ostanu neki odnosi. So there’s still hope. Možda sve ovo uopće nije toliko loše, napisavši sve ovo, možda dokumentiram prirodan proces odrastanja, no volim svemu dati ekstra patos. Volim se, ili znam, prikazati gorim no što jesam, jer su anti heroji kul. Ja sam kul. Neki mi je dan rečeno da sam vrlo socijalan, ali da sam awkward. Google kaže da je potencijalan prijevod “neokretan”. Užasno mi se sviđa ta riječ, sada. Neokretan sam. Neokretan kul anti heroj. Pleased to meet you.  |
|
Jesam li pisao o psu? Vjerujem da nisam pisao o psu. Imam psa sada. Imam ga već skoro godinu dana. Zapravo, on skoro ima godinu dana. Rođen je dvadeset i petog listopada dvije i dvadesete godine u mjestu pored Osijeka čije ime ne pamtim, ako sam ga ikada upamtio, što vjerojatno nisam. Bila je karantena, on je karantenski pas, jedan od onih produkta odluke usamljenosti ili, vjerojatnije, jer mi je romantičnije i odrešitije - saznanje da je svijet kurhki porculanski kurac u kojem je sve moguće, pa što ne i to da ja imam psa, što sam uvijek nekako priželjkivao ali nisam posezao za iz uvjerenja da neke stvari u svijetu nisu moguće. Pa, random tip pojede šišmiša u Kini i behold - sve je nekako moguće. Mogao bih, kada bih htio, pisati o tome zašto se zove Forest, ali neću, jer je naporna priča koju sam ispričao dovoljno puta da mi se čini da ju više ne mogu učiniti vrijednom prepričavanja opet, pa hajdmo zaokružiti na bitnome; zove se Forest, možeš ga zvati Šuma, ili Pes, ili Pizdo Mala, kako ti je lakše. On je u potpunosti smeđ, sa žutim očima. On je mješanac vižle i labradora. On je pas. Moj pas. Otkako imam psa, sada kako ga imam skoro godinu dana, svađam se sa ljudima na cestama, zelenilima, nacionalnim parkićima i parkovima, sa random ljudima u prolazu, drugim vlasnicima psa ili vlasnicima djece, ili vlasnicima parkića i parkova ili kojima se tako osjećaju. Sve ružne riječi spreman sam im izreći, svaka svađa spremna za svađanje, svaka prosta riječ spremna za biti prosta, ne, doslovno, govorim majkama sporadične djece u prolazu da su im spomenuta djeca ružna i neželjena i molim ih da ne, neka one ne diraju moga psa a ne obrnuto, hvala. Nikada nisam bio drzak ni prema kojoj navedenoj skupini do sada. Vjerojatno, vjerujem, zato što nisam sa njima imao interakciju, hodajući ili pedalirajući kao što činim, slušalicama preko glave da što manje čujem, sanjarenjima pred očima da što manje vidim, ja nisam tu, zapravo. Sada, svim godinama prakse unatoč, ili usprkos, prisiljen sam vidjeti, čuti, biti. Sada kada bih samo mogao biti bolja osoba u svijetu u kojem nisam htio živjeti do sada. Mirnija, barem. Ne smetaju me, ljudi, ni djeca, ni drugi psi ni vlasnici im, ne, skroz sam šarmantan kada nemam što za izgubiti ili koga impresionirati, ali ako se prilika pokaže, ako, samo ako, mi netko kaže riječ ili dvije ili samo da naslutiti nešto protiv psa mi, ja sam grozna jebena osoba. Ili, a ovo bih radije da je istina, sam osoba koja konačno, živa i prisutna, pušta sve to van napolje. Nisam dugao išao psihoterapeutkinji u ulici pored Martićeve pored drage mi knjižare/kafića, ali u ono malo što sam išao što se da zapravo zaokružiti na jedan usamljeni termin, naučio sam ili bio uvjeren, da se bojim stvari koliko se bojim stvari jer je strah oprečna emocija bijesu, te kada bih samo češće bio bijesan, ljutit, ne bih se toliko bojao, jer u nedostatku ljutnje nešto se gomila, te ako ne urlam na ljude kada treba ili kada ne treba skupit će se na kontri sva ta tjeskoba i primiti oblike prve emocije koju smatraju ophodnom, a to je izgleda - strah. Ne znam ima li psihoterapeutkinja pravo, ali svakako znam da ne osjećam, to jest godinama, kako ne osjećam ništa zapravo, ne osjećam ni bijes, ljutnju. Ili, ako osjećam, brzo ju pripitomim svjestan koliko jesam da je to blesava emocija koja ničemu ne koristi te da su ljudi koji se svađaju na ulici puste seljačine od kojih ne želim biti u društvu. Stoga radije nekako