26.09.2021., nedjelja


Imam psa sada.

Jesam li pisao o psu? Vjerujem da nisam pisao o psu. Imam psa sada.

Imam ga već skoro godinu dana. Zapravo, on skoro ima godinu dana. Rođen je dvadeset i petog listopada dvije i dvadesete godine u mjestu pored Osijeka čije ime ne pamtim, ako sam ga ikada upamtio, što vjerojatno nisam. Bila je karantena, on je karantenski pas, jedan od onih produkta odluke usamljenosti ili, vjerojatnije, jer mi je romantičnije i odrešitije - saznanje da je svijet kurhki porculanski kurac u kojem je sve moguće, pa što ne i to da ja imam psa, što sam uvijek nekako priželjkivao ali nisam posezao za iz uvjerenja da neke stvari u svijetu nisu moguće. Pa, random tip pojede šišmiša u Kini i behold - sve je nekako moguće. Mogao bih, kada bih htio, pisati o tome zašto se zove Forest, ali neću, jer je naporna priča koju sam ispričao dovoljno puta da mi se čini da ju više ne mogu učiniti vrijednom prepričavanja opet, pa hajdmo zaokružiti na bitnome; zove se Forest, možeš ga zvati Šuma, ili Pes, ili Pizdo Mala, kako ti je lakše. On je u potpunosti smeđ, sa žutim očima. On je mješanac vižle i labradora. On je pas. Moj pas.

Otkako imam psa, sada kako ga imam skoro godinu dana, svađam se sa ljudima na cestama, zelenilima, nacionalnim parkićima i parkovima, sa random ljudima u prolazu, drugim vlasnicima psa ili vlasnicima djece, ili vlasnicima parkića i parkova ili kojima se tako osjećaju. Sve ružne riječi spreman sam im izreći, svaka svađa spremna za svađanje, svaka prosta riječ spremna za biti prosta, ne, doslovno, govorim majkama sporadične djece u prolazu da su im spomenuta djeca ružna i neželjena i molim ih da ne, neka one ne diraju moga psa a ne obrnuto, hvala. Nikada nisam bio drzak ni prema kojoj navedenoj skupini do sada. Vjerojatno, vjerujem, zato što nisam sa njima imao interakciju, hodajući ili pedalirajući kao što činim, slušalicama preko glave da što manje čujem, sanjarenjima pred očima da što manje vidim, ja nisam tu, zapravo. Sada, svim godinama prakse unatoč, ili usprkos, prisiljen sam vidjeti, čuti, biti. Sada kada bih samo mogao biti bolja osoba u svijetu u kojem nisam htio živjeti do sada. Mirnija, barem. Ne smetaju me, ljudi, ni djeca, ni drugi psi ni vlasnici im, ne, skroz sam šarmantan kada nemam što za izgubiti ili koga impresionirati, ali ako se prilika pokaže, ako, samo ako, mi netko kaže riječ ili dvije ili samo da naslutiti nešto protiv psa mi, ja sam grozna jebena osoba. Ili, a ovo bih radije da je istina, sam osoba koja konačno, živa i prisutna, pušta sve to van napolje.

Nisam dugao išao psihoterapeutkinji u ulici pored Martićeve pored drage mi knjižare/kafića, ali u ono malo što sam išao što se da zapravo zaokružiti na jedan usamljeni termin, naučio sam ili bio uvjeren, da se bojim stvari koliko se bojim stvari jer je strah oprečna emocija bijesu, te kada bih samo češće bio bijesan, ljutit, ne bih se toliko bojao, jer u nedostatku ljutnje nešto se gomila, te ako ne urlam na ljude kada treba ili kada ne treba skupit će se na kontri sva ta tjeskoba i primiti oblike prve emocije koju smatraju ophodnom, a to je izgleda - strah. Ne znam ima li psihoterapeutkinja pravo, ali svakako znam da ne osjećam, to jest godinama, kako ne osjećam ništa zapravo, ne osjećam ni bijes, ljutnju. Ili, ako osjećam, brzo ju pripitomim svjestan koliko jesam da je to blesava emocija koja ničemu ne koristi te da su ljudi koji se svađaju na ulici puste seljačine od kojih ne želim biti u društvu. Stoga radije nekako zaobiđem, ili sam zaobilazio verbalne nesuglasice, ili interakciju uopće, a sada, živ, vidi me, sada izlazi tko jesam vani da se igra. Osoba koja jesam, ako si dopusti, gruba je i drska, ako si dopusti. Vjerujem da mogu znati dovoljno o tome tek kada si dopustim to i biti neko vrijeme, kao kada upoznaješ novu osobu i treba ti vremena da joj vidiš oblike sa svih strana, samo sada tako upoznajem sebe. Ili taj dio sebe, za kojeg ne bih znao da nisam u pandemiji uzeo psa, u tom novom svijetu gdje je sve moguće, pa tako i da ja u trideset i četvrtoj upoznam neku novu osobu koja nosi moju kožu.

Nisam htio pisati o tome, htio sam pisati o psu, budem. Pas se zove Forest, mješanac je labradora i vižle, pametan je i nježan, odan i poslušan i znatiželjan. Voli me, volim i ja njega, volim sebe, ili učim.





- 12:56 - Komentari (6) - Isprintaj - #

17.01.2021., nedjelja


Uopće nisam siguran u ovaj tekst, oprosti mi.

Imam prijatelja koji je imao osobu. Ona mu nije bila djevojka, niti životna partnerica, no svi su elementi bili dostatni da netko, neki nepristrani promatrač, može zaključiti da su zaista zajedno bez didaskalija, fusnote i uvjetima za korištenje. Ona, doduše, jest imala tu jednu osobu koju je smatrala muškarcem, životnim partnerom, sa svim dostatnim elementima, daleko u primorskom nekom gradu gdje je more muljevito i vjetrovi okrutni. Tamošnji je frajer njen dugi suputnik još od, ne znam sada ulazim u nagađanje, i pola će teksta ostati u toj domeni vrlo uz dosta vjerojatno, ispričaj me ako fulam, mada nećemo ni ti ni ja znati da jesam. Ne volim postavljati stvari jednostavno jer malo što u životu jest, pa dopusti da zakompliciram, jer takav im je bio i odnos – njen sa mojim prijateljem, njen sa svojim muškarcem u muljevitom uvalnom primorskom gradu. Sa mojim prijateljem – to je bio odnos uz rezervu, sa figom, ili dvije, ili tri, u džepovima, ali iskrene fige, ne želim da ispadne da išta ti krijem – fer! Fer je ključna riječ, koncept, pristup, fer, mada ništa zapravo nije, cijeli odnos nije fer, on te voli, on je zaljubljen, ti se bremzaš, kočiš, prašinom iz peta. Ali smo fer, generalno i naočigled fer, jer ne želim da ispadne da išta ti krijem, ovu težinu ne nosim nego vućem, ne mnogu te voljeti jer ne mogu pustiti njega. Razmeš me? Pratiš? Kada bi bio od simplificiranja, ima tipa kojeg ne želi razrezati, no ne želi zapravo ni biti tamo, dušom i tijelom i vaginom u muljevitom primorskom gradu. Tu sam se ja nekako uključio i rekao, prijatelju, ne njoj, nakon toliko zavlačenja, barem je mogla spavati sa tobom, znaš ono, da imaš dojam da si nešto dobio iz svega toga – i prestani me osuđivati, stojim iza toga, stojim iza toga da je seks dušeni, životni i spiritualni dobitak, nešto nosiš dalje sa sobom. HPV, možda, ali i nešto generalno drugo. Nije pitanja trofeja. Neki dio nečega nosiš sa sobom, nakon seksa. I nemam problem sa time što zvuči prosto surovo materijalno, seks je nešto što nosiš sa sobom, nakon. Stoga mogla je, želivši biti FER, spavati sa njime, kako bi on taj dobitak ostvario, barem takav, i pazi koliko riječi koristim samo da ti uvjerim misli u koliko nisam grozna osoba koja pičku smatra dobitkom, onda mora da sam vjerodostojan. Moglo je barem biti zaseban paragraf.

Nemoj misliti da nisu spavali zajedno, doduše. Jesu. Provodili su noći i noći i potrese i potrese u istom krevetu u centru grada gdje je kod njega provodila vrijeme, i bilo je razno raznih petinga i oralnih situacija ali malo što nakon toga JER – jebiga, ne mogu, nemam počišćene odnose, ne znam što osjećam, ne bi bila fer, ne bi bila fer prema njemu, nisam fer prema tebi, sve je nekako čišće kada je na stolu, mada kada sve staviš na stol nikad to zapravo nije sve, iskrenost je nova laž, sve što kažeš nije sve što kažeš, da ti iskreno kažem ne bi rekla ti ništa, ne mogu biti sa tobom, skroz na skroz, jer nisam fer, ne prema njemu, ne prema tebi.

