Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/mental

Marketing

How can anybody know how they got to be this way.


Stvari koje sam do sada saznao o sebi na sesijama psihoterapije:

Otac je bio previše grub prema meni. Nije me tukao, mada jest udario jednom u dupe nogom, ako se to računa, ne znam računa li se, da mi je netko rekao ranije da se ne računa, ne bih znao da me udario. U dupe, nogom. Nisam siguran jesu li detalji i okolnosti važni. Znao sam uvijek da je njegova neprisutnost u odgoju mi ostavilo koji trag, najviše u nemogućnosti istraživanja mogućnosti izražavanja muškosti, i što god spada u taj paket. Nisam se tukao, nisam se postavljao, nisam se zastupao. Majka je nježna žena, učila me sve kroz razgovor, nije me učila udariti natrag. Žao mi je da netko nije. Žao mi je što se nisam tukao više. What can you know about yourself if you’ve never been in a fight. Zanimljivo je, dakle, pritom, da me grubost oca nije pretvorila u grublju osobu. Ili logično. Slijedom svega, ne slijedim ništa.

Obsesivno kompulzivan poremećaj javlja se ovisno o raspoloženju, raspoloženje se mijenja ovisno o suptilnostima kojima ne komandiram. Nitko ne zna zašto su onakvi su kakvi jesu. Možda jedan dan saznam nešto, ali možda, ili vjerojatno, si neću vjerovati na riječ.

Nisam ljut, nisam bijesan, ne znam izražavati ljutnju ili bijes jer ih ne osjećam. U nedostatku tih bazičnih emocija nastaje vakum, vakum se puni polaritetnim emocijama, polaritetna emocija ljutnji je strah, strah puni vakum, strah puni prazninu, strah komandira jer nema ljutnje da me brani. Poetski rečeno. Psihološki znanstveno je u žargonu kojeg ne pretendiram da razumijem. Trebam se ljutiti više, dopustiti si to. What can you know about yourself if you’ve never been in a fight. Ljutna mi smrdi na malograđanštinu i oholost, bojim se kako ću si izgledati uhvaćen, samog sebe, kako si dopuštam biti ona galama prolaznika kojima sam malograđanska seljačina koja se svađa Svađa nije ljutnja, dopusti si ljutnju. Imam puno pitanja. I don’t know how to do this - I’m so sorry for everything.

Osjećam tjelesnu tjeskobu u društvu, manifestiranu tko zna čime, nitko ne zna, ja još ne znam, psihoterapeutkinja još ne zna, tko će ga znat, ja sigurno ne. Fizička mučnina. Od društva. Pazi - nekog, nekad. Nekad ne. O čemu to ovisi? Suptilnosti mozga koji radi svoje stvari bez da me se pita, znaš da me ništa ne pita. What can you know about yourself if you’ve never been in a fight.

Nitko ne može znati zašto su ovakvi kakvi jesu. Zabranjeno je. Kao svemirska putovanja, ili ljubav.

Ovo su stvari koje sam do sada saznao o sei na sesijama psihoterapije.






Post je objavljen 13.02.2022. u 12:39 sati.