zaobiđem, ili sam zaobilazio verbalne nesuglasice, ili interakciju uopće, a sada, živ, vidi me, sada izlazi tko jesam vani da se igra. Osoba koja jesam, ako si dopusti, gruba je i drska, ako si dopusti. Vjerujem da mogu znati dovoljno o tome tek kada si dopustim to i biti neko vrijeme, kao kada upoznaješ novu osobu i treba ti vremena da joj vidiš oblike sa svih strana, samo sada tako upoznajem sebe. Ili taj dio sebe, za kojeg ne bih znao da nisam u pandemiji uzeo psa, u tom novom svijetu gdje je sve moguće, pa tako i da ja u trideset i četvrtoj upoznam neku novu osobu koja nosi moju kožu. Nisam htio pisati o tome, htio sam pisati o psu, budem. Pas se zove Forest, mješanac je labradora i vižle, pametan je i nježan, odan i poslušan i znatiželjan. Voli me, volim i ja njega, volim sebe, ili učim.  |
|
Imam prijatelja koji je imao osobu. Ona mu nije bila djevojka, niti životna partnerica, no svi su elementi bili dostatni da netko, neki nepristrani promatrač, može zaključiti da su zaista zajedno bez didaskalija, fusnote i uvjetima za korištenje. Ona, doduše, jest imala tu jednu osobu koju je smatrala muškarcem, životnim partnerom, sa svim dostatnim elementima, daleko u primorskom nekom gradu gdje je more muljevito i vjetrovi okrutni. Tamošnji je frajer njen dugi suputnik još od, ne znam sada ulazim u nagađanje, i pola će teksta ostati u toj domeni vrlo uz dosta vjerojatno, ispričaj me ako fulam, mada nećemo ni ti ni ja znati da jesam. Ne volim postavljati stvari jednostavno jer malo što u životu jest, pa dopusti da zakompliciram, jer takav im je bio i odnos – njen sa mojim prijateljem, njen sa svojim muškarcem u muljevitom uvalnom primorskom gradu. Sa mojim prijateljem – to je bio odnos uz rezervu, sa figom, ili dvije, ili tri, u džepovima, ali iskrene fige, ne želim da ispadne da išta ti krijem – fer! Fer je ključna riječ, koncept, pristup, fer, mada ništa zapravo nije, cijeli odnos nije fer, on te voli, on je zaljubljen, ti se bremzaš, kočiš, prašinom iz peta. Ali smo fer, generalno i naočigled fer, jer ne želim da ispadne da išta ti krijem, ovu težinu ne nosim nego vućem, ne mnogu te voljeti jer ne mogu pustiti njega. Razmeš me? Pratiš? Kada bi bio od simplificiranja, ima tipa kojeg ne želi razrezati, no ne želi zapravo ni biti tamo, dušom i tijelom i vaginom u muljevitom primorskom gradu. Tu sam se ja nekako uključio i rekao, prijatelju, ne njoj, nakon toliko zavlačenja, barem je mogla spavati sa tobom, znaš ono, da imaš dojam da si nešto dobio iz svega toga – i prestani me osuđivati, stojim iza toga, stojim iza toga da je seks dušeni, životni i spiritualni dobitak, nešto nosiš dalje sa sobom. HPV, možda, ali i nešto generalno drugo. Nije pitanja trofeja. Neki dio nečega nosiš sa sobom, nakon seksa. I nemam problem sa time što zvuči prosto surovo materijalno, seks je nešto što nosiš sa sobom, nakon. Stoga mogla je, želivši biti FER, spavati sa njime, kako bi on taj dobitak ostvario, barem takav, i pazi koliko riječi koristim samo da ti uvjerim misli u koliko nisam grozna osoba koja pičku smatra dobitkom, onda mora da sam vjerodostojan. Moglo je barem biti zaseban paragraf. Nemoj misliti da nisu spavali zajedno, doduše. Jesu. Provodili su noći i noći i potrese i potrese u istom krevetu u centru grada gdje je kod njega provodila vrijeme, i bilo je razno raznih petinga i oralnih situacija ali malo što nakon toga JER – jebiga, ne mogu, nemam počišćene odnose, ne znam što osjećam, ne bi bila fer, ne bi bila fer prema njemu, nisam fer prema tebi, sve je nekako čišće kada je na stolu, mada kada sve staviš na stol nikad to zapravo nije sve, iskrenost je nova laž, sve što kažeš nije sve što kažeš, da ti iskreno kažem ne bi rekla ti ništa, ne mogu biti sa tobom, skroz na skroz, jer nisam fer, ne prema njemu, ne prema tebi. Možeš, vjerujem, između bijelog fonta namirisati da zamjeram ovoj djevojci to što se ne da u potpunosti, jer ne vjerujem u njene čiste namjere, već da joj paše, paše