Možeš, vjerujem, između bijelog fonta namirisati da zamjeram ovoj djevojci to što se ne da u potpunosti, jer ne vjerujem u njene čiste namjere, već da joj paše, paše joj pažnja, paše joj zaleđe, paše joj ni vrit ni mimo, sve to znam, jer ju svi prepoznajemo u sebi, jer smo svi tamo bili, jer zapravo zamjeram sebi, jer nije mi daleko zamisliti postupati isto, nisam skroz tu, nisam skroz tamo, ali vidi, ej, sve sam ti rekla, sve je na stolu pa mi ne možeš ništa, ne razumiješ me, ali nejdi, nejdi sada kada je lijepo. A lijepo je. Ali kada plešemo, staješ mi na izlaz. Izlazi su lijepi. Nisam sigurna ni u što osim u izlaze. Sve što treba prekinuti, prekinuti će.

Stoga su obustavili taj polu odnos, i moj je prijatelj nešto sretniji danas, no trebalo mu je. Trebalo mu je da nađe svoj izlaz, jer taj svoj nikada nije spremao u pozadini, nikada nije kopao ispod parketa, a važno ga je imati. Puno je patio taj moj frend, i žao mi je, kužiš me sada, kužiš, što nije odmah rekao, odmah zbrisao, kada mu nije htjela dati pičke. Kužiš da je jednostavnije nego što može biti. Nije to neka pouka, idi ako ne da, ali zapravo, zapravo je – idi ako ne da. Zamaskirali smo taj koncept u groznu neku boju malograđanštine i barbarizma, smak romantike i taktilnosti, nećeš valjda, nisi takva osoba, ali zapravo da – izgovori to samnom, najjednostavnije stvari imaju tendenciju biti točne – ako ne da ja idem. Mogu li stvari toliko banalne imati toliku istinu? Moram li zakomplicirati? Okej.

Napravi nam uslugu, i sebi i tebi i svima koji će naučiti od tebe, jer everybody's gotta learn sometime, ako postoji netko drugi, onda to nisi ti. Ako postoji ali, ne ide u tvoju korist, a ako ne ide u tvoju korist nemaš nikakve koristi od toga. Ili te želi ili ne želi. Ako ne želiš, ako ti ne paše biti u toj zoni između crne i bijele, idi, bježi, take the money and run. Ako ti ne da pičke, nešto ne valja. Ne može biti jednostavnije, tetoviraj si to negdje, ako ti ne da idi.

Osim ako, ono, kaže „molim te pričekaj”. Jer to nikada nije karta koja na stolu nije. Ono što na stolu nije je „ne bojim te se.”



- 12:52 - Komentari (7) - Isprintaj - #

16.09.2020., srijeda


Svršavanje.

Imam mrežu na prozorima dnevne sobe. Spavaća je, zapravo, također. U njoj provodim najviše vremena. Dva su prozora ljeti konstantno otvorena, da pusti vjetar koji nikad ne zapuše u i kroz ustajali zrak koji uvijek miriše na stari namještaj. Mrežu sam instalirao prošlo ljeto, negdje u lipnju, taman kada je prvi komarac zazujao oko glave mi. Ubio sam ga. Mislim da sam ga ubio. Idući su dan mreže bile na prozorima. Mislio sam ih skinuti preko zime. Nisam. U zadnje vrijeme, dominantna misao u prolaznim mi misaonim cirkulacijama, bila je pitati se koliki je broj komaraca kojima su te mreže frustrirano spriječile ulazak. Da mi je neki counter, brojač, statistika iznad svakog prozora. U tih godinu dana, vidio sam samo jednog kako lebdi sa druge strane, emanirajući neku „dobra fora, al znam gdje živiš” energiju, ali mogu zamisliti da je broj u tisućama. Zvuči li to kao moguć neki broj? Dva ljeta, šest toplih, pogodnih mjeseci, soma komaraca? Soma komaraca? Ne, ajmo manje, ajmo par stotina. I to je puno. To je užasno, užasno puno.

Češće od toga, razmišljam o neznanim statistikama naših života koje nikada nećemo dobiti crno na bijelo. Ne sudi mi, znam da je nastrano, ali znaš da se pitam koliko puta si se seksala, sa koliko si ljudi spavao, koliko oralno, koliko orgazama? Razmišljam o tome, jer nikada nećemo znati. Nećeš nikada znati koliko orgazama ti je prošlo kroz tijelo. Hoćeš ovako – evo ti ovako – imam trideset i tri i pola godine. Masturbiram, više manje, svaki dan. Za one sam nemasturbatorne dane kompenzirao većom masturbatornom aktivnošću drugim danima. Kao i mnogi dječaci, otkrio sam masturbaciju oko pete godine. So, par grubih kalkulacija kasnije, dvadeset i osam puta tristo šezdeset i pet, svršio sam, okvirno, barem, pazi, barem – deset tisuća dvjesto dvadeset puta. Ali nikada neću znati točno. Ta brojka mi baš nikada neće biti data. Ako orgazam traje tri sekunde, i ako pomnožim to sa gornjom brojkom, u životu sam do sad proveo trideset tisuća, šesto šezdeset sekundi svršavajući. To je petsto jedanaest minuta. To je osam i po sati. Osam i po sati kontinuiranog orgazma, bačeno zajedno na hrpu. Čini mi se to kao beskrajno malo. Samo osam, divnih, divljnih, mokrih sati. I po.

Neki sam dan u kasne neke sate kojima sam rijetko budan nabasjao na printer na sred ceste. Netko ga je ostavio na mnogo vidljivo mjesto pored nogostupa na travi, daleko od kontenjera. Htio je, taj netko, bivši mu vlasnik, da ga netko drugi, printer, uzme, odnese. Pitam se je li i dalje bio u radnim stanjima i mogućnostima. Samo par koraka kasnije, zalijepljeno na haustor, bila je osmrtnica. Dugo nisam vidio starijeg gospodina susjeda, ćelave glave, gustih crnih obrva, koji je neodoljivo ličio, energijom i likom, na Miroslava Krležu. Nisam, zapravo, dugo razmišljao o njemu, kako potres pandemija poplava zapostavlja generalna zapažanja. Zadnji sam ga put vidio kako se svađa sa, zamišljam, suprugom, negdje, rekao bih, početkom godine možda, ispred vratiju stana u kojem sada živi jedna manje osoba. Sada, kada razmislim, bilo bi mi očigledno da je početkom opasnog mu virusa preselio na neko manje napućeno mjesto. No, nije umro od virusa. Umro je od žući. Znam to, jer mi je druga susjeda koja me ne voli jer stalno imam slušalice na ušima, rekla tako posežući za neku namirnicu u konzumu kada sam joj preko maske uputio taj upit.

I sjetio sam se, u danima prije potresa poplave pandemije, starog gospodina susjeda, noseći tešku, punu vreću krompira iz špara prema stanu nam. Sjećam se da je bio vedar neki dan, da se nisam žurio baš nigdje. Sjećam se da sam stao, prepoznavši ga, i pitao želi li da mu odnesem krompire do haustora, kako sam bio na biciklu naletivši na njega, pa da ih tamo preuzme do stana. Pristao je. Vidio sam da mu nisu najlakši. Odbio je prvi, pristao na treći podražaj, susjed fakat nije problem, mada se dalo vidjeti da bi najradije da ga cijelog preko guvernala dopentram do stana ako bih mogao. Nisam znao kako se zove dok mu nisam vidio ime na tom groznom jebenom papiru. Nizao se popis ožalošćenih koje također nikada neću znati.

Hoćeš iskreno – reći ću ti, evo, u životu mi je baš divno seksati se, volio bih to raditi češće. Zamisli sreće, da seksam se sa ljubavlju. Zamisli ljubav, da volim debelim nekim statistikama. Manje sam puta rekao volim te nego svršio. Možda oko tristotinjak puta. To je negdje par minuta.





- 15:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #

27.05.2020., srijeda


Tekst o karanteni i svemu tome.

Nepušač sam. Ne pušim. To nema baš nikakve veze sa ostatkom teksta. Htio sam uvesti sa time da se pohvalim, trideset i trećoj godini i diplomi na zidu unatoč, nisam propušio. To me u tvojim nekim distanciranim očima čini odmah, što, pa, nekakvim. Daje mi boju. Aha, on je nepušač.

