Marketing
...but we should be going nowhere fast
Ima ta je žena, ne. Viđam ju na nasipu, onom Savskom, na Savi. Na nasipu na Savi. Bosa je, ta žena, dok hada naspom, golih tabana, tabana, po zemlji, i pijesku. Ima pijeska na nasipu. Ne znam kako i od kuda, ne bih rekao da je domorodac, iskipali su ga tamo šleperima točno na tom jednom dijelu, gdje je sada pijesak. I po njemu hoda, ta žena, ostavlja otiske koje vjetar razjebe sladostrašćem samo par uzdaha kasnije. Zašto hoda bosa, ne znam, vjerojatno nikada neću znati, to nisu pitanja koja se pitaju. Ne postoji okolnost u kojima se zamišljam da mogu pitati gospođu što je ne znam, u susretu šetnjama po nasipima, zašto bira biti bosa. Odjevena je u razne žute površne vjetroodbojne šuškave plasike i gume, ispod jednobojni džemperi, viđam ju na Jesen, viđam ju na Proljeće i Ljeti, Zimi, za sada barem, nisam. Led putuje kroz gole tabane, vrućina ne.
Zamisli dakle taj nasip, i tu ženu što ju nikad nisi vidjela, u jednoj hrabroj tvrdokornoj liniji stusnutoj uz Savu, hoda ravno i ustrajano, bez slušalica, bez psa, bez vidljive agende, no kao da žuri. To je ono što upada u oko, gotovo odmah, je tempo. Hoda kao da žuri, kao da mora stići negdje, a kada stigne tamo, hoda kao da mora stići natrag od kamo je krenula. Mjesto do kojeg ide, mjesto je gdje su se kupači onomad kupali u kupačim kostimima sedamdesteih i osamdesetih, stisnutim jajarkama i jednodijelnim badekostimima iz Name. Danas je to samo mjesto gdje stepnice susreću vodu, nitko se ne njima ne kupa osim pasa. Mog psa, zato sam I tamo. Zašto je ona, ne znam. Tamo sjedi, golih tabana u vodi, u Savi, i sjedi, i ne radi ništa naočigled očigledno. Zatim ustane, i ode.
Prijateljia, jedna od dvije što sam ih sprijateljio na nasipu šetajući pse, kaže da ju njen pas baš i ne voli, zaizre od nje, ponekad zalaje. I njemu je čudan taj tempo, i goli tabani.
Ovo je slika koja me srela u glavi baš neki dan, i želim ti pisati o tome već od tad, kada sam se sjetio gospođe što po nasipima šeće opetovano i ubrzano, sijede i sivih podočnjaka, bose i potpuno bez ili sa svakom brigom na plećima joj. Slušaj me. Pomislio sam, jesam li to ja, za koju godinu?
Jesam li to ja, onak, šećem svojim neprihvaćenim tempom, bez i svebrižan, brijući neke svoje misli, misleći neke svoje brije, uz sve količine bolikurčine opčeg mijenja mojih namjera, ali ponajviše sam, uvijek sam, tamo i natrag, opetovano, po Savskom nasipu. Fali samo jednog dana, kada prstima slučajno zaronim u vreo pijesak što su ga iz nejasnih mi razloga iskipali tamo nesuvislo, te mi sjedne, i sjednem sam, skinem ih, cipele, tene, što god to jest što mi je na nogama, i e viola, it is me now, dok se netko ne pita, hej, tko je ovaj tip, gdje ide, zašto je bos, zašto taj tempo, zašto zašto zašto, hej, ja ga sigurno neću pitati, ne postoji okolnosti u kojima se zamišljam da me mogu pitati, zašto biram biti bos.
Svi smo statisti u for i trećem planu tuđih kadrova, dok nas nekto ne učini statistom, trećom, sporednom i glavnom ulogom u životima im. A svi glavni glumci tumačeći glavne role u filmovima nam. I to je stara misao, i to je u redu, samo mi ostaje, generalno, kontemplirati o tome, bez zaključka i putanje. No ono što jesam osjetio je strah. Strah da me ta putanja i samoga čeka. Hoću li to, usamljen i osamljen kakav jesam, jedan dan biti ja. Žureći tempom stići nigdje.
Post je objavljen 19.04.2023. u 13:40 sati.