joj pažnja, paše joj zaleđe, paše joj ni vrit ni mimo, sve to znam, jer ju svi prepoznajemo u sebi, jer smo svi tamo bili, jer zapravo zamjeram sebi, jer nije mi daleko zamisliti postupati isto, nisam skroz tu, nisam skroz tamo, ali vidi, ej, sve sam ti rekla, sve je na stolu pa mi ne možeš ništa, ne razumiješ me, ali nejdi, nejdi sada kada je lijepo. A lijepo je. Ali kada plešemo, staješ mi na izlaz. Izlazi su lijepi. Nisam sigurna ni u što osim u izlaze. Sve što treba prekinuti, prekinuti će. Stoga su obustavili taj polu odnos, i moj je prijatelj nešto sretniji danas, no trebalo mu je. Trebalo mu je da nađe svoj izlaz, jer taj svoj nikada nije spremao u pozadini, nikada nije kopao ispod parketa, a važno ga je imati. Puno je patio taj moj frend, i žao mi je, kužiš me sada, kužiš, što nije odmah rekao, odmah zbrisao, kada mu nije htjela dati pičke. Kužiš da je jednostavnije nego što može biti. Nije to neka pouka, idi ako ne da, ali zapravo, zapravo je – idi ako ne da. Zamaskirali smo taj koncept u groznu neku boju malograđanštine i barbarizma, smak romantike i taktilnosti, nećeš valjda, nisi takva osoba, ali zapravo da – izgovori to samnom, najjednostavnije stvari imaju tendenciju biti točne – ako ne da ja idem. Mogu li stvari toliko banalne imati toliku istinu? Moram li zakomplicirati? Okej. Napravi nam uslugu, i sebi i tebi i svima koji će naučiti od tebe, jer everybody's gotta learn sometime, ako postoji netko drugi, onda to nisi ti. Ako postoji ali, ne ide u tvoju korist, a ako ne ide u tvoju korist nemaš nikakve koristi od toga. Ili te želi ili ne želi. Ako ne želiš, ako ti ne paše biti u toj zoni između crne i bijele, idi, bježi, take the money and run. Ako ti ne da pičke, nešto ne valja. Ne može biti jednostavnije, tetoviraj si to negdje, ako ti ne da idi. Osim ako, ono, kaže „molim te pričekaj”. Jer to nikada nije karta koja na stolu nije. Ono što na stolu nije je „ne bojim te se.”  |
|
Imam mrežu na prozorima dnevne sobe. Spavaća je, zapravo, također. U njoj provodim najviše vremena. Dva su prozora ljeti konstantno otvorena, da pusti vjetar koji nikad ne zapuše u i kroz ustajali zrak koji uvijek miriše na stari namještaj. Mrežu sam instalirao prošlo ljeto, negdje u lipnju, taman kada je prvi komarac zazujao oko glave mi. Ubio sam ga. Mislim da sam ga ubio. Idući su dan mreže bile na prozorima. Mislio sam ih skinuti preko zime. Nisam. U zadnje vrijeme, dominantna misao u prolaznim mi misaonim cirkulacijama, bila je pitati se koliki je broj komaraca kojima su te mreže frustrirano spriječile ulazak. Da mi je neki counter, brojač, statistika iznad svakog prozora. U tih godinu dana, vidio sam samo jednog kako lebdi sa druge strane, emanirajući neku „dobra fora, al znam gdje živiš” energiju, ali mogu zamisliti da je broj u tisućama. Zvuči li to kao moguć neki broj? Dva ljeta, šest toplih, pogodnih mjeseci, soma komaraca? Soma komaraca? Ne, ajmo manje, ajmo par stotina. I to je puno. To je užasno, užasno puno. Češće od toga, razmišljam o neznanim statistikama naših života koje nikada nećemo dobiti crno na bijelo. Ne sudi mi, znam da je nastrano, ali znaš da se pitam koliko puta si se seksala, sa koliko si ljudi spavao, koliko oralno, koliko orgazama? Razmišljam o tome, jer nikada nećemo znati. Nećeš nikada znati koliko orgazama ti je prošlo kroz tijelo. Hoćeš ovako – evo ti ovako – imam trideset i tri i pola godine. Masturbiram, više manje, svaki dan. Za one sam nemasturbatorne dane kompenzirao većom masturbatornom aktivnošću drugim danima. Kao i mnogi dječaci, otkrio sam masturbaciju oko pete godine. So, par grubih kalkulacija kasnije, dvadeset i osam puta tristo šezdeset i pet, svršio sam, okvirno, barem, pazi, barem – deset tisuća dvjesto dvadeset puta. Ali nikada neću znati točno. Ta brojka mi baš nikada neće biti data. Ako orgazam traje tri sekunde, i ako pomnožim to sa gornjom brojkom, u životu sam do sad proveo trideset tisuća, šesto šezdeset sekundi