Ponekad ukradem dim. Ovo i dalje nema veze sa onim o čemu želim pisati, ali da se nadovežem na paragraf iznad – ponekad ukradem dim od prijatelja kojima sam dovoljno drag da im mogu ukrasti cigaretu iz prstiju, ponekad usta, uzeti dim ili dva, i vratiti ih u usta i prste im. Ponekad, oni koje zamolim za dim, iritirano zarolaju ganz novu samo za mene, samo da ih pustim na miru, njih ili njihove cigaretice, što dođe na isto.

To je krenulo, ta krađa dimova, od one jedne djevojke čije su rizle bile smeđkaste i duhan mokar, dim jedva osjetan. Volio sam to, imali smo nešto, pušili smo njene cigaretice – nismo puno toga imali, razumiješ – imamo, zapravo, samo jednu zajedničku fotografiju. Tri godine, kada sve to skupiš na hrpu i maknuti pauze i prohode, provedesmo zajedno. Što ostane? Cigaretice. I kako je ležala na podu stana mi, sa čašom vina, u žutoj vestici. I mnoge druge stvari, koje iskopam iz kože kada stanem razmisliti o tome, ali većinom, većinom cigaretice.

Ni ona nema veze sa onim o čemu želim pisati. Želim pisati o karanteni, o demiji, epidemiji, pandemiji, izolaciji, samoizolaciji, heštegima dobrih stihova koje nikada neću moći iskoristiti. Zamisli dobru rečenicu, zamisli sjajnu frazu. Ostani doma. Ajme kako dobro. I zauvijek okaljano dvijeidvadesetom. Ostani doma, ne izlazi, ne šeći, ne upoznaj, ne govori, ne pleši na Radiohead po cesti dok te tip, to mi se dogodilo, gleda, pazi ovo je bio kraj ožujka, gleda me šećući psa, kada su samo oni još izlazili, gleda me i misli si što god si je mislio, ne mogu biti tamo u glavi mu, nisam mogao ni tada, ali sam bacio neki pokret poluplesni prema njemu i uputio mu smiješak. Nije ga uzvratio. Zamisli, post potres, sredina karantene, ulice prazne, ja plešem, Radiohead, gleda me on. Njegov me pas nije posmatrao. Mirisao je travu u prolazu, plešući neki čovjek zadnji mu je interes. Ako išta mogu izvući iz svega ovoga, kao cigareticu iz neprežaljene neuspjele ljubavi, je moment plesa po pustim ulicama grada Zagreba. It was a weird time.

O tome želim pisati, ali ne mogu, nekako. Preočito je. Pre ovdje je. Svi smo tu bili, nemam ti za ponuditi ništa bolje od onog tvog momenta početka dvije i dvadesete. Ne mogu pisati o tome jer ne znam kako da zaokružim misao – znaš što sam zapravo naučio? Da stvari mogu, ako žele, biti gore, ako žele. U sred pandemije može potres, u sred potresa može plin, u sred plina može požar, u sred požara može struja, u sred struje može zmaj, prvi ikada viđen, mlačući krilima po sutonu Zagreba, piruete po dimu, ništa ne ruši, samo pleše, što ne bi mogao, vidi ga, u sred zmaja vulkan, prasne Medvednicu na pola, pretvorivši Sljeme u fontanu kao ultimativni simbol propasti jednog grada.

U jednom je trenutku kulturnog sazrijevanja ljudske vrste jedna obična, pozitivna poruka postala klišej i melodramatična. Ona je ovo – naučio sam biti zahvalan za svako jutro. Jer sam tu neokaljan. Koliko sreće možeš imati? Vidi te, živa si, čitava, sa krovom nad glavom. Ništa više zdravo za gotovo. Niti jedan ukradeni dim. Niti jedna davna uspomena. Niti jedna minuta traćena. Tetoviram si 2020 na zapešće, da me zaplješće. Buraz. Ne ponovilo se. Ne ponovilo se da zaboraviš biti zahvalan. Zahvalan za 2020. Da te podsjeti na koliko loše može biti, ako poželi. Hvala 2020.

Palim cigareticu da me osvijetli lice. Humphrey Bogart u kiši i ulice. I spuštam glavu na jastuk kraj tebe. Svaki put ko zadnji put.





- 20:44 - Komentari (11) - Isprintaj - #

24.01.2020., petak


"...now I go out alone, if I go out at all"

Najbolji sam sâm. Hoću reći, najbolja sam verzija sebe, sâm. Što sam samiji, bolji sam. Što je šteta, siguran sam da imam simpatične i hvalevrijedne kvalitete za podijeliti koje nitko ne može vidjeti, jer kada bi vidjeli, ne bi ih tamo bilo. Kao svijetlo sam u frižideru, gasim se kad ne gledaš. Barem sam, sâm, najmanje u poziciji da radim štetu.

Znam točno što moram reći, i kako. Znam kako se treba ponijeti i kakvu energiju emitirati. Dobro procjenjujem situaciju, zavidnom količinom iskrene, tople empatije. Tu sam za tebe; samo nemoj prići. Što je opet šteta, jer svi su moji poslovi, u kranju ruku talenti, usko vezani uz prisutnost drugih. Pliz nemoj, riječima drugim, gledati me predugo, koncentrirano i uporno. Samo površno i letimice, pliz, samo da se osjećam bolje, jer se bolje osjećam kada nisi tamo.

Gle, pokušavam sve ovo reći na simpatičan način, ali nema ništa simpatično u tome za reći. Nisam kvalitetna socijalna osoba. Kada govorim sa drugima, osjećam se fejk i bojim se da se vidi. Kada sam svoj, pitam se jesam li to doista ja. Sve što jesam, svaki temelj svaka cigla moje konverzacije, osjetila i taktilnosti, nestaje čim ih pokušam provesti u praksu. Odmah fulam smijer rečenice, prozuji ti pored uha i udari nekog u prolazu. Odmah ne slušam dovoljno pozorno, digresiram u mislima dovoljno dugo da fulam nit onoga što mi se govori. Imam istrenirano lice, ajme da mi vidiš lice, moje lice je kvalitetno i nikad me ne oda, izgledam kao da sam tu, naj tu što mogu biti, ali nisam, vjeruj mi, razmišljam o ovom tekstu dok još nije bio tu.

Dišem, dišem duboko, i osjećam temperaturu zraka dok mi struji kroz nosnice. Svaka sekunda se računa. Guštam si u tijelu. I onda priđeš. I onda sve ode u zrak. Sva kontrola koju si tepam da posjedujem nad sobom evaporira u tren oka, i sada, sada pazim kako. Pazim kako zborim što zborim i kako se držim. Nije u pozadini nesigurnost, barem ne u konvencionalnom smislu. Jedino u što nisam siguran, kada mi priđeš, je želim li biti ta verzija sebe, koja jesam, u toj datoj instanci, kada mi priđeš. Jesam li bolji od ovoga?

Ako se usudiš sugerirati da previše razmišljam, ne možemo biti prijatelji. Naravno da previše razmišljam, zato smo ovdje, ne? Što želiš, da ne razmišljam o tome? Gdje je zaboga zabava u tome?

Kada bi bio konzistentan u osobi koja jesam, tko zna bi li izdržao? Izdržao biti ja. A jasno mi je tko to je – samo kada sam sâm. Volio bih znati zašto je to tako, ali vjerojatno nikada neću saznati. Sve što znam, je to da prvo moram dopustiti si biti ništa, pa nešto, pa ja, kada mi priđeš. Instinkt me tjera da reagiram, u skladu sa društvenim normativima. Možda prije no što reagiram, samo udahnem jednom. Pa dva puta. Pa osjetim temperaturu zraka u nosnicama.




- 13:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #

13.01.2020., ponedjeljak


Željki:

Ako je odbijanje mantre "life is hell" obrambeni mehanizam, who's to say da je prihvaćanje istog nešto drugo? Želim prihvatiti da je predavanje emotivnim, ili misaonim cirkulacijama iskreno suočavanje sa žuljevima psihe i zdravija metoda dosezanja "mira", mira u neveri na moru tjeskoba. Reći "da, okej, jebi me, uzmi me, žderi me, nauči me, naposljetku odi ća" i prepoznavai mehanizme koji nas obuzmu, možda vidjeti od kuda stižu, prepoznati njene geneze i iz njih pokušati prepoznati njihova lica.

