Pregled posta

Sad songs for guilty lovers.

Reći ću ti zašto nemam prijatelje. Sad da se zaletim, daj mi sekundu, trebam u rikverc na trenutak, dva. Neobična mi je zadrška kada krenem pisati o sebi. Blog je privatna stvar, krećeš o sebi, većinom, često, ali svejedno je tu - zadrška. Volio bih čuti o tebi, vidjeti te, upoznati te, čitati o tebi, ali to ne radim, ne čitam te, ne gledam te, ne mogu se natjerati. Vidiš kamo idem sa ovim, jasno je. Ne ulažem onaj napor koji je potreban da te upoznam, osobo sa druge strane ekrana, jer. mi. se. ne. da. Zato, draga nepoznanico, nemam prijatelje. Imam još razloga za tebe, ali ful je spontano došao ovaj, od nikud, na samom početku.

Ne ulažem napore ni vrijeme u tebe, frende, ali nikad nisam. Nikad ikad. Nisam si stvorio tu naviku kada se te navike stvaraju, jer sam ciljao ka drugim stvarima, imao drugačije namjere. Htio sam te jebat. Tebe, nekog drugog, htio sam ti tijelo, i sva ostala tijela, i sve ostale seksove koji ne bi pomogli. Htio sam afirmaciju iz tog seksa. Htio sam da me želiš, pa onda ti, pa onda ti. That’s the crux of it, frende.

Da se zaletim malo od malo prije, malo ranije, valjda je nužno reći da sam rastavljenih roditelja. Ne da mi se osloniti sve demone na njih, koliko god moderni pedagoški konsenzusi kreću od tuda negdje, no znam, osjećam, da krivica kreće od saznanja, a ja ovo znam već neko vrijeme, znam što radim krivo, i radim to svejedno. Odrastanje, zaključujem, je faziranje od neznanja što radiš krivo, u znanja što radiš krivo pa rađenje toga svejedno.

Neformalnije - imao sam sedamnaest jebiga, ili jebote, bio sam prištavo debelo dugomasnokoso dijete bez očinske figure koja bi mi davala taj ekstra nužni push afirmacije i ljubavi koju sam kompenzirao kada su prištići otišli. Ten se pročistio, kosa se skratila, kardinalan sam primjer kompleksa ružnog pačeta. Sad, da sam žena, da sam odrastao kao nanovo propupala djevojka koja najednom ima seksualni kapital i neprihvaćeni kompleks manje vrijednosti, mnogi bi muškarci ispod mog kalibra iskoristili priliku da me afirmiraju kurcem i seksom koji nikako ne bi pomogao, dok mi se seks ne prigadi toliko dok ga ne poželim još iz surove navike ili krenem zamjerati sebi ili čitavom svepokretnom svijetu što ne afirmiraju jeftinije, ili skuplje, ovisi kako gledaš na to, kroz dušu i osobu i reciprocitet i samilost i nježnost. Za mene, vidiš, je kontra. Možda je ta kontra karakteristična cijelom rodu, ili spolu - svoj sam novodati seksualni kapital krpao dosezajući kalibrima višim od mojih, htio sam još, htio sam svenedostižno, htio sam zgodnije i mršavije i bogatije i još i još i još - i time afirmirati konačno svoju osobu, koja je sada puna rupa kao da sam čitavo vrijeme penisom čeprkao samoga sebe, i to nemreš popunit više, znaš, jer prije ili kasnije seks prestane pomagati i onda, eto jebiga, ne pomaže ništa. Osim kokaina, valjda, možda, možda probam. Mislim, jebiga, seks sada pomaže kao flaster koji krpa ozljedu površno i privremeno, i ako ga makneš samo curi sve što nije curilo do sada.

Problem mi je poznat, to ukoliko sam u pravu, možda nisam, jebiga, ne znam, improviziram sve ovo. Ako mi kažeš da previše razmišljam, ne možemo biti prijatelji. Naravno da previše razmišljam, što hoćeš od mene, da razmišljam manje?

So, to su mi rane dvadesete. A onda, sad sam se pošteno zaletio, stiže konzekventna reakcija gore navedenog.