svršavajući. To je petsto jedanaest minuta. To je osam i po sati. Osam i po sati kontinuiranog orgazma, bačeno zajedno na hrpu. Čini mi se to kao beskrajno malo. Samo osam, divnih, divljnih, mokrih sati. I po. Neki sam dan u kasne neke sate kojima sam rijetko budan nabasjao na printer na sred ceste. Netko ga je ostavio na mnogo vidljivo mjesto pored nogostupa na travi, daleko od kontenjera. Htio je, taj netko, bivši mu vlasnik, da ga netko drugi, printer, uzme, odnese. Pitam se je li i dalje bio u radnim stanjima i mogućnostima. Samo par koraka kasnije, zalijepljeno na haustor, bila je osmrtnica. Dugo nisam vidio starijeg gospodina susjeda, ćelave glave, gustih crnih obrva, koji je neodoljivo ličio, energijom i likom, na Miroslava Krležu. Nisam, zapravo, dugo razmišljao o njemu, kako potres pandemija poplava zapostavlja generalna zapažanja. Zadnji sam ga put vidio kako se svađa sa, zamišljam, suprugom, negdje, rekao bih, početkom godine možda, ispred vratiju stana u kojem sada živi jedna manje osoba. Sada, kada razmislim, bilo bi mi očigledno da je početkom opasnog mu virusa preselio na neko manje napućeno mjesto. No, nije umro od virusa. Umro je od žući. Znam to, jer mi je druga susjeda koja me ne voli jer stalno imam slušalice na ušima, rekla tako posežući za neku namirnicu u konzumu kada sam joj preko maske uputio taj upit. I sjetio sam se, u danima prije potresa poplave pandemije, starog gospodina susjeda, noseći tešku, punu vreću krompira iz špara prema stanu nam. Sjećam se da je bio vedar neki dan, da se nisam žurio baš nigdje. Sjećam se da sam stao, prepoznavši ga, i pitao želi li da mu odnesem krompire do haustora, kako sam bio na biciklu naletivši na njega, pa da ih tamo preuzme do stana. Pristao je. Vidio sam da mu nisu najlakši. Odbio je prvi, pristao na treći podražaj, susjed fakat nije problem, mada se dalo vidjeti da bi najradije da ga cijelog preko guvernala dopentram do stana ako bih mogao. Nisam znao kako se zove dok mu nisam vidio ime na tom groznom jebenom papiru. Nizao se popis ožalošćenih koje također nikada neću znati. Hoćeš iskreno – reći ću ti, evo, u životu mi je baš divno seksati se, volio bih to raditi češće. Zamisli sreće, da seksam se sa ljubavlju. Zamisli ljubav, da volim debelim nekim statistikama. Manje sam puta rekao volim te nego svršio. Možda oko tristotinjak puta. To je negdje par minuta.  |
|
Nepušač sam. Ne pušim. To nema baš nikakve veze sa ostatkom teksta. Htio sam uvesti sa time da se pohvalim, trideset i trećoj godini i diplomi na zidu unatoč, nisam propušio. To me u tvojim nekim distanciranim očima čini odmah, što, pa, nekakvim. Daje mi boju. Aha, on je nepušač. Ponekad ukradem dim. Ovo i dalje nema veze sa onim o čemu želim pisati, ali da se nadovežem na paragraf iznad – ponekad ukradem dim od prijatelja kojima sam dovoljno drag da im mogu ukrasti cigaretu iz prstiju, ponekad usta, uzeti dim ili dva, i vratiti ih u usta i prste im. Ponekad, oni koje zamolim za dim, iritirano zarolaju ganz novu samo za mene, samo da ih pustim na miru, njih ili njihove cigaretice, što dođe na isto. To je krenulo, ta krađa dimova, od one jedne djevojke čije su rizle bile smeđkaste i duhan mokar, dim jedva osjetan. Volio sam to, imali smo nešto, pušili smo njene cigaretice – nismo puno toga imali, razumiješ – imamo, zapravo, samo jednu zajedničku fotografiju. Tri godine, kada sve to skupiš na hrpu i maknuti pauze i prohode, provedesmo zajedno. Što ostane? Cigaretice. I kako je ležala na podu stana mi, sa čašom vina, u žutoj vestici. I mnoge druge stvari, koje iskopam iz kože kada stanem razmisliti o tome, ali većinom, većinom cigaretice. Ni ona nema veze sa onim o čemu želim pisati. Želim pisati o karanteni, o demiji, epidemiji, pandemiji, izolaciji, samoizolaciji, heštegima dobrih stihova koje nikada neću moći iskoristiti. Zamisli dobru rečenicu, zamisli sjajnu frazu. Ostani doma. Ajme kako dobro. I zauvijek okaljano dvijeidvadesetom. Ostani doma, ne