The truth ( za mene ) is, da smo bića navike. To sam naučio boreći se sa OCDom. Dovoljno puta si braniš stati na crtu uz neki iluzorni razlog da ćeš time prizvati neku konkretnu nesreću - dođe dan kada tijelo zapamti tjeskobu i naredbu ali ne i konkretan razlog od kojega si toliko strahovao, ostane samo tjelesno pamćenje nepovezano sa razumom. Javi se zapamćena tjeskoba stvorena navikom, zatim ju popuniš i daš oblik novom nesrećom. Zaboraviš primijetiti da je tjeskoba došla prva, a da si tek onda nasrnuo dati joj značenje. Kada sam stao pred tjeskobu i oduzeo joj formu, stvarao sam novu naviku - ne boriti se protiv tjeskobe nego prepoznati kada je šuplja.

Tako gledam, koliko god točno ili ne, osjećaje melankolije, praznine, tuge, sjete, nostalgije - ovoga puta ne kao neutemeljene konture koje ja stremim puniti sa friškim racionalizacijama ili emocijama, barem ne sve, nego pustiti da me obuzmu dok im ne skužim oblik, genezu, naviku koja ih je stvorila, i tek onda mogu razaznati što me to jebe i je li vrijedno jebanja. Osjećam se bezvrijedno i imam iznenadan apetit za afirmacijom? Okej, dođi, uzmi me, uđi u ruke i prsa i prste. Zašto si tu? Jesi tu jer sam upravo gledao nečije fotke na instagramu? Jesi jelda? Je li to htijenje seksualno ili materijalno? Hoće li me usrećiti da pojebem tu osobu ili budem njoj sličan?

Da sada ne crtam, znam da me kužiš još na početku misli - možda je sjeta u generalnom smislu alat za prepoznavanje unutarnjih mehanizama - utoliko se slažem sa člankom da je kobno od nje bježati već je zdravije prihvatiti ju i u nj uranjati, ali moji su konsenzusi miljama daleko od gledanja na nju kao konstantu, tjelesnu reprezentaciju šture i ohole, konstantne realizacije. Rilke, ne? Nothing is final. Ne stremim ka beskonačnoj sreći, ali svakako želim što bliže prisutnosti, ne kroničnoj, ali opcionalnoj.




- 21:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.12.2019., ponedjeljak


U krivu sam i to je dobro.


Seks ne pomaže. Dobro, seks meni ne pomaže. Mogu ti reći zašto, i biti ću u krivu. Okej sam sa time, jer mi to, pak, pomaže – biti u krivu i biti u krivu tome unatoč. Namam što za izgubiti, i osjećaj znanja da si u krivu neusporedivno više pomaže nego seks. Okej, daj mi sekundu...

Usamljena sam osoba. Možda ni to nije istina, nisam usamljen, nisam ni osamljen – mislim da sam introvert i melankolik, a svaki topli down može se pofarbati usamljenošću. Hladni down je tjeskoba. Opet se gubim. Daj mi još koju sekundu.

Više ne znam gledati žene i ne pomisliti na njih seksualno. Sve prijateljice želim seksati ( želim reći jebati ali izgubit ću te u pretpostavci da se preseravam ). Ne mogu im vidjeti tijela bez da se pitam, znaš ono? Nije perverzno, nije „ljigavo”, barem se nadam, nije, ono, „uuuuuf, pitam se kakav okus imaju njihove bradavice” ne, fuj, nije ta sorta pohote. Nije to, kužiš? Ne želim ih seksati jer ih ja seksam, želim ih seksati jer bi one tada seksale mene. Čista afirmacija. Ako mi, i prezirem taj glagol, „daju”, nešto radim dobro, nešto vrijedim, nešto je dobro. Najzad, muškarac sam, I'm supposed to htjeti seks. Ako želim seks, unutar sam gabarita definicije, nitko me ne može kriviti. Ako uđem u sobu i slavodobitno viknem da želim seks, glave će biti klimane, ramena slagana. Neću gorjeti na lomači. Nije bit zašto to želim koliko od koga to želim, dakle, od svih svojih prijateljica. I svih žena koje znam. Više manje, i površan sam, moraju biti mršave i što manje se izmicati normi. To je definicija ljepote, otrkio sam ju u nećeš vjerovati, kompjuterskoj igrici – ljepota je što manji iskorak od norme. Sviđa mi se to.

Nada je to – nada da će taj seks pomoći ( neće ), i da će to možda, ta djevojka, možda, biti ta. ( Neće ). Ne znam ih vidjeti bez da... kužiš. Ne radim ništa, najčešće, po tom pitanju – većina mojih prijateljica su zauzete, divne osobe kojima želim sve lijepe stvari i najmanje biti pizda koja im drka iza leđa, nikad ništa ne kujem, ne pitam, ne kalkuliram. Ali ih želim. Sve. Jer pomaže. ( Ne pomaže ).

Tri su razloga zašto je ljubav, voljeti, danas teže nego ikada. O tome zapravo želim pisati ali sa uvertirom gdje ti na čisto želim reći da sam grozna osoba, da suosjećaš. Čekaj, evo ti premisa. Tvoji roditelji su se lakše i brže zaljubili nego što ćeš, ili jesi, ti. Nije u pitanju Juga ili magija Novog vala, ili Vrli novi svijet iza uglova, mada su mi oci govorili o tome kako je jedina razlika između tada i sada, je što su tada imali nadu za bolje sutra. Želim reći, političke ili demografske okolnosti nisu faktor. Stoga, razlozi. Evo ti par. Ne volim tekstove sa brojevima u sebi. Budem suptilnije.

Nije pornografija glavni krivac, zaista. Činilo bi se, na prvu, da mora da jest. Da je ohola krađa ljudske građe, građe ženskoga tijela, pokornost očekivanjima i predavanja tuđim, artificijalnim strastima, dizanje ljestvice agresije i guranje granica što možeš očekivati i što se očekuje da možeš očekivati, na prvu, kao što je rekao kolega mi - „uskoro klinci neće erektirani biti dok ne vide krv na podu”, velim, nije glavni krivac. Pazi, sve ovo su moji zaključci i preseravanja, pomogni mi u tome da ne misliš da mislim da sam a priori u pravu. Pornografija jest faktor, doduše. Trenira me da, uz sitan pomak ruke i pritisak prsta, milione golih žena bez priča, povijesti i imena van umjetničkih, cirkuliram bez milosti ili posljedica. Milioni komada ramena, bokova, guze, laktova, u svim oblicima, bojama u duljina kose, imam. Kada. I kako. God. Poželim. Kondicionira me da stalno tražim još, i više, i što je najgore – da ih uvijek mogu dobiti. Bez truda i uloga sa moje strane. Besplatno je. Bez posljedica. Kada bezlični kurac ejakulira uz nevizualizirani orgazmički jauk preko lica joj, scena je gotova, fade to black, sav neukus i slom srama karaktera koji slijede skriveni gašenjem prozorčića. ( kao fusnota, želim pokrenuti porno kuću gdje snimam pornografske filmove koji ne staju nakon orgazma, već pratim aktere sa seta u kupaonu garderobu ulicu cestu prag doma dom uz sve emocije koje ih prate ). Stoga pusti ti ŠTO gledam, pljuvanje sperme iz jedna usta u druga, gućenje kurcima toliko duboko u grlo toliko dugo da se stigneš pitati zašto, pobogu - uzmi radije KOLIKO ljudi to za mene radi, svaki dan iznova, u milijunima. I sada očekuješ da se naježim kada me primi za ruku i pitam se kako joj miriše vrat? Kako pobogu i hoću li ikada dobiti to natrag? Hoću li ikada izgubiti dah na pogled? Moram prestati gledati to, jelda? Jelda da moram? Pitaj me hoću li. Hajde pitaj. Gledam te. Znaš.