Negdje oko dvadeset i treće, četvrte, dosadašnje samopouzdanje samo je nestalo. Sada kada seks i ljubljenje i jošjošjoš više ne pomaže, sada kada osoba ne može rasti dosadašnjim medikamentima, sada kada flaster više ne stavljaš, sada si kurac. Sada si kolekcija nesigurnosti koja se ne kreće. Sada si kompendij blijedih tetovaža. Sada si vrijediš onoliko koliko si stvarao transparentnog kostura koji ti više ne podržava teret. Sada, ulaziš u sebe. Sada slušaš Radiohead and you forget so easy. Ulazim u teren, skidam se do gola, gledam oko sebe, oblačim se natrag. Sada je ugodno ne izlaziti van, sada je teško konverzirati, sada ti se svaka izgovorena riječ čini vrijednom pogrdne analize. Navika je još uvijek tu, btw. Još uvijek želiš taj seks, tu osobu, tu pičkupičkupičku pred tobom, ali sada stariš ( i promise you this, you’re getting older ) sada mrziš ideju da tratiš mladost, ali stojiš sa strane dok nisi ostario. Uglavnom, sada si konforni introvert.

Vidi, gledaj, znaš i sama ( jer želim da imaš pičku i da ti se svidim, još uvijek, i dok pišem ) pravo čudo Isusa bilo je imati više od tri prijatelja nakon tridesete. Ljudi se rasprše, odu nekim svojim vremenskim svemirskim smjerovima, stara prijateljstva se izjalove, ako je to uopće riječ uopće ne znam što ta riječ znači ali evo došla mi je ispoštuj što sto stigne, i ostaneš okružen samo sa upornijima, teže okidivim navikama, onim ljudima kojima si korespondencijom slučajnosti eto nekako ostao dobar sa, nekima koje si kroz maglu i dalje vidio, koji su ti tu sada for life, i voliš ih, uz malo sreće ih voliš, i dobri ste jedni prema drugima. Ne kužiš dok ne odu jeste li, ili jesu li, bili korozivni.

Zato, dragi dnevniče, nemam prijatelje. Da se ispravim - imam ih, imam onog najboljeg, imam onu najbolju, imam onu koju potajno i dalje volim i želim mada znam da nismo baš jedno za drugo, jedna se nekako distancirala, jedna je sada daleko, sve u svemu, jednog prijatelja, brata zapravo, a ni sa njime se baš ne viđam, život, svemir, sve ono, znaš.

Što nije neki problem, znaš, nešto novo - mnogi ljudi u srednjim nekim godinama imaju limitirani broj ljudi u užem krugu, kako zbog obitelji, kako zbog vlastite socijalne ljenosti, osobnog kućnog netflix konfora, i ne vide u tome neku prazninu. Ne vidim ni ja, često, ali ostaje to pitanje, zapravo. Koliko sam ljudi propustio upoznati i djeliti sa, da ih nisam ignorirao jer nemaju, ili htio površno, jer imaju pičku. Namjerno sam vulgaran da skužiš koja je razina u igri. Ta razina je.

Sada, odgovorivši sve ovo, ako sam uopće u pravu, ostaje epilog, ono, što sada? Kuda sa ovim? Upoznati nove ljude? Raditi na odnosima onih koji su tu? To. Osjećam da je to.

Teško mi je upoznati muške osobe i sprijateljiti se sa njima danas, ne znam kako i zašto, možda je jednostavnije no što mislim, ali mi je neobično muškarca pozvati na kavu. Sa ženama kroz flert često ostanu neki odnosi. So there’s still hope. Možda sve ovo uopće nije toliko loše, napisavši sve ovo, možda dokumentiram prirodan proces odrastanja, no volim svemu dati ekstra patos. Volim se, ili znam, prikazati gorim no što jesam, jer su anti heroji kul. Ja sam kul.

Neki mi je dan rečeno da sam vrlo socijalan, ali da sam awkward. Google kaže da je potencijalan prijevod “neokretan”. Užasno mi se sviđa ta riječ, sada. Neokretan sam. Neokretan kul anti heroj.

Pleased to meet you.







Post je objavljen 15.11.2021. u 12:03 sati.