izlazi, ne šeći, ne upoznaj, ne govori, ne pleši na Radiohead po cesti dok te tip, to mi se dogodilo, gleda, pazi ovo je bio kraj ožujka, gleda me šećući psa, kada su samo oni još izlazili, gleda me i misli si što god si je mislio, ne mogu biti tamo u glavi mu, nisam mogao ni tada, ali sam bacio neki pokret poluplesni prema njemu i uputio mu smiješak. Nije ga uzvratio. Zamisli, post potres, sredina karantene, ulice prazne, ja plešem, Radiohead, gleda me on. Njegov me pas nije posmatrao. Mirisao je travu u prolazu, plešući neki čovjek zadnji mu je interes. Ako išta mogu izvući iz svega ovoga, kao cigareticu iz neprežaljene neuspjele ljubavi, je moment plesa po pustim ulicama grada Zagreba. It was a weird time. O tome želim pisati, ali ne mogu, nekako. Preočito je. Pre ovdje je. Svi smo tu bili, nemam ti za ponuditi ništa bolje od onog tvog momenta početka dvije i dvadesete. Ne mogu pisati o tome jer ne znam kako da zaokružim misao – znaš što sam zapravo naučio? Da stvari mogu, ako žele, biti gore, ako žele. U sred pandemije može potres, u sred potresa može plin, u sred plina može požar, u sred požara može struja, u sred struje može zmaj, prvi ikada viđen, mlačući krilima po sutonu Zagreba, piruete po dimu, ništa ne ruši, samo pleše, što ne bi mogao, vidi ga, u sred zmaja vulkan, prasne Medvednicu na pola, pretvorivši Sljeme u fontanu kao ultimativni simbol propasti jednog grada. U jednom je trenutku kulturnog sazrijevanja ljudske vrste jedna obična, pozitivna poruka postala klišej i melodramatična. Ona je ovo – naučio sam biti zahvalan za svako jutro. Jer sam tu neokaljan. Koliko sreće možeš imati? Vidi te, živa si, čitava, sa krovom nad glavom. Ništa više zdravo za gotovo. Niti jedan ukradeni dim. Niti jedna davna uspomena. Niti jedna minuta traćena. Tetoviram si 2020 na zapešće, da me zaplješće. Buraz. Ne ponovilo se. Ne ponovilo se da zaboraviš biti zahvalan. Zahvalan za 2020. Da te podsjeti na koliko loše može biti, ako poželi. Hvala 2020. Palim cigareticu da me osvijetli lice. Humphrey Bogart u kiši i ulice. I spuštam glavu na jastuk kraj tebe. Svaki put ko zadnji put.  |
|
Najbolji sam sâm. Hoću reći, najbolja sam verzija sebe, sâm. Što sam samiji, bolji sam. Što je šteta, siguran sam da imam simpatične i hvalevrijedne kvalitete za podijeliti koje nitko ne može vidjeti, jer kada bi vidjeli, ne bi ih tamo bilo. Kao svijetlo sam u frižideru, gasim se kad ne gledaš. Barem sam, sâm, najmanje u poziciji da radim štetu. Znam točno što moram reći, i kako. Znam kako se treba ponijeti i kakvu energiju emitirati. Dobro procjenjujem situaciju, zavidnom količinom iskrene, tople empatije. Tu sam za tebe; samo nemoj prići. Što je opet šteta, jer svi su moji poslovi, u kranju ruku talenti, usko vezani uz prisutnost drugih. Pliz nemoj, riječima drugim, gledati me predugo, koncentrirano i uporno. Samo površno i letimice, pliz, samo da se osjećam bolje, jer se bolje osjećam kada nisi tamo. Gle, pokušavam sve ovo reći na simpatičan način, ali nema ništa simpatično u tome za reći. Nisam kvalitetna socijalna osoba. Kada govorim sa drugima, osjećam se fejk i bojim se da se vidi. Kada sam svoj, pitam se jesam li to doista ja. Sve što jesam, svaki temelj svaka cigla moje konverzacije, osjetila i taktilnosti, nestaje čim ih pokušam provesti u praksu. Odmah fulam smijer rečenice, prozuji ti pored uha i udari nekog u prolazu. Odmah ne slušam dovoljno pozorno, digresiram u mislima dovoljno dugo da fulam nit onoga što mi se govori. Imam istrenirano lice, ajme da mi vidiš lice, moje lice je kvalitetno i nikad me ne oda, izgledam kao da sam tu, naj tu što mogu biti, ali nisam, vjeruj mi, razmišljam o ovom tekstu dok još nije bio tu. Dišem, dišem duboko, i osjećam temperaturu zraka dok mi struji kroz nosnice. Svaka sekunda se računa. Guštam si u tijelu. I onda priđeš. I onda sve ode u zrak. Sva kontrola koju si tepam da posjedujem nad sobom evaporira u tren oka, i sada, sada pazim kako. Pazim