Ali nije to, kažem ti. Nije glavni krivac. Nije. Nisu ni romantični holivudski filmovi. Nisu glavni, ali znaš da su faktor. Znaš da jesu, daj razmisli. Klimaj glavu samnom, biti će mi lakše. Vidi, romantičan holivudcki film barem nema tu stigmu, tu „prljavost”, tu moralnu sivost pornografije. To je normalno. To je feel good. Takav im je marketing, takvi su plakati, takvi su traileri. Stvori sliku samnom; boy meets girl, boy falls in love, neprilika ih snađe, neprilika je pokorena, and they lived happily ever after. Uvijek su besprijekorni. Lasi su uvijek na mjestu. Uvijek su mladi, uvijek, čak i kada nisu, riječiti. Uvijek su beskrajno šarmantni, nikada pauze nema. Uvijek znaju što moraju reći u datom trenutku, razgovor uvijek teče. Scene koje vidimo kapsulizirane su instance jedne prilike njihovog odnosa. Međuscene, onih između scena nesavršenih savršenstava, nisu prikazane. Nema neugodnih tajaca, nema krive rečenice, i propagiraju laži koje će nas u potpunosti, do srži i potkove, uništiti. Ne, brate, oprosti, boliti će, ali ne, ne postoji netko za svakoga. Ne. Nećemo svi pronaći pravu ljubav. Ne, ona prava ne postoji. Ljubav je tek izbor sa kime želiš putovati, to je sve. Po meni, tvoje je da se ne složiš. Ali nemoj, paše mi da sam u pravu. I ljubav, čarobna i dirljiva koliko je, ne može i ne smije biti tako učestala, jer je u protivnom ili produkt neizmjerne sreće, ili izbljednjela kopija upravo tih romantičnih filmova koji su nas uvjerili u sliku na što ona mora ličiti. I ne želim tu reći da ona ne postoji, i da sam okorjeli frustrirani mizantrop ogorčenosti. Ili se barem nadam da nije tako. Želim reći da su nas uvjerili u sliku koja je fabricirana. Natjeravamo tuđa nagađanja što bi to moglo biti, ta ljubav. Ili tuđe priče. Jao, mislim da ti ne opisujem što osjećam najbolje. Daj mi još jednu sekundu...

Hoću reći, u nadi da sam u pravu pritom, da ne postoji happily ever after. Postoji nada. I ljubav. I baš kao što mi se demistificirala vagina, i srce mi postaje but nizašto slatkiš na bazaru. Ako je tu, na pladnju, dostupno, toliko priča i toliko ljudi sa toliko emocija koje, jebiga, nisu stvarne, kako ne popušiti? Kako onda, da primijetim u moru tuđih, fotošopiranih slika, kako se ja osjećam prema nekome, kakva je to emocija, kakav je to odnos, ako ne spada u kalup, u gabarit definicije romantičnog holivudskog filma?

Hoćeš da poentiram? Evo ti zicer. Evo ti golčina. Nećeš nikada voljeti, jer imaš instagram. I jebi se, gle, ne da mi se uvjeravati te u ovo, beskrajno miriši na editorijal hip mjesečnika. Biti ću nježan. Vidi, kako da te volim, pizda ti materina, kako da ti sanjam o lasima, o pogledu, o koži na prstima, o boji očiju, o razmaku među zubima, o obliku koljena, o dlakama pod pazuhom ti, o kako izgledaš jutrima, obasjana ranom južinom, u haljinama koje ti dobro stoje, o kavama koje voliš piti, o knjigama o čijim citatima ne možeš prestati razmišljati, o filmskim heroinama koje želiš biti, o laganim večerima koje provodiš sama, o ljubavi koje želiš osjetiti i obrisima mojeg tijela na ogledalu ti, ako pomakom prsta mogu usporediti sve što mi daješ, ne sa boljim, nego sa još? Sa još, sa još, sa još, sa još, i još, i sa još, sa još?

I seks, jafitniji i lakši za dobiti nego kopije tuđih kopija tuđih iskustava i nategnutih priča, je prva reakcija kada te upoznam, jer sam istreniran, bez nekakavog otpora, da te želim, da te želim cijelu, da te želim baš. Kao. Što. Sam. Kondicioniran. Da te zamišljam.

Ne znam razgovarati sa ljudima. Uvijek sam fejk i uvijek se bojim da se vidi. Kada sam svoj, pitam se jesam li do doista ja. I kada sam sretan, što je češće no što dajem ovdje naslutiti, ne razmišljam niočemu. A to je blago vrijedno dosezanja – ničega sa čim te mogu usporediti.

Tu bi mogao okončati tekst ali uvijek imam dojam da nešto fali. Kvarim si punchline sa sumnjom u korsit spontane prirodnosti. Sad... jesam li u krivu?





- 18:05 - Komentari (10) - Isprintaj - #

04.09.2019., srijeda


Eto, pišem.

Tjeskoba je u, otprilike, daj mi sekundu – u rukama, prsima i... mislim da je u vratu također. Šalta sa točke na točku, ovisno o raspoloženju i intenzitetu, i o tome gdje gledam. Ako si gledam u prsa, u vrat, u ruke, tamo nije – podosta kukavička izdaja uzevši hrabrost te pizde. E sad, neki kažu, i kažu to puni uvjerenja a vlastita prihvaćanja ravnam o uvjerenosti u tuđa uvjerenja, da je tjeskoba nerazriješeni stres koji stremi iz bušje, indirektno. Indirektno jer – budimo realni, kada je dolazilo direktno, nismo joj obraćali pažnju, i kao svi mi kada sam je ego povrijeđen, pa, krenemo kenjat od iza leđa. Loose lips sink ships. Ja sam, gledaj me, tanker, i tihe riječi iz mračnih kuteva, tope me.

Nije stvar u racionalnim strahovima, niti u iracionalnim željama, niti u egzistencijalnim propitkivanjima, niti u usamljenosti ( je ), niti u žudnji ( je ), već samo u navici. Osjećam, ponekad, naviku dok se formira, kad se formira. I kada je tamo, navika, znaš kako je to, sad smo frendovi. Ti, ja i navika. U psihološkoj terminologiji to se zove, ili ima svoje neko mjesto barem, u sveprisutnom Mindfulnessu, ali ja to vizualiziram kao, kao... kao stare telefonske centrale, kakve smo vidjeli samo u starim isječcima još starijih holivudskih fimovima, marljive radnice pred stotinu rupa, guraju i vuku kablove iz rupa u rupe, ušiju u uši, usta u usta, spajajući daleke, često nebitne konverzacije, usmjeravajući namjere i sudbonosne kolekcije slogova i zvukova u posljedice. Tako nekako vidim svoje radnje, i svoje reakcije. Slušaj;

...kada pomislim na ono što me straši, ili strašilo, Navika prespoji emociju, strah, u reakciju – tjeskobu. Spaja prolaznu misao – u strah. Spaja pogled i osjet u usamljenost. Navika to radi jer smatra da mi radi uslugu, eto, tako sam ju sam naučio da radi. Da mi uštedi rada. Nekog dubokog automatizma kao ključanje vratiju ili vezanje žnjora prije trka. Automatizam vlada mojim unutarnjim mašinama van moje kontrole, i sve što ja mogu ( ne, mogu više ) je stajati tamo i promatrati, zadivljen sofisticiranošću skurcanosti mi.

Nikad ništa ne napravim, znaš? Samo čekam da prođe. Onda prođe. Ponekad prije, ponekad poslije. Ali uvijek prođe, i uvijek se vrati. Koliko god urlam i grebem, Navika je pizda i samo se bespomoćno smješka. Stoga evo ti;

Ne znam što bi sa rukama. Pušim. Masturbiram. Klikćem. Plješćem. Grebem. Brišem. Mašem i mašem i mašem. Ne mogu biti ništa drugo nego usamljen za tastarurom, a gledamo se tako već dugo, znam joj svaki kut, stišćem joj sve prave gumbe. Ne znam što bi sa rukama, ja ne znam što bi sa rukama.





- 20:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

06.01.2019., nedjelja


Mora malo boljeti.

Što ako, i probaj me pratiti sada jer je pitanje pomalo nategnuto, ili se barem nadam da je – što ako, ja više ne mogu voljeti? Receptori otupili. Emotivna mašinerija, bez nekog vijka koji ju drži zajedno. Što ako su niti koje spajaju poglede i dodire sa hormonima mi sreće i ljubavi, prekriženi, ili popucali. Što ako, dani će prolaziti, skupljati se u štedljive godine i dekade, ljudi će ulaziti u moj život i van njega, a da ja neću biti tamo da ih primim, ili otpratim? Što ako je carstvo fotelje sa prozorima u kojima provodim dane na autopilotu, kompulzivno neprisutan, moje konačno mjesto mirovanja, gdje ću dočekati starost, ako već nisam, stara neka duša koja jesam.

Što ako, pizda li mu, mimogred rečeno, materina, umrem, evo ti klišeja, okej sam sa time – sam i ne voljen, ne zato što nisam našao ljubavi života mi, nego zašto što ih nisam prepoznao, u uložio trud da ih u sebi zadržim?

