Seks ne pomaže. Dobro, seks meni ne pomaže. Mogu ti reći zašto, i biti ću u krivu. Okej sam sa time, jer mi to, pak, pomaže – biti u krivu i biti u krivu tome unatoč. Namam što za izgubiti, i osjećaj znanja da si u krivu neusporedivno više pomaže nego seks. Okej, daj mi sekundu... Usamljena sam osoba. Možda ni to nije istina, nisam usamljen, nisam ni osamljen – mislim da sam introvert i melankolik, a svaki topli down može se pofarbati usamljenošću. Hladni down je tjeskoba. Opet se gubim. Daj mi još koju sekundu. Više ne znam gledati žene i ne pomisliti na njih seksualno. Sve prijateljice želim seksati ( želim reći jebati ali izgubit ću te u pretpostavci da se preseravam ). Ne mogu im vidjeti tijela bez da se pitam, znaš ono? Nije perverzno, nije „ljigavo”, barem se nadam, nije, ono, „uuuuuf, pitam se kakav okus imaju njihove bradavice” ne, fuj, nije ta sorta pohote. Nije to, kužiš? Ne želim ih seksati jer ih ja seksam, želim ih seksati jer bi one tada seksale mene. Čista afirmacija. Ako mi, i prezirem taj glagol, „daju”, nešto radim dobro, nešto vrijedim, nešto je dobro. Najzad, muškarac sam, I'm supposed to htjeti seks. Ako želim seks, unutar sam gabarita definicije, nitko me ne može kriviti. Ako uđem u sobu i slavodobitno viknem da želim seks, glave će biti klimane, ramena slagana. Neću gorjeti na lomači. Nije bit zašto to želim koliko od koga to želim, dakle, od svih svojih prijateljica. I svih žena koje znam. Više manje, i površan sam, moraju biti mršave i što manje se izmicati normi. To je definicija ljepote, otrkio sam ju u nećeš vjerovati, kompjuterskoj igrici – ljepota je što manji iskorak od norme. Sviđa mi se to. Nada je to – nada da će taj seks pomoći ( neće ), i da će to možda, ta djevojka, možda, biti ta. ( Neće ). Ne znam ih vidjeti bez da... kužiš. Ne radim ništa, najčešće, po tom pitanju – većina mojih prijateljica su zauzete, divne osobe kojima želim sve lijepe stvari i najmanje biti pizda koja im drka iza leđa, nikad ništa ne kujem, ne pitam, ne kalkuliram. Ali ih želim. Sve. Jer pomaže. ( Ne pomaže ). Tri su razloga zašto je ljubav, voljeti, danas teže nego ikada. O tome zapravo želim pisati ali sa uvertirom gdje ti na čisto želim reći da sam grozna osoba, da suosjećaš. Čekaj, evo ti premisa. Tvoji roditelji su se lakše i brže zaljubili nego što ćeš, ili jesi, ti. Nije u pitanju Juga ili magija Novog vala, ili Vrli novi svijet iza uglova, mada su mi oci govorili o tome kako je jedina razlika između tada i sada, je što su tada imali nadu za bolje sutra. Želim reći, političke ili demografske okolnosti nisu faktor. Stoga, razlozi. Evo ti par. Ne volim tekstove sa brojevima u sebi. Budem suptilnije. Nije pornografija glavni krivac, zaista. Činilo bi se, na prvu, da mora da jest. Da je ohola krađa ljudske građe, građe ženskoga tijela, pokornost očekivanjima i predavanja tuđim, artificijalnim strastima, dizanje ljestvice agresije i guranje granica što možeš očekivati i što se očekuje da možeš očekivati, na prvu, kao što je rekao kolega mi - „uskoro klinci neće erektirani biti dok ne vide krv na podu”, velim, nije glavni krivac. Pazi, sve ovo su moji zaključci i preseravanja, pomogni mi u tome da ne misliš da mislim da sam a priori u pravu. Pornografija jest faktor, doduše. Trenira me da, uz sitan pomak ruke i pritisak prsta, milione golih žena bez priča, povijesti i imena van umjetničkih, cirkuliram bez milosti ili posljedica. Milioni komada ramena, bokova, guze, laktova, u svim oblicima, bojama u duljina kose, imam. Kada. I kako. God. Poželim. Kondicionira me da stalno tražim još, i više, i što je najgore – da ih uvijek mogu dobiti. Bez truda i uloga sa moje strane. Besplatno je. Bez posljedica. Kada bezlični kurac ejakulira uz nevizualizirani orgazmički jauk preko lica joj, scena je gotova, fade to black, sav neukus i slom srama karaktera koji slijede skriveni gašenjem prozorčića. ( kao fusnota, želim pokrenuti porno kuću gdje snimam pornografske filmove koji ne staju nakon orgazma, već pratim aktere sa seta u kupaonu garderobu ulicu cestu prag doma dom uz sve emocije koje ih prate ). Stoga pusti ti ŠTO gledam, pljuvanje sperme iz jedna usta u druga, gućenje kurcima toliko duboko u grlo toliko dugo da se stigneš pitati zašto, pobogu - uzmi