kako zborim što zborim i kako se držim. Nije u pozadini nesigurnost, barem ne u konvencionalnom smislu. Jedino u što nisam siguran, kada mi priđeš, je želim li biti ta verzija sebe, koja jesam, u toj datoj instanci, kada mi priđeš. Jesam li bolji od ovoga? Ako se usudiš sugerirati da previše razmišljam, ne možemo biti prijatelji. Naravno da previše razmišljam, zato smo ovdje, ne? Što želiš, da ne razmišljam o tome? Gdje je zaboga zabava u tome? Kada bi bio konzistentan u osobi koja jesam, tko zna bi li izdržao? Izdržao biti ja. A jasno mi je tko to je – samo kada sam sâm. Volio bih znati zašto je to tako, ali vjerojatno nikada neću saznati. Sve što znam, je to da prvo moram dopustiti si biti ništa, pa nešto, pa ja, kada mi priđeš. Instinkt me tjera da reagiram, u skladu sa društvenim normativima. Možda prije no što reagiram, samo udahnem jednom. Pa dva puta. Pa osjetim temperaturu zraka u nosnicama.  |
|
Ako je odbijanje mantre "life is hell" obrambeni mehanizam, who's to say da je prihvaćanje istog nešto drugo? Želim prihvatiti da je predavanje emotivnim, ili misaonim cirkulacijama iskreno suočavanje sa žuljevima psihe i zdravija metoda dosezanja "mira", mira u neveri na moru tjeskoba. Reći "da, okej, jebi me, uzmi me, žderi me, nauči me, naposljetku odi ća" i prepoznavai mehanizme koji nas obuzmu, možda vidjeti od kuda stižu, prepoznati njene geneze i iz njih pokušati prepoznati njihova lica. The truth ( za mene ) is, da smo bića navike. To sam naučio boreći se sa OCDom. Dovoljno puta si braniš stati na crtu uz neki iluzorni razlog da ćeš time prizvati neku konkretnu nesreću - dođe dan kada tijelo zapamti tjeskobu i naredbu ali ne i konkretan razlog od kojega si toliko strahovao, ostane samo tjelesno pamćenje nepovezano sa razumom. Javi se zapamćena tjeskoba stvorena navikom, zatim ju popuniš i daš oblik novom nesrećom. Zaboraviš primijetiti da je tjeskoba došla prva, a da si tek onda nasrnuo dati joj značenje. Kada sam stao pred tjeskobu i oduzeo joj formu, stvarao sam novu naviku - ne boriti se protiv tjeskobe nego prepoznati kada je šuplja. Tako gledam, koliko god točno ili ne, osjećaje melankolije, praznine, tuge, sjete, nostalgije - ovoga puta ne kao neutemeljene konture koje ja stremim puniti sa friškim racionalizacijama ili emocijama, barem ne sve, nego pustiti da me obuzmu dok im ne skužim oblik, genezu, naviku koja ih je stvorila, i tek onda mogu razaznati što me to jebe i je li vrijedno jebanja. Osjećam se bezvrijedno i imam iznenadan apetit za afirmacijom? Okej, dođi, uzmi me, uđi u ruke i prsa i prste. Zašto si tu? Jesi tu jer sam upravo gledao nečije fotke na instagramu? Jesi jelda? Je li to htijenje seksualno ili materijalno? Hoće li me usrećiti da pojebem tu osobu ili budem njoj sličan? Da sada ne crtam, znam da me kužiš još na početku misli - možda je sjeta u generalnom smislu alat za prepoznavanje unutarnjih mehanizama - utoliko se slažem sa člankom da je kobno od nje bježati već je zdravije prihvatiti ju i u nj uranjati, ali moji su konsenzusi miljama daleko od gledanja na nju kao konstantu, tjelesnu reprezentaciju šture i ohole, konstantne realizacije. Rilke, ne? Nothing is final. Ne stremim ka beskonačnoj sreći, ali svakako želim što bliže prisutnosti, ne kroničnoj, ali opcionalnoj.  |
|
Seks ne pomaže. Dobro, seks meni ne pomaže. Mogu ti reći zašto, i biti ću u krivu. Okej sam sa time, jer mi to, pak, pomaže – biti u krivu i biti u krivu tome unatoč. Namam što za izgubiti, i osjećaj znanja da si u krivu neusporedivno više pomaže nego seks. Okej, daj mi sekundu... Usamljena sam osoba. Možda ni to nije istina, nisam usamljen, nisam ni osamljen – mislim da sam introvert i melankolik, a svaki topli down može se pofarbati usamljenošću. Hladni down je tjeskoba. Opet se gubim. Daj mi još koju sekundu. Više ne znam gledati žene i ne pomisliti na njih seksualno. Sve prijateljice želim seksati ( želim reći jebati ali izgubit ću te u pretpostavci da