To su pitanja. Rekao bih da su odgovori teški ali nisu, iskreno, baš toliko, uzevši koliko odgovora mogu dobiti, lijevo i desno, unazad par dana. Evo ti par, slušaš? Nu;

„Vrijeme je za psihoterapiju. Meni si ju savjetovao, godinama ranije, dok sam bila daleko, i tužna. I probala sam, i rubovi do kojih sam došla donekle su nježniji uz pomoć profesionalne pomoći, za to su plaćeni, to je, ( čuo sam taj izraz sa više strana ) duševna, psihička higijena. Uloži trud da se uloži trud u tebe, i neki će nepoznati ljudi među bezbroj nepoznatih ljudi sa kojima rade, naći među bezbroj odgovora jedan koji će pasati tebi, i biti će dobro.”

Imam još par, gledaj;

„Kada dođe, ono dođe, i znaš da je došlo. Najavi se i predstavi, ne možeš fulat, to je kao vožnja biciklom, nikada ne zaboraviš taj filing, taj osjećaj za filing, taj grebež u stomaku u vlaga na dlanovima, taj ubrzani udah i još ubrzaniji izdah, i kada dođe – znati ćeš to, jer će doći. A doći hoće, brige nemaj, a ako ih imaš pošalji ih dođavola jer su džabe, a džabe stvari ne smiju držati nam leđa. Ne srljaj u brakove, kamoli u djecu, iz panike ili usamljenosti, ljubav će doći. Samo joj daj vremena i vjere, i kada dođe, biti će the shit. The shizl. Bog Isus. Vrh Isusovih Krila. Sam orgazmični jauk Nirvane i Zena. Strpljen, kažu proroci, spašen. Čilaj.

Čekaj čas, ide još;

„Ne radiš ti stvari ofrlje, prijatelju, ti si postupio dobro, svaki put, dao si si vremena i truda da razmisliš prije koraka i odluka i donio si ih čiste glave i hrabrog srca, nemoj se bojati sebe samoga, tako je trebalo biti. Vagao si ti tu odluku, oko tih prekida i ljubavi, mjesecima, ja sam te gledao, gledao sam te kako ih važeš i kako se lomiš i kako ni sam nisi previše siguran, ali na kraju si donio odluku koja je valjana, i nemoj se gristi oko toga, dobro si postupio, tvoj sam prijatelj, tješim te, govorim riječi namjenjene da se osjećaš bolje, nema na čemu, volim te buraz, želim da ti bude bolje.

Last but not least;

„Sve tu znaci da je vrijeme da radiš na sebi, ne postoji veći užitak nego otkrivanje samoga sebe, i pola si posla već napravio, ostaje samo da se igraš sa tim saznanjima i vidiš gdje te vode. Jesi, neprisutan si, jesi, neoprezan, ali si i drag i --- iskreno želim ljubiti ovu ženu, i nisam joj to rekao, i ako joj kažem, sve pada u vodu, a zašto to želim, jer srljam, jer mi se čini da je to jedini način na koji mogu stvoriti odnos, kurcem u čelo, iskreno --- obziran i paziš i trebaš se zadubiti u sebe i doći do nekog odgovora, ma kakvog bilo, i biti spreman suočiti se sa njime.

Mnogo odgovora, svi točni, točan niti jedan. Što, zapravo, da sa njima radim? Klimam glavama, sliježem ramenima, gruntam glasovima. Sve je u biti, samo bit, ona prva, i ta je da, evo, nu;

Žao mi je, ljubavi. Žao mi je što nije tjeralo dalje. Žao mi je da ideš, i žao mi je da ideš bez mene. Žao mi je što nismo našli način, i žao mi je što smatram da sam velikim djelom za to kriv, ili ja, ili auto-nepristunost-pilot mi, vječan suputnik, Sputnik. Volim te, iskreno, jer zaista da. I budem, nadalje. Ne želim te zaustaviti, jer se bojim da ne znam kako probiti te barijere, i kako da stupimo u pravi, topao kontakt, i kako da se suočim sa svim tim blokadama i barijerama sa tobom. I drago mi je da ideš daleko, u zemlje gdje živiš i kada tamo nisi, ka poslovima i prilikama koje su te dostojne. Možda je tako trebalo biti, tješim se da je, a možda sam te izgubio jer ne mogu bolje. Ali Volim te, sa velikim V. I hvala ti na tome.



Post Scriptum;

Dragi mi drug, prateći svoje neke ljubavi, otišao u zemlju Bureka i Ćevapa, te mi ostavio Laska, Lasonju, Najboljeg Psa Na Svijetu, na čuvanje. Šetamo, i spavamo skupa u njegovim dlakama. Zbog njega sam prisutan, uči me kako se to može. Hvala mu.

Držite mi fige da mogu. Da hoću. I da će me htjeti. I voljeti. Hvala ti, vam, Ti.




- 20:07 - Komentari (9) - Isprintaj - #

17.12.2018., ponedjeljak


Živote nam određuju sve stvari koje nismo izgovorili.

Prošli Božić je dofurala fejk plastic drvo. Složili smo ga granu po granu kao komdu iz Ikeje. Jednu smo takvu IKEA komdu složili netom prije no što je otišla. I dalje je tu da me podsjeti na nju. Sad sam je pogledao, evo, na kratko, da se sjetim emocije. U zadnje je vrijeme nešto lakše. Možda jer si u zadnje vrijeme to dopustim. No čekaj, bor – složili ga, granu po granu, i stavili ga na malu drvenu klupicu koju sam maznuo iz prošlog stana. Prošli stan, prošla godina, prošla djevojka. U kutu, dakle, dekorirali ga njenim kičem, koji zaista nije bio kičast, uvijek ima ukusa, i stajao je tamo te sezone, prošlog Božića. Mislim, mada se ne mogu sjetiti sa sigurnošću, da smo ga rušili kada smo već prekinuli. Ne, nismo, prošao je još koji mjesec, sad se sjećam. Teško je vratiti konkretne kosti, miris je ono što ostaje. Cos' the smell of her perfume, echoes in my head still. Filing, osjećaj za filing, onaj iznad detalja, rečenica i grešaka u grafitu, od toga gradimo uspomene, od onoga što će ti faliti kada ode.

Ispod fejk bora stavili smo prave poklone, i bili su divni, neke i dalje na nogama nosim. Ne sjećam se što sam njoj poklonio. Ovo su trenuci kada se suočavam sa beskrajnom sebičnošću moje ćudi. Pazi, ne pamtim što sam joj poklonio za taj Božić – a ovo je tekst o kako mi nedostaje taj Božić, MENI, meni, meni, ja, moje rekolekcije, moje smeđe kožne cipele što mi ih je poklonila, moj život, moja nostalgija, moj strah isuse da strah me, znaš? Znaš, kužiš. Znaš što je u pozadini ovih riječi, i zašto ih pišem. Jasno je kao dan, taj, recimo, kada smo se probudili da bi se darivali. Zapravo, ne sjećam se ni tog dana najbolje, kažem ti, ne ostaju kosti, samo miris.

A miris ti zafali. I da, okej, fali mi. Fali mi, fali mi, fali mi. Ne mogu ništa sa time, osim čekati da prođe. I bude, ajme nije li to najgore? Nije li to gorka, siva, zimzelena, stravična, hladna, uzaludna, pička prokleta od istine? Da će i to proći, svo to bogatstvo tuge i žudnje, i prošle ljubavi, i sjećanja što sam joj poklonio, i borovi, i Božići? Nije li to upravo pogubno. Što me prežalila ( naravno, jebote, apsolutno, neka te, život ide dalje ), što sam ju prežalio ( naravno, jebote, apsolutno, neka me, život ide dalje ), što… što me strah sada, da ta strah, i neodlučnost o pravim odlukama, i… mogu staviti mnošto „i“ova ovdje. Svi će ijevi proći. Možda je ljubav samo to – borba protiv entropije, kao dva superheroja u mećavi.

Borili smo se. Večinom za nas, ponekad za sebe, i onda smo se prestali boriti, i snijeg je sletio i odmorio na našim plećima, i vjetar je prestao puhati, i sunce je izašlo da nam ocrtava sjene i siluete na snijegu pod nogama nam, i negdje daleko čuli su se zvuci dalekih nevera u odlasku, tada, i bio je mir. Što je ostalo?

Ostala je uspomena na taj bor. Taj bor, ili njenu uspomenu, nedam nikakvim entropijama, koje će je na kraju i uzeti, ali ne uz moj blagoslov. Nek boli malo, sada. U redu je to. Bila je to velika ljubav. Mora malo boljeti. Isuse, „mora malo boljeti“…

Sebićan sam. Ali sam bio voljen. A strah kojeg spominjem, jer znaš koji je od početka teksta, je što ako nikad neću voljeti ja.




- 19:49 - Komentari (4) - Isprintaj - #

09.12.2018., nedjelja


Ako ću uvijek biti tu, u redu sam sa tim.

