O da, i sretno vam bilo! Valentinovo je broj jedan disrkiminacijski blagdan na svijetu i nadam se da ćete ga provesti zamotani u plahte i u suzama jer to nije ništa uz ono što bi bilo da izađete VAN na današnji dan. O da! Crvena srćeka na prozorima! «budi zaljubljen» reklame na zidovima! Ljudi zagrljeni i napaljeni svugdje oko vas, osim ako ste to vi i onda vas baš ne volim. Štoviše, da sam ja sretno zaljubljen opet nebi izlazio van danas. Ne želim! Zbilja! Svi ti ljudi, sva ta lica i svi ili depresivni ili zaljubljeni a vi onak pasivno sjedite tamo i ne znate što da mislite, osim ako ste zaljubljeni, a onda vas baš ne volim. Crkva, naravno, tko bi drugi nego iskreni krščani izmislili taj «dajte mi lovu da razgovarate sa bogom» sistem u kojem sada, na današnji dan, SMIJETE biti u fizičkom kontaktu za razliku od svih drugih dana kada je poljubac u obraz sve što dolazi u pitanje. O naravno, i brak će se poništiti ako ste thompson ali mi smrtnici (što thompson nije, naime, on je hrvat) moramo čekati u redu da bi kupili nešto lijepo za naše voljene! UPS! Osim ako su nam voljeni istog spola, onda to nije dopušteno, pa i makar smo zaljubljeni. Međutim trgovci neće pitati koje smo seksualnosti jer je njima u interesu da prodaju što više malih mekanih zečića sa crvenim «i love you» natpisima na sebi ili što više chanel 2 parfema ili koja god druga profenija (uuu, nova riječ) koja vas može bez imalo sumnje natjerati da trošite masovne pare na stvari koje (uz malo mašte) možete napraviti i sami, ako ne i bolje. Ma naravno da će se slati «šaljite ovaj sms ko mutavi jer u njemu piše tekst kakav može samo retardirani seljak na tripu napisat» svima u adresaru i tako financirati VIP ili T-Mobile... budite zaljubljeni, aha... Ne, ne. Svo to trošenje na sve te nepotrebštine ja ne podupirem, možda zato što me nitko ne voli i jer me nitko neće ljubit ili možda ipak zato što sam ljut da se kapitalizira na mojim osjećajima, ali ne, «budi svoj»...Ali što mi znamo o tom svetom Valentinu? Ja ama baš ništa. Čudno je da znam više o svetom Nikoli i djedu božićnjaku nego o svetom Valentinu (vaLEntinu, za one koji ne znaju). Koliko mi znamo čovjek je mogao eksperimentirati sa svakakvim vrstama ljubavi... No nije li Isus bilo taj koji je propagirao ljubav? Hm, in već ima svoj blagdan... Ne, ali pederi su pederi, komunjare nisu bogoljubi i danas morate izaći van i kupiti nešto nekome. No nemojte se jebati, dirati, ili nedaj bože imati bludne misli jer to nije dobro. U zemlji gdje nadbiskup govori «za ove izbore pazite sa kojom se rukom križate» te gdje je crkva pokušala zabraniti kondome kako bi se smanjio broj spolno oboljenih, mora da ljudi znaju što rade... O naravno, budite zaljubljeni, ali platite za to, nije to, zaboga, besplatno... |
Siguran sam bio kad me poljubila da će to trajati. Bio sam siguran u to. Toliko siguran da sam to znao ponavljati par puta za redom. U toj sigurnošću, spremao sam se za još jednu kavu, još jednu priliku, dakle, da napokon nešto, zaboga, bude! Nije da sam inače interesiran samo za seks ili barenje ali ovaj put je definitivno samo to bilo u pitanju. Čini li me to lošom osobom? I bilo bi super da se ne moram toliko truditi! Da me bar poljubi danas čim me vidi! Nema veze. Okej, tuširo se jesam. Obukao se lijepo, check. Parfem, mmmmm, miriši po... po... smokvama? Nema veze. Okej, ključevi