radije KOLIKO ljudi to za mene radi, svaki dan iznova, u milijunima. I sada očekuješ da se naježim kada me primi za ruku i pitam se kako joj miriše vrat? Kako pobogu i hoću li ikada dobiti to natrag? Hoću li ikada izgubiti dah na pogled? Moram prestati gledati to, jelda? Jelda da moram? Pitaj me hoću li. Hajde pitaj. Gledam te. Znaš. Ali nije to, kažem ti. Nije glavni krivac. Nije. Nisu ni romantični holivudski filmovi. Nisu glavni, ali znaš da su faktor. Znaš da jesu, daj razmisli. Klimaj glavu samnom, biti će mi lakše. Vidi, romantičan holivudcki film barem nema tu stigmu, tu „prljavost”, tu moralnu sivost pornografije. To je normalno. To je feel good. Takav im je marketing, takvi su plakati, takvi su traileri. Stvori sliku samnom; boy meets girl, boy falls in love, neprilika ih snađe, neprilika je pokorena, and they lived happily ever after. Uvijek su besprijekorni. Lasi su uvijek na mjestu. Uvijek su mladi, uvijek, čak i kada nisu, riječiti. Uvijek su beskrajno šarmantni, nikada pauze nema. Uvijek znaju što moraju reći u datom trenutku, razgovor uvijek teče. Scene koje vidimo kapsulizirane su instance jedne prilike njihovog odnosa. Međuscene, onih između scena nesavršenih savršenstava, nisu prikazane. Nema neugodnih tajaca, nema krive rečenice, i propagiraju laži koje će nas u potpunosti, do srži i potkove, uništiti. Ne, brate, oprosti, boliti će, ali ne, ne postoji netko za svakoga. Ne. Nećemo svi pronaći pravu ljubav. Ne, ona prava ne postoji. Ljubav je tek izbor sa kime želiš putovati, to je sve. Po meni, tvoje je da se ne složiš. Ali nemoj, paše mi da sam u pravu. I ljubav, čarobna i dirljiva koliko je, ne može i ne smije biti tako učestala, jer je u protivnom ili produkt neizmjerne sreće, ili izbljednjela kopija upravo tih romantičnih filmova koji su nas uvjerili u sliku na što ona mora ličiti. I ne želim tu reći da ona ne postoji, i da sam okorjeli frustrirani mizantrop ogorčenosti. Ili se barem nadam da nije tako. Želim reći da su nas uvjerili u sliku koja je fabricirana. Natjeravamo tuđa nagađanja što bi to moglo biti, ta ljubav. Ili tuđe priče. Jao, mislim da ti ne opisujem što osjećam najbolje. Daj mi još jednu sekundu... Hoću reći, u nadi da sam u pravu pritom, da ne postoji happily ever after. Postoji nada. I ljubav. I baš kao što mi se demistificirala vagina, i srce mi postaje but nizašto slatkiš na bazaru. Ako je tu, na pladnju, dostupno, toliko priča i toliko ljudi sa toliko emocija koje, jebiga, nisu stvarne, kako ne popušiti? Kako onda, da primijetim u moru tuđih, fotošopiranih slika, kako se ja osjećam prema nekome, kakva je to emocija, kakav je to odnos, ako ne spada u kalup, u gabarit definicije romantičnog holivudskog filma? Hoćeš da poentiram? Evo ti zicer. Evo ti golčina. Nećeš nikada voljeti, jer imaš instagram. I jebi se, gle, ne da mi se uvjeravati te u ovo, beskrajno miriši na editorijal hip mjesečnika. Biti ću nježan. Vidi, kako da te volim, pizda ti materina, kako da ti sanjam o lasima, o pogledu, o koži na prstima, o boji očiju, o razmaku među zubima, o obliku koljena, o dlakama pod pazuhom ti, o kako izgledaš jutrima, obasjana ranom južinom, u haljinama koje ti dobro stoje, o kavama koje voliš piti, o knjigama o čijim citatima ne možeš prestati razmišljati, o filmskim heroinama koje želiš biti, o laganim večerima koje provodiš sama, o ljubavi koje želiš osjetiti i obrisima mojeg tijela na ogledalu ti, ako pomakom prsta mogu usporediti sve što mi daješ, ne sa boljim, nego sa još? Sa još, sa još, sa još, sa još, i još, i sa još, sa još? I seks, jafitniji i lakši za dobiti nego kopije tuđih kopija tuđih iskustava i nategnutih priča, je prva reakcija kada te upoznam, jer sam istreniran, bez nekakavog otpora, da te želim, da te želim cijelu, da te želim baš. Kao. Što. Sam. Kondicioniran. Da te zamišljam. Ne znam razgovarati sa ljudima. Uvijek sam fejk i uvijek se bojim da se vidi. Kada sam svoj, pitam se jesam li do doista ja. I kada sam sretan, što je češće no što dajem ovdje naslutiti, ne razmišljam niočemu. A to je blago vrijedno dosezanja – ničega sa čim te mogu usporediti. Tu bi mogao okončati tekst ali uvijek imam dojam da nešto fali. Kvarim si punchline sa sumnjom u korsit spontane prirodnosti. Sad... jesam li u krivu? |