se preseravam ). Ne mogu im vidjeti tijela bez da se pitam, znaš ono? Nije perverzno, nije „ljigavo”, barem se nadam, nije, ono, „uuuuuf, pitam se kakav okus imaju njihove bradavice” ne, fuj, nije ta sorta pohote. Nije to, kužiš? Ne želim ih seksati jer ih ja seksam, želim ih seksati jer bi one tada seksale mene. Čista afirmacija. Ako mi, i prezirem taj glagol, „daju”, nešto radim dobro, nešto vrijedim, nešto je dobro. Najzad, muškarac sam, I'm supposed to htjeti seks. Ako želim seks, unutar sam gabarita definicije, nitko me ne može kriviti. Ako uđem u sobu i slavodobitno viknem da želim seks, glave će biti klimane, ramena slagana. Neću gorjeti na lomači. Nije bit zašto to želim koliko od koga to želim, dakle, od svih svojih prijateljica. I svih žena koje znam. Više manje, i površan sam, moraju biti mršave i što manje se izmicati normi. To je definicija ljepote, otrkio sam ju u nećeš vjerovati, kompjuterskoj igrici – ljepota je što manji iskorak od norme. Sviđa mi se to. Nada je to – nada da će taj seks pomoći ( neće ), i da će to možda, ta djevojka, možda, biti ta. ( Neće ). Ne znam ih vidjeti bez da... kužiš. Ne radim ništa, najčešće, po tom pitanju – većina mojih prijateljica su zauzete, divne osobe kojima želim sve lijepe stvari i najmanje biti pizda koja im drka iza leđa, nikad ništa ne kujem, ne pitam, ne kalkuliram. Ali ih želim. Sve. Jer pomaže. ( Ne pomaže ). Tri su razloga zašto je ljubav, voljeti, danas teže nego ikada. O tome zapravo želim pisati ali sa uvertirom gdje ti na čisto želim reći da sam grozna osoba, da suosjećaš. Čekaj, evo ti premisa. Tvoji roditelji su se lakše i brže zaljubili nego što ćeš, ili jesi, ti. Nije u pitanju Juga ili magija Novog vala, ili Vrli novi svijet iza uglova, mada su mi oci govorili o tome kako je jedina razlika između tada i sada, je što su tada imali nadu za bolje sutra. Želim reći, političke ili demografske okolnosti nisu faktor. Stoga, razlozi. Evo ti par. Ne volim tekstove sa brojevima u sebi. Budem suptilnije. Nije pornografija glavni krivac, zaista. Činilo bi se, na prvu, da mora da jest. Da je ohola krađa ljudske građe, građe ženskoga tijela, pokornost očekivanjima i predavanja tuđim, artificijalnim strastima, dizanje ljestvice agresije i guranje granica što možeš očekivati i što se očekuje da možeš očekivati, na prvu, kao što je rekao kolega mi - „uskoro klinci neće erektirani biti dok ne vide krv na podu”, velim, nije glavni krivac. Pazi, sve ovo su moji zaključci i preseravanja, pomogni mi u tome da ne misliš da mislim da sam a priori u pravu. Pornografija jest faktor, doduše. Trenira me da, uz sitan pomak ruke i pritisak prsta, milione golih žena bez priča, povijesti i imena van umjetničkih, cirkuliram bez milosti ili posljedica. Milioni komada ramena, bokova, guze, laktova, u svim oblicima, bojama u duljina kose, imam. Kada. I kako. God. Poželim. Kondicionira me da stalno tražim još, i više, i što je najgore – da ih uvijek mogu dobiti. Bez truda i uloga sa moje strane. Besplatno je. Bez posljedica. Kada bezlični kurac ejakulira uz nevizualizirani orgazmički jauk preko lica joj, scena je gotova, fade to black, sav neukus i slom srama karaktera koji slijede skriveni gašenjem prozorčića. ( kao fusnota, želim pokrenuti porno kuću gdje snimam pornografske filmove koji ne staju nakon orgazma, već pratim aktere sa seta u kupaonu garderobu ulicu cestu prag doma dom uz sve emocije koje ih prate ). Stoga pusti ti ŠTO gledam, pljuvanje sperme iz jedna usta u druga, gućenje kurcima toliko duboko u grlo toliko dugo da se stigneš pitati zašto, pobogu - uzmi radije KOLIKO ljudi to za mene radi, svaki dan iznova, u milijunima. I sada očekuješ da se naježim kada me primi za ruku i pitam se kako joj miriše vrat? Kako pobogu i hoću li ikada dobiti to natrag? Hoću li ikada izgubiti dah na pogled? Moram prestati gledati to, jelda? Jelda da moram? Pitaj me hoću li. Hajde pitaj. Gledam te. Znaš. Ali nije to, kažem ti. Nije glavni