u ruke, novčanik, sat. SAT! AJME! Zakasnit ću na jebeni bus! Nema veze, možda stignem, ako ne, shvatit će. Ili što ako neće? Možda spada u onu kategoriju djevojaka koje su jako... bahate, ono, Splitski bahate. Nije da imam nešto protiv Splita, ili da sam ksenofobičan inače ali te djevojke iz splita su bahate, ono, jebeno, sa tim nekim «ja-sam-issplita» stavom kojeg izgovaraju kao jednu riječ i kad ih napola ne kužiš pa kad se naljute što ih gledaš tako zbunjeno kao da imaju nešto na faci. Kao i da nemaju, zaboga, uvijek nešto jedu, ili pak NIŠTA ne jedu, pa naravno, u Zagrebu nema ribe, jer ako putuje par sati to, elem, nije više riba nego neka vrsta mutantski poremećene ribe koja je sva svojstva koja je čine ribom na tom putu od mora do Zagreba. I onda jebote panika pošto su večina vegetarijanke i što da jedu kada je sve sa mesom? Oh, da, naravno, u restoran sa njom, i nedaj bože da ne jer će se naljutit ili nešto... Uf... No ova nije iz Splita! Ova je savršena! Siguran sam u to! Toliko siguran da sam to već ponovio par puta za redom. No svejedno će se naljutiti ako zakasnim. Uostalom to baš i nije pouzdano ponašanje da kasnim, napravit će krivi imiđ o meni. Moram požuriti! Okej, imam sve što trebam. Ponovni check: novčanik, ključevi... to je to. Otvaram vrata, zatvaram vrata, zaključavam vrata, idem niz stepenice. Vračam se, provjeravam je li sam zaključao, vračam se spuštanju niz stube. Jebote! Zakasnit ću! Na ulazu sam, ali jebote evo sad ove gospođe sa trećeg kata, ajme... mrzit ću se ako ne pridržim vrata da gospođa ne prođe. Okej, držim vrata. Čakulam dok sporo ko jebeni puž na tripu ne uđe u jebenu zgradu. Okej gospo, ćao, zbogom, brže! Okej, odoh. Trćim na bus. Skakućem! Ulazim u ukletu ulicu. Okej, priča iza «uklete ulice» je ta da je duga ko jebena Ilica i svaki put kada dođeš na njen početak vidiš bus kako već odlazi na njenom drugom kraju. Svaki put je tako. Kada sam učio gitaru i kad sam nosio sa sobom kofer na bus kako bi došao na instrukcije na drugom kraju jebenog grada (to su roditelji krivi što me tjeraju da imam hobij, koji me usto ne zanima, za koji moram svake srijede putovat sat vremena), i kada sam tako trćao na bus jedne srijede i kad mi je pao kofer i zadobio veliku rupu na sebi. Kada su to vidli moji roditelji oduzeli su mi gitaru; «ako se ne znaš brinut za kofer, nisi zaslužio gitaru». Pravio sam se ko da mi je stalo i cmizdrio neko vrijeme dok sam u glavi imao parti od sreće, no cmizdrio malo previše čini mi se jer su mi se smilovali i vratili mi gitaru. Bravo ja. No ovaj put je drukčije, vidim ja, jer busa nigdje na vidiku, što bi u mnogim slučajevima bilo loše, ali ovaj put to znači da ću taman stići. Trćim! Znojim se! A u kurac smrdit ću na spoju. Sjajno. Morat ću je sad odvesti u neki zadimljeni birc da ne osjeti. A jebeno, onda roditelji osjete smrad cigarete na meni kad se vratim i jebu me pol sata da zašto pušim. Ljubav na prvom mjestu, jebi ga, i stara je znanost to da cure ne padaju na smrad. Osim aku je to smrad seksa koji je, naime, seksi. Da, bravo, kad se napokon i ONA oznoji onda je to ok. Smrad seksa, kad smo već kod toga, i nije tako ugodan. Hvala bogu da si u ekstazi ovak i onak. Uuuu, i tuš u dvoje koji dođe nakon toga je uvijek zanimljiv. Gola koža, ajm... EJ! Dosta razmišljanja o seksu, dječaće, trk na bus. Jebote mrzim bus, mrzim ga iz zle