Marketing
Željki:
Ako je odbijanje mantre "life is hell" obrambeni mehanizam, who's to say da je prihvaćanje istog nešto drugo? Želim prihvatiti da je predavanje emotivnim, ili misaonim cirkulacijama iskreno suočavanje sa žuljevima psihe i zdravija metoda dosezanja "mira", mira u neveri na moru tjeskoba. Reći "da, okej, jebi me, uzmi me, žderi me, nauči me, naposljetku odi ća" i prepoznavai mehanizme koji nas obuzmu, možda vidjeti od kuda stižu, prepoznati njene geneze i iz njih pokušati prepoznati njihova lica.
The truth ( za mene ) is, da smo bića navike. To sam naučio boreći se sa OCDom. Dovoljno puta si braniš stati na crtu uz neki iluzorni razlog da ćeš time prizvati neku konkretnu nesreću - dođe dan kada tijelo zapamti tjeskobu i naredbu ali ne i konkretan razlog od kojega si toliko strahovao, ostane samo tjelesno pamćenje nepovezano sa razumom. Javi se zapamćena tjeskoba stvorena navikom, zatim ju popuniš i daš oblik novom nesrećom. Zaboraviš primijetiti da je tjeskoba došla prva, a da si tek onda nasrnuo dati joj značenje. Kada sam stao pred tjeskobu i oduzeo joj formu, stvarao sam novu naviku - ne boriti se protiv tjeskobe nego prepoznati kada je šuplja.
Tako gledam, koliko god točno ili ne, osjećaje melankolije, praznine, tuge, sjete, nostalgije - ovoga puta ne kao neutemeljene konture koje ja stremim puniti sa friškim racionalizacijama ili emocijama, barem ne sve, nego pustiti da me obuzmu dok im ne skužim oblik, genezu, naviku koja ih je stvorila, i tek onda mogu razaznati što me to jebe i je li vrijedno jebanja. Osjećam se bezvrijedno i imam iznenadan apetit za afirmacijom? Okej, dođi, uzmi me, uđi u ruke i prsa i prste. Zašto si tu? Jesi tu jer sam upravo gledao nečije fotke na instagramu? Jesi jelda? Je li to htijenje seksualno ili materijalno? Hoće li me usrećiti da pojebem tu osobu ili budem njoj sličan?
Da sada ne crtam, znam da me kužiš još na početku misli - možda je sjeta u generalnom smislu alat za prepoznavanje unutarnjih mehanizama - utoliko se slažem sa člankom da je kobno od nje bježati već je zdravije prihvatiti ju i u nj uranjati, ali moji su konsenzusi miljama daleko od gledanja na nju kao konstantu, tjelesnu reprezentaciju šture i ohole, konstantne realizacije. Rilke, ne? Nothing is final. Ne stremim ka beskonačnoj sreći, ali svakako želim što bliže prisutnosti, ne kroničnoj, ali opcionalnoj.
Post je objavljen 13.01.2020. u 21:03 sati.