Uvijek pišem na rođendan. Najčešće je to iskren, topao, osobni tekst, ne sakriven nikakvim figurama imaginacije. Nikakvi sofizmi, mada možda pokoji zaigrani zavrt prstima, samo riječi što ih ostavljam, iskrene. Stoga, iskreno.

Imam trideset i dvije godine, danas. Na deveti dvanaesti, što uvijek dođe, pa je i ovoga puta. A kao prošloga puta tako i ovoga puta, negdje u danu sumiram sumu protekle godine, i zahvalim se nebesima na svemu poklonjenom. Možda bih to trebao nakon svakoga dana.

Mogao bih ovdje nabrajati sve na čemu sam zahvalan, ali neka zahvalnosti ostanu u meni, suptilnije negdje. Stoga iskreno, samo hvala. Hvala svemu.

Nikada nisam bio sreniji, no sad. A ako jesam, tek sada sam ju spreman prepoznati.

Hvala.

:)




- 19:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #

08.11.2018., četvrtak


Nisam ga pitao kako se zove.

Tip stoji u čudnom kutu među trakama, velik je auto, sivo plavi pežo, karavan, veliki je, obiteljski. Neki tip u puno manjem renou pokušava mic po mic progurat ali nema previše mjesta, spor je, živčan, maše rukama, gestikulira na ovog tipa da koji mu je, da se pomakne. Pežo gleda prema dolje, giba tijelo u nekoj gesti, gledam ga u prolazu – aha, pokušava upaliti motor, aha slina mu curi iz usta, aha čovjek ima napadaj neke sorte, nadam se ne srčani, ne bih znao što napraviti. Ne znam ni onako, osjećam se kao da glumatam dok ozbiljno silazim sa bicikla, oslanjam ga na ogradu i prelazim do Pežoa, kucam na prozor, otvaram vrata, gospodine, jeste dobro? Ne odgovara, slina mu curi, abdomen kolvulzira. Stariji tip, rub šezdesetih, rekao bih. Ne odgovara mi. Auti trube; Reno se provukao i zbrisao dalje. Mašem autima, tipu nije dobro, vadim mobitel – suvisao, konkretno spor glas dispečera veli da šalje hitnu, da ostanem na licu mjesta i zovem ako mu se pogorša. Dolaze još dva čovjeka, izašlo iz svojih autiju, govore Konzumovom kombiju, blijedi, nezainteresiran tip na šihti u crvenoj Konzum odori, gazda mu u Remetincu, vrlo u svom tempu polako sprema kombij i konačno se miče sa kuta gdje taman možemo pomaknuti Pežo. Žena, četiri pet autiju u redu od nas, otvara vrata i viče „dajte pomaknite auto sa ceste“. Plava tuka, kaže novi čovjek do mene. Sklon sam suglasnosti. Konzum odlazi, gurnemo auto, tipovi oko mene nestanu u svoje automobile, jedan veli da će se vratiti. Gospodine, jeste dobro? Definitivno je bolje, ali ne odgovara mi, šuti, mumlja. Auti nas zaobilaze. Stojim, pomalo glupo, pored Pežoa, ključ mu na stražnjem sjedalu da se ne sjeti upaliti auto i krenuti. Šlampavo, otvaram vrata, pitam ga treba li mu što, konačno kaže „ništa“ i zatvori vrata. Podsjeti me na škvadru koja pada u nesvijest, neugodno im je kad se dobiju, bježe iz sobe, ne žele biti slabi pred ljudima. Sjetim se sline iz ustiju mu. Sjetim se konvulzija. Srce mi pukne, malo. Jasno je da vozačku više neće imati nakon ovoga. Dolazi tip od prije, negdje je parkirao, konačno netko zna što treba napraviti – pita kako se zovete, ime oca, znate li gdje ste, Pežo odgovara, tip zaključuje – epileptičar. Pežo je suglasan. Vadimo mu mobitel, zovemo mu suprugu. Memorirana je kao „mama“ u mobitelu. Srce opet krcne, komadić leti iz njega ko iz porculana. Tu negdje živi, kaže nam. Ne znam što je bilo neko vrijeme, prošlo je brže no što mislim, buljim okolo za plave rotirke. Jedna stiže uskoro, mladi prometni policajac na motoru, blage oči, konherentan. Predstavim se, pita me jesam li zvao hitnu, ponavljam da sam ja tip koji je zvao hitnu, kada, pita me, prije deset minuta, kažem, i još nisu tu, pita me retorički. Da, još nisu tu, znam. Već predviđam statuse na mrežama, zamisli, deset minuta smo čekali hitnu. Nismo – čekali smo ju petnaest. Oko tri popodne, još nije rush hour. Policajac preuzima, tip koji je znao što radi i ja udaljavamo se, kaže mi – možeš glumiti doktora. Ne hvatam iz prve, kažem mu, dobro ste se vi snašli, kaže mi, to mi je posao. Odlazim. Razmišljam o slini iz usta. O „mami“. O ženi što je vikala da ga pomaknemo. O tipu koji je gestikulirao ljutito da se pomakne. O drugim autima u prolazu. Nisam htio da ovo bude post o petnaest minuta hitne. Htio sam da bude o čovjeku kojeg ne znam koji me rasplako svojom krhkošću.





- 17:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

31.10.2018., srijeda


Ne moraš skupiti sve.

Netko bi trebao napraviti aplikaciju gdje ljudi otkrivaju muziku, možda kao pokemone u fiktivnim, digitalnim brlozima vidljivima samo na ekranima ovisnim o GPS podacima, ili koja je dostupna samo ako ju shazzamaš kada ju negdje čuješ, ili samo ako si na koncertu gdje je svirana, ili samo ako ju direktno i ciljano potražiš, kada postaje "skdidljiva" kao divlji fantasy spell koji je iskočio iz knjige magija kojeg tek tada možeš sačuvati u kolekciji - koja je mala, koja raste uz muku, znatiželju i kao plod žeđi i duševog nepopunjivog jaza za rifom, stihom i filingom. Tek tada, kada ju imaš, možeš ju slati, samo jednoj po jednoj osobi, koja ju možda bez tebe ne bi ni snašla, koja je možda tragala za njom mjesecima, koja dobiva poklon mnogo vrijedniji od svih trilijuna streamljivih molitva deezera, spotifyja i itunesa.

Vrijednost muzike mora biti u neuhvatljivosti, ne u sveprisutnosti. Jedna ploča bila bi okupljalište i katalist večernjeg izlaska. Jedna spontana nabasana pjesma bila bi kao da sam Svemir glumi svačijeg individualnog DJa, tih 16, 28, 36 GB prostora u džepovima nam nebi gramzljivo čuvali nepotrebne memeove i prolazne fotke watsapa, koje brižno dižu u cloud servise koje nitko nikada neće ispraznit - par sto megabajta bila bi prava bajka, pravi ocrt unikatnih karaktera sagrađenih od naših interesa, i muzike koja im pomaže sljepiti kockice zajedno.

I kada već krišom, ko zadnja birtijska žutoštamparska hulja, cinka nekom serveru kapitalizma koliko si puta pritisnula/o play na koju stvar, ono kupuje tu pjesmu za tebe, jer su nas navikli da zaboravimo, te šalje tu lovu direktno autoru koji može u tom trenutku vidjeti sms tvoga imena, ili nicknamea, u kojem si satu minuti i sekundi otkrio i kupio njegov rad, odvajajući ne za nove traperice, igrice i automobile, već za još jednu fiktivnu, digitalnu ploču na binarnim zidovima naših kolekcija.

Možda da izbrišem dizer, pronađem pohabani, zaboravljeni ipod prodan za par centi na ebayu, te krenem skupljati kolekciju iznova, ne bi sve više u dosadi skidao slušalice u svojim kretanjima, izgubljen u tuđim, programiranim shuffleima svih bilijuna pjesama koje nikada neću čuti, kamoli doživjeti, već bi jurio osobama koje volim samo da ih zacementiram za tlo na tri minute i dvadeset sekundi ( u prosjeku ) da im podijelim svoj ulov, i što mi on znači, te tada možda oni nama. To je, možda, kultura. Vreva čovječanstva koje stvara, dijeli, i o tome kroji misli. I snove. I živote. I kulturu.




- 18:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.08.2018., ponedjeljak


Such breathtaking views od Scythian Empires...