duše. Starci me već neko vrijeme jebu da odem na vozački ali što će mi? Jeftinije se švercat ZETom! Ne naručito kada te kondukter stjera iz zadnjeg voza i kad moraš čekat jebeni noćni tramvaj, ali tko ne riskira ne profitira. I ko bira – masturbira! Uuuu izbora, bus, auto, bus, auto, gdje ću li da drkam? EJ! Smiri hormone i uđi u bus! Bus! BUS! Bus... Da im jebo mater bezobraznu a frajer je vidio da trćim ko kreten ali ne, on ode, kaj? Ko da mu se žuri negdje! Ima opet jednoteistu rutu cijeli dan, nije ko da će propustit nešto! Ja, za razliku od njega, hoću! Vadim mobitel i šaljem joj poruku. Ma kurac! Ne vadim mobitel jer sam ga ostavio doma! AAAAAARRRRGGGHHH! Falio sam bus za TRI sekunde! To je vrijeme paljenja svijetla u hodniku! To je vrijeme puštanja vode u wcu! To je vrijeme držanje vrata glupaći sa trećeg kata da uđe u jebenu zgradu. Znao sam. Cura će me odjebat zbog penzionerke. Hm. Čudno zvući. Reći ću da se zove Mrs. Robinson.Divota! Kupila sam sve sastojke za kuglof. I sve jeftino! Ona gospođa sa praškom je bila ja ko pristojna. A kupila sam sir i vrnje i češnjak. A kupila sam i čokoladu za Stjepana kada dođe. Jao? Zar nije njemu rođendan uskoro? Morat ću provjerit na kalendaru. Znam da je rođen mjesec dana nakon Marije, no nisam sigurna koji je datum. Jao pak smo prošli Božić već moram nove poklone kupovat. A sad će valentinovo. Jao a ta srćeka na prozorima su tako divna. Moram pazit na vrećice ovaj put, prošli put su mi pale i sve mi se prosipalo po podu. Neće ovaj put valjda, neće. Evo mi ulaza, divno. Jao, a gdje su mi ključevi? Jao, gdje su li? Gdje sam li ih stavila? Pa gdje sam ih mogla staviti? Ajme pa gdje su? Jao, evo ih! Već sam se preplašila. Koji he za haustor? Ah, nema veze, evo onog dječaka sa prvog kata. Divno, drži mi vrata. Pričamo malo, vidim da je jako zainteresiran u što govorim pa ću malo usporit. Okej, sad se popeti na kat. Kada sam se uselila onda sam skakutala na kat ali danas, malo su me godine uhvatile. Nema veze, nije problem. Pa znam gospođu koja se više ne može penjati po na kat pa se stane na ulaz i čeka da je netko odnese. Zašto se ne oseli pitala sam ali ne sječam se što je rekla. Prvi kat. Divno. Ajme? Pa zvoni li to moj telefon? Ajme pa kako ću se popesti gore tako brzo, ajme?! Jao brže, brže. Dokrot mo je rekao da ne žurim ovako ali moram se javiti, kad me je zadnji put netko nazvao? Ajme, problem mi se sjetiti kada. A neću stići, bolje da odustanem. Eto baš je prestao zvoniti. Ma nema veze, sigurno neki prodavaći ili nešto. Opet zvoni! Sigurno je Marija! Brže, sad sam blizu. Ključevi, vrata, telefon! Halo!? Pa to je divno! Hvala vam! Ovo su divne vjesti! Ajme pa skoro vam se nisam uspjela javiti, zakasnila bi da niste dva puta zvali. Ne, ne, nije to već nisam mogla naći ključeve od haustora. Ne, ne, našla sam ih! Još mi je pomogao susjed i pridržao mi vrata! Ma teška su to vrata, jesu! Gdje je on?! GJE JE! UUUUF! Mrzim kad ljudi kasne. Ali MRZIM! MRZIM! Gle ovo. Mislim ako sam ja uspjela doći na vrijeme i on je mogao. Ništa pričekat ću ga još deset minuta ako ga nema odlazim. A rekla mi ja Maja za njega da nije baš pouzdan. A i šta ona zna, ona je iz Splita. Njima sve sporije ide. Gdje je on?! I misli li me on poljubit danas? Mislim dosta mi je toga već! Zadnji put je bio blizu ali je odustao. I sad će mene krivit jer mu nisam dala do znaja