Marketing
And Lo I found a world of Light, in the Rabid hands of The Night
Okej sada ću ti reći o depresiji, nad čijim rubovima plešem sa kišobranom šarenim cipelicama. It’s a challenge. Gledam što sve mogu i u kojim akrobatskim manevrima bez da se strmopičkim u sumanute dubine crnine i zimzelene bezvolje. Ponekad me dubine ignoriraju nezainteresirane za dušu mi; ponekad me prizivaju, ponekad je vrlo malo potrebno, samo nagovor, kim glave, i skočit ću. Ne znam zašto sam toliko sklon predati se. Još jedan citat - “It's hard not to surrender To the bold and comely words What sway the bloody minded What hang above the graceless herd”. Majka mi je često, u mladosti, govorila da sam podložan svojim emocijama. Podložan. Sviđa mi se ta riječ. Zašto sam toliko sklon baciti se u topli zagrljaj bluza, melankolije, crne depre smrti, ne znam i nikada neću znati, možda je nešto narcisoidno utješno u tome da se predaš misli da si glavni lik svoga života i da će svijet stati kada nisi u kadru. Sve je moguće kada ništa nije.
Jučer sam imao prvi sat, prvi sesiju psihoterapije od kad mi se psihoterapeutica vratila sa porodiljnog. Neobično mi je humoristično kako prezentira, ona, svojim životom, primjer uređenosti i sloge, dugog braka i djeteta u skladu sa očekivanjima onoga što smo uzeli kao prihvaćenu putanju - meni, koji putanju prati u kontri dijametralno očekivanjima, zavidim joj, kako i moram, često, kaže isto danas majka, klijenti se uvijek dive i idealiziraju svoje terapeute, mada su možda miljama daleko od ideala koje im pripisuju ovlaš i olako. Prepoznala je simptome kakve sam ih opisao onoga kako sam se osjećao kada sam posljednji put zaronio, tipična, standardna, kaže, ajnc a drito pljunuta jasno je kao dan depresija. Činilo mi se utješnim u trenu, da konačno imam dijagnozu. Osjećao sam se kao da možda i malo pretjerujem, uljepšavam, nadodajem filingu više no što mu pripada - a možda i ne, možda sam točan u procjeni, možda joj i oduzimam. There we go, konačno, evo me, depresija. Vrijedno tetovaže. Ili teksta. Ili slaje.
Upoznao sam tu djevojku, djevojku o kojoj sam govorio na terapiji, preko tindera. Nikada mi se nije svidjela ideja da upoznajem ljude tako, digitalno i površno i jeftino, pogotovo ako odnos ode negdje u neki stadij kada krenemo usuglašavati, usklađivati priče kako smo se upoznali, samo da nije to, kakvo i jest, svajpom placa u lijevo. Mogao bih ti sada pisati o njoj, kakvom je doživljavam, kakav je bio dejt, kako sam se na njemu osjećao, ali biti će ti jasno iz konteksta nastavka na horizontu da sam se osjećao dobro, da sam ju posmatrao zadivljen, da mi je bilo lijepo.
Kada je dovela u pitanje nastavak druženja, crni pool vrtlog, pontypool, namignuo je, i skočio sam. Plivao sam, plutao, ronio danima. I nije puštalo.
Važno je napomenuti u ovom trenu da nije sam čin njenog naočigled odbijanja moje osobe bio taj, po svojoj prirodi jedinstven razlog za tugu, bilo mi je jasno tada, i psihoterapeutici kasnije, da se triggerao trigger, kao svi triggeri davno zakopani bez imena i lica, negdje iz neke davne sive stanice djetinjstva, nedodirnute kao mikrobi u permafrostu ili otvoreni plamen u svemiru, uzelo me nešto čemu ni ne znam lice, i taj filing je dotaknuo ovu kost, i ta je kost spojena sa ovom kosti, ta pak sa ovom, ta sa ovom, i najednom sam fosil, ostavština od pepela prekrivena davnim magmama Pompeja. Naočigled nešto jednostavno i nebitno, bez konzekvence i lančanih tragova, bilo je dovoljno da povuče sve nizkurac.
Ovaj put nije bilo voljno, koketno, iz flerta skok u crnu depricu smrti iz fore. Ovoga puta je namig bio naredba, ma i više od toga, I am Jacks nemogućnost da reagiram, reklo je skoči a ja pitah koliko visoko, i bilo je gotovo. Na zub me uzelo mama. I, za razlike od slatkih laganih piknika gdje sa smajlom ostaneš još duži vikend, ovoga puta me nije pljuvalo van ujutro. Ovoga puta su bove tonule samnom.
Nebitno, gle, okej sam sada, prošlo me peto jutro. Bućnuo sam se, ispalo je duže no što sam mislio. Ne mislim da se moramo brinuti za mene. Prsti su mi smežurani i usne plave.
Znaš što je ostalo? Sada ću ti reći. Imam tu tendenciju uzimati se ozbiljno kada si nešto govorim, i kada se bavim osjećajem kojeg osjećam stavljam mu sve granice u okvire, farbam mu siluete i mjerim mu gabarite, neonske konture, File - Edit About Page. Tražio sam izlaz. Bio sam čovjek koji traži drogu, ili droga koja traži čovjeka. Pipao sam zidove u nadi za drške, nešto sa više trenja od čega se mogu odgurnuti. Stigla mi je tada ta rečenica, koju znam iz onog filma o zatvoru i Riti Hayworth. Ovo je ta rečenica:
Get busy living, or get busy dying.
I kada sam izašao prolazilo mi je kroz glavu da je to odgovor; živi život, carpe diem, razbij sve rutine i osjeti sve što možeš, no feeling is final. Sada, danima kasnije, opet unjonjan u rutinirane kalupe svakodnevnosti, sa svim kradljivcima senzacija i uspomena i sati kojima se okružujem i okupiram, već sam popustio - i dalje ne živim, i dalje dan nije zaustavljen, i dalje me žvače. Možda nisam usamljen, možda mi je dosadno. Možda ne osjećam ništa, te kada osjetim nešto, teško je prihvatiti da njega, osjećaja, više neće biti. Kada si tup, i šamar je kontakt.
Znam koji je moj put. Znam koji je odgovor. Znam u čemu je spas. Biti nježan, i biti hrabar. Ali teško je ne predati se. It’s hard not to surrender, To the bold and comely words, what sway the bloody minded, what hang above the graceless herd.
Post je objavljen 19.05.2023. u 13:53 sati.