Imam uvjerenje, jer svi imaju jedno ili dva stoga računam da je propisano pravo, kozmički zakon neke sorte, da i ja imam jedno uvjerenje za sebe – uvjerenje da smo svi ovdje, svi do zadnjeg, a oni koji nisu se ne računaju ili spadaju u neku svoju zasebnu nišu – da smo svi ovdje, radi ili poradi muzike. Muzika je jedini razlog zašto nas, prljave, umorne, agresivne, glasne, jalne, tužne, tumorne, zlopamtljive, zimzelene, pohlepne, ljubomorne, tašte, zaboravne, musave, proždrljive, hlapljive, ranjive, znatiželjne, pomamne i ambiciozne, galaksija tolerira. Jer između svega što radimo, mnogo od čega nezahvalno za pohvaliti se, između svih tih redaka, u đumbusu odluka, sudbina, radnji i suradnji, među svim tim koracima i svim tim glasovima, kolateralna žrtva i slučajna okolnosti, radimo i muziku. Kao da je već krenula, galaksija, svemir, univerzum, crna materija, puniti artiljeriju, i ne bi Joj trebalo puno truda niti uložene energije, jer je to sve što Ona je, energija, da strmopizdi neki zalutali ali sasvim točan asteroid ka našim direkcijama, jedan kamen, sedam i po milijarde muha. Negdje usred zamaha, taman pri raskoraku, uperenog pogleda ka planeti nam, kao da je zalutala jedna slučajna, u našem slučaju sasvim spasonosna nota, možda onu koju NASA već godinama projicira u tišine Svemira u nadi i usamljenosti za komunikacijom, kad li ta nota slučajno pronađe svoj put ka Energijama koje Jesu, spremne u svojim zamahima da nas steraju sa lica realne dimenzije jednim odlučnim srednjim prstom zasluženosti. I onda zastane. Možda zbog kombinacije harmonija, možda zbog tog specifičnog stiha, možda iz zadivljenosti što smo zavrnuli pravila fizike i materije da proizvede zvuk, Ona spusti kamen na figurativni, plutajući, transparentni pod, i posluhne stvar do kraja. Volio bih, ili je to dio mog spomenutog uvjerenja, da je pjesma u pitanju, ili da je kaskada nota u pitanju pripadala samom Bogu Enniu Morriconeu, možda ona koja pripada glazbi filma Misija, ta koja je natjerala Svemir da nas poštedi. Uvjerenje se nastavlja da nastavak naše vrste, dok ne o natalitetu i prosperitetu naroda i narodnosti, ovisi ipak o datumu Enniove smrti, kada Svemir, u treptaju oka zbiljskog vremena, ako takvo što uopće postoji, od trenutka koliko je trebalo da nas posluhne, ipak odluči produžiti ruku ka našoj destrukciji.

Moja je teorija ta da teorija velkog praska podrazumjeva udarac činele u činelu. I bi stvarnosti, jer je morala sadržati u njoj Glazbu, kako bi ju mogla čuti.

Razmišljaj o tome samom na sekundu, dvije – čovjek izmisli kamen, o kamen čini oštri kamen, o kamen iznova – iskru, o iskru vatru, o granu izmisli koplje, o koplje izmisli smrt, o krzno odjeću, suhi tabani, prozori na zidove od gline, konj-opruga-kočija, kukuruz, žito, brašno, kruh, željezo, kraljevstvo, skačem ponešto, penecilin, struja, telefon, puška, top, teletekst, faks mašina, karbonski bicikli, vibrirajući gumeni dildo – u vrevi kreacije, iz nekog razloga duboko povezanog ne uz materijalnu potrebštinu, ne uz pravila nutricionističkog opstanka, ne da osvoji narod ( mada možda djevojku ), nigdje u pohlepi i proždrljivosti čovjeka, već samo iz dubine jednostavne topline duše, negdje je nekako nastala glazba. Netko je zapjevušio, sebi u bradu. Netko je čuo, sebi u duši. Zašto? Nema zašto. Samo jest. Tu je, džabe a neprocjenjivo.

Čovječanstvo, koje bi se zaista trebalo zvati Ženočanstvo, rebranding spašava obraz, dijeli se na one koji stvaraju glazbu, i one koji ju upijaju u čakre, nerazdvojivi su i ovise jedni o drugima, osim ako je pjesma i dalje pjesma ako padne sama u šumi i nitko nije tamo da ju čuje. Svi ovi ostali jazavci su nebitni, imaju svoje Rajeve gdje ih se čeka, i Bog im čuvo' dušu, ali Svemir sluša, i sluša pozorno. Ne mrzi, ne osuđuje, ali ravnoteža je uvijek u opasnosti da će prevagnuti na stranu zimzelenosti, ako samo jednoga dana prestanemo pjevati. Uvjeren sam u to. Iste sile zimzeleog Zla, pohlepno čekaju da ostanemo bez inspiracije, ali svaki put kada nas udari na dno zatočeništva i robstva, evo jebote renesansa Bluza. Nema druge, pomislile su, nego im dati što žele. Daj im bogatstvo i sreću, jednoga dana neće znati o kojem će kurcu pjesme pisati te iz koje tuge note izvlačiti.

Pjevaj, molim te. Napravim ti čaj od koprive. Seksam te, kada zatreba. Sve bu okej.




- 19:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #

14.01.2018., nedjelja


Koliko ono godina.

Boli me vrat. Imam neku neobičnu bol u donjem desnom dijelu, taman gdje vrat postaje glava, koja mi ne da da se opustim. Drži me spremnog za nagle okrete, da ih usporim na vrijeme. Hodam, mada ne bi trebao, kao statičan komad bukve, ko daska, kamo pogled, tamo tijelo, ništa ne tajim. Ne bih trebao, kažem, jer ne boli baš toliko da me invalidira, ali u mojoj je naravi da pretjerujem. Ili da im dam neki vanjski značaj, tim vanjskim čimbenicima. Recimo;

sjećam se kada sam prvi put išao u Indiju, me vrat zabolio obako. Hodao sam u kroničnom tiltu, kao da posmatram naročito zanimljviju boju, kao zbunjeno štene, kao da sam visok ka niskom nebu. Prošlo je, ko što sve prolazi, pa će i ovo, ali mi je ta uspomena dovoljna da povućem paralelu i dam toj boli u vratu taj spomenuti vanjski značaj. Povijest se ponavlja. Reprize idu na televiziji, što ne bi u životu. Sve su priče iste priče. Ova je, recimo; putujem u Indiju sa boli u vratu.

Putujem sa ženom sa kojom živim, sad. Smiješno je koliko ti se stvari dogode dok ne gledaš. Samo se nađeš tako, u zajedničkom životu. Da mi je netko takvo što rekao prije svega, daj mi neki broj, od jedan do pet, eto, toliko godina, ne bih mu, ili joj, vjerovao. Ne bih se dao vjerovati, zapravo. Treba jebat. Treba jebati što više. Veći sam dok jebem. Veće mi je ime, veći su mi koraci, vrijediš koliko jebeš, jebeš koliko vrijediš. Da pojasnim – to je ta štaka koju sam nosio sa sobom, taj flaster na egu, te nametnute floskule koje malokad drže vodu. Neki bi to pripisali nezrelosti – neki osobnom odabiru. Ja? Nesigurnosti. Jebeš – vrijediš. Hajde, reci to - „žalostno”. Znam da želiš. Evo, izlazi ti na usta, ako ne kroz ćelo.

Ako ti znači što, vidiš da sam i to pobijedio? Vidiš da sazrijevam? Živim zajednički život za ženom koju volim. Ali da su mi rekli prije, koliko ono godina, ne bih im vjerovao. Možda ne bih mislio da vrijedim toliko. Da me netko voli i želi unutar svoja četiri zida, taman i moja.

Ono što hoću reći je da, dok neke stvari ostaju iste kroz reprizu, neke se mijenjaju kroz nastavke. Vrat opet boli. Ali je stariji vrat. Stariju glavu na njoj supporta. Smatrati ću to tjelesnom nostalgijom za mlađim bolima.

Uvijek idemo sa tom pretpostavkom da ne bi vjerovali, da nam se kaže, da će biti ovo ili da će se zbiti ono, jer nisu od povjerenja, tko god bi nam to rekao što bi nam rekao. Tko su oni i što oni znaju. Ali kad razmislim, što mi ide ponekad, zapravo – kada nam išta govore? Kada je itko od njih napomenuo da stiže išta? Kada ti je zadnji put netko rekao da ćeš za, koliko ono godina, biti ovo ili raditi ono? Možda da konačno krenu govoriti bi konačno počeli vjerovati im.

Recimo – za, daj mi neki broj, od jedan do pet, godina, biti ćeš sretna. Ili sretan. To je sve što ti mogu reći. Pa ti vjeruj.






- 12:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #