|
Nepušač sam. Ne pušim. To nema baš nikakve veze sa ostatkom teksta. Htio sam uvesti sa time da se pohvalim, trideset i trećoj godini i diplomi na zidu unatoč, nisam propušio. To me u tvojim nekim distanciranim očima čini odmah, što, pa, nekakvim. Daje mi boju. Aha, on je nepušač. Ponekad ukradem dim. Ovo i dalje nema veze sa onim o čemu želim pisati, ali da se nadovežem na paragraf iznad – ponekad ukradem dim od prijatelja kojima sam dovoljno drag da im mogu ukrasti cigaretu iz prstiju, ponekad usta, uzeti dim ili dva, i vratiti ih u usta i prste im. Ponekad, oni koje zamolim za dim, iritirano zarolaju ganz novu samo za mene, samo da ih pustim na miru, njih ili njihove cigaretice, što dođe na isto. To je krenulo, ta krađa dimova, od one jedne djevojke čije su rizle bile smeđkaste i duhan mokar, dim jedva osjetan. Volio sam to, imali smo nešto, pušili smo njene cigaretice – nismo puno toga imali, razumiješ – imamo, zapravo, samo jednu zajedničku fotografiju. Tri godine, kada sve to skupiš na hrpu i maknuti pauze i prohode, provedesmo zajedno. Što ostane? Cigaretice. I kako je ležala na podu stana mi, sa čašom vina, u žutoj vestici. I mnoge druge stvari, koje iskopam iz kože kada stanem razmisliti o tome, ali većinom, većinom cigaretice. Ni ona nema veze sa onim o čemu želim pisati. Želim pisati o karanteni, o demiji, epidemiji, pandemiji, izolaciji, samoizolaciji, heštegima dobrih stihova koje nikada neću moći iskoristiti. Zamisli dobru rečenicu, zamisli sjajnu frazu. Ostani doma. Ajme kako dobro. I zauvijek okaljano dvijeidvadesetom. Ostani doma, ne izlazi, ne šeći, ne upoznaj, ne govori, ne pleši na Radiohead po cesti dok te tip, to mi se dogodilo, gleda, pazi ovo je bio kraj ožujka, gleda me šećući psa, kada su samo oni još izlazili, gleda me i misli si što god si je mislio, ne mogu biti tamo u glavi mu, nisam mogao ni tada, ali sam bacio neki pokret poluplesni prema njemu i uputio mu smiješak. Nije ga uzvratio. Zamisli, post potres, sredina karantene, ulice prazne, ja plešem, Radiohead, gleda me on. Njegov me pas nije posmatrao. Mirisao je travu u prolazu, plešući neki čovjek zadnji mu je interes. Ako išta mogu izvući iz svega ovoga, kao cigareticu iz neprežaljene neuspjele ljubavi, je moment plesa po pustim ulicama grada Zagreba. It was a weird time. O tome želim pisati, ali ne mogu, nekako. Preočito je. Pre ovdje je. Svi smo tu bili, nemam ti za ponuditi ništa bolje od onog tvog momenta početka dvije i dvadesete. Ne mogu pisati o tome jer ne znam kako da zaokružim misao – znaš što sam zapravo naučio? Da stvari mogu, ako žele, biti gore, ako žele. U sred pandemije može potres, u sred potresa može plin, u sred plina može požar, u sred požara može struja, u sred struje može zmaj, prvi ikada viđen, mlačući krilima po sutonu Zagreba, piruete po dimu, ništa ne ruši, samo pleše, što ne bi mogao, vidi ga, u sred zmaja vulkan, prasne Medvednicu na pola, pretvorivši Sljeme u fontanu kao ultimativni simbol propasti jednog grada. U jednom je trenutku kulturnog sazrijevanja ljudske vrste jedna obična, pozitivna poruka postala klišej i melodramatična. Ona je ovo – naučio sam biti zahvalan za svako jutro. Jer sam tu neokaljan. Koliko sreće možeš imati? Vidi te, živa si, čitava, sa krovom nad glavom. Ništa više zdravo za gotovo. Niti jedan ukradeni dim. Niti jedna davna uspomena. Niti jedna minuta traćena. Tetoviram si 2020 na zapešće, da me zaplješće. Buraz. Ne ponovilo se. Ne ponovilo se da zaboraviš biti zahvalan. Zahvalan za 2020. Da te podsjeti na koliko loše može biti, ako poželi. Hvala 2020. Palim cigareticu da me osvijetli lice. Humphrey Bogart u kiši i ulice. I spuštam glavu na jastuk kraj tebe. Svaki put ko zadnji put.  |
| < | svibanj, 2020 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