krivac. Nije. Nisu ni romantični holivudski filmovi. Nisu glavni, ali znaš da su faktor. Znaš da jesu, daj razmisli. Klimaj glavu samnom, biti će mi lakše. Vidi, romantičan holivudcki film barem nema tu stigmu, tu „prljavost”, tu moralnu sivost pornografije. To je normalno. To je feel good. Takav im je marketing, takvi su plakati, takvi su traileri. Stvori sliku samnom; boy meets girl, boy falls in love, neprilika ih snađe, neprilika je pokorena, and they lived happily ever after. Uvijek su besprijekorni. Lasi su uvijek na mjestu. Uvijek su mladi, uvijek, čak i kada nisu, riječiti. Uvijek su beskrajno šarmantni, nikada pauze nema. Uvijek znaju što moraju reći u datom trenutku, razgovor uvijek teče. Scene koje vidimo kapsulizirane su instance jedne prilike njihovog odnosa. Međuscene, onih između scena nesavršenih savršenstava, nisu prikazane. Nema neugodnih tajaca, nema krive rečenice, i propagiraju laži koje će nas u potpunosti, do srži i potkove, uništiti. Ne, brate, oprosti, boliti će, ali ne, ne postoji netko za svakoga. Ne. Nećemo svi pronaći pravu ljubav. Ne, ona prava ne postoji. Ljubav je tek izbor sa kime želiš putovati, to je sve. Po meni, tvoje je da se ne složiš. Ali nemoj, paše mi da sam u pravu. I ljubav, čarobna i dirljiva koliko je, ne može i ne smije biti tako učestala, jer je u protivnom ili produkt neizmjerne sreće, ili izbljednjela kopija upravo tih romantičnih filmova koji su nas uvjerili u sliku na što ona mora ličiti. I ne želim tu reći da ona ne postoji, i da sam okorjeli frustrirani mizantrop ogorčenosti. Ili se barem nadam da nije tako. Želim reći da su nas uvjerili u sliku koja je fabricirana. Natjeravamo tuđa nagađanja što bi to moglo biti, ta ljubav. Ili tuđe priče. Jao, mislim da ti ne opisujem što osjećam najbolje. Daj mi još jednu sekundu... Hoću reći, u nadi da sam u pravu pritom, da ne postoji happily ever after. Postoji nada. I ljubav. I baš kao što mi se demistificirala vagina, i srce mi postaje but nizašto slatkiš na bazaru. Ako je tu, na pladnju, dostupno, toliko priča i toliko ljudi sa toliko emocija koje, jebiga, nisu stvarne, kako ne popušiti? Kako onda, da primijetim u moru tuđih, fotošopiranih slika, kako se ja osjećam prema nekome, kakva je to emocija, kakav je to odnos, ako ne spada u kalup, u gabarit definicije romantičnog holivudskog filma? Hoćeš da poentiram? Evo ti zicer. Evo ti golčina. Nećeš nikada voljeti, jer imaš instagram. I jebi se, gle, ne da mi se uvjeravati te u ovo, beskrajno miriši na editorijal hip mjesečnika. Biti ću nježan. Vidi, kako da te volim, pizda ti materina, kako da ti sanjam o lasima, o pogledu, o koži na prstima, o boji očiju, o razmaku među zubima, o obliku koljena, o dlakama pod pazuhom ti, o kako izgledaš jutrima, obasjana ranom južinom, u haljinama koje ti dobro stoje, o kavama koje voliš piti, o knjigama o čijim citatima ne možeš prestati razmišljati, o filmskim heroinama koje želiš biti, o laganim večerima koje provodiš sama, o ljubavi koje želiš osjetiti i obrisima mojeg tijela na ogledalu ti, ako pomakom prsta mogu usporediti sve što mi daješ, ne sa boljim, nego sa još? Sa još, sa još, sa još, sa još, i još, i sa još, sa još? I seks, jafitniji i lakši za dobiti nego kopije tuđih kopija tuđih iskustava i nategnutih priča, je prva reakcija kada te upoznam, jer sam istreniran, bez nekakavog otpora, da te želim, da te želim cijelu, da te želim baš. Kao. Što. Sam. Kondicioniran. Da te zamišljam. Ne znam razgovarati sa ljudima. Uvijek sam fejk i uvijek se bojim da se vidi. Kada sam svoj, pitam se jesam li do doista ja. I kada sam sretan, što je češće no što dajem ovdje naslutiti, ne razmišljam niočemu. A to je blago vrijedno dosezanja – ničega sa čim te mogu usporediti. Tu bi mogao okončati tekst ali uvijek imam dojam da nešto fali. Kvarim si punchline sa sumnjom u korsit spontane prirodnosti. Sad... jesam li u krivu?  |
| < | svibanj, 2023 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