da to želim. Pametni su ti muški. Bi li izlazila sa njime da to ne želim? Bi li sjedila sa njime u onim zagušljvim bircevima da to ne želim? Zašto me tamo vodi? I sad bi ja trebala njemu dodatne znakove davat, pa nek se snađe momak! I zabavno mi ga je zbunjenog gledat. A baš je sladak. Ma čekat ću ga još 20, pa možda je zapeo o prometu. Ali zašto se ne javlja na mobitel? Što je tako glup? Ili mi se neće javit? Čekam ga još 5 minuta, ima da dođe. Ali što ako ne dođe? Ali on je baš sladak, hoću da dođe! A možda zato što mu nisam davala dovoljno znakova da ga želim pa se ohladio! Moram nešto poduzeti danas! I budem! Fala bogu, evo ga! Okej, sad ću ga poljubit!  |
I više sam nego znatiželjan zašto sam zavezan za stolicu no više me zanima tko si ti zaboga i što hoćeš od mene? Zašto stojiš tamo sa tim smješkom na licu i, čekaj, kako ti znaš moje ime? Uhodiš li me? Hm, da, već smo prošli uhođenje, sad smo na kidnapiranju... Kidnapiraš li me? Je li u tome stvar? Jesi li planirao ovo danima i noćima i mjesecima u svako doba dana? Jesi li planirao moju smrt usred bijela dana? Jesi li? Jesi li me planirao ovako zavezati ili si imprivizirao? Jesi li mi planirao skinuti gaće ili si i to improvizirao? Što god da jesi, hvala na improvizaciji muzike jer si baš pogodio što slušam. Ali čekaj, već si znao što slušam, nisi li? Koliko me već gledaš? Jesam li ti upao u oko ili sam ti nešto skrivio? Jesam li ti skrivio upadanjem u oko? Pogledavši na manjak mašte mojeg improviziranog zatvora reako bi da si sve što znaš pokupio sa filmova, ali oni u filmovima imaju nešto što ti nemaš; znanje kojeg vraga rade! Pa vratimo se na to; što hoćeš od mene?Što, misliš da si me impresionirao tim svojim monologom? Misliš da ih nisam čuo hiljadu i jedan put do sada? Misliš da si pametniji od mnogih? Misliš da su monolozi neki način izlaganja hrabrosti i inteligencije? E pa nisu! Monolozi su čisto laprdanje gluposti u nedostatku pametnijih riječi, u nadi da će se nešto sa njime postići ali znaš što?! Ovdje nema publike! Nisi u kazalištu a i da te netko gleda odmahnuli bi glavom jer nemaju nimalo interesa za polugolog pedofila zavezanog za stolicu u nekom šupku od okruženja, ali znaš još nešto?! Ovdje NEMA ljudi! Pa te nitko ne može vidjeti svejedno! Kome si onda pričao? Meni? Ja imam još manje interesa za tebe od njih, stoga prestani sa tim dugačkim iskazima jer nikome ništa ne projektiraju! Ja, za razliku od tebe, nisam manijak na halucigenim drogama pa da priča nepostojećim ljudima koji ne postoje, već pričam sa tobom! A to da nemaš interesa za mene je puka izmišljotina! Zašto bi me uhodio, kidnapirao, zavezao za stolicu i skinuo mi gaće da nemaš interesa za mene? Misliš li da nisam primjetio da me gledaš dok pričaš? Nisi li, dakle, pričao meni? Stoga intesa za mene imaš! A imaš i za monologe, koliko vidim, međutim ne znaš baš pričati, kakva je to riječ na kraju? Projektiraju? Što je to? Jesmo li u kinu? Vidiš li oko mene ljude sa kokicama? Zaljubljene parove koji se diraju praveći se da ih nitko ne vidi? Pa, nije ni čudo, haluciniraš i njih, momče, ali mene ne! Ja sam istinski ovdje, i dat ću ti na znanje da mi kvariš dan, a da ne spomenem da si uništio sasvim pristojan par gaća! Zar misliš da me briga za tvoje gaće? Misliš da me briga za tebe? E pa nije! Baš me briga za tebe! Baš me briga, čuješ li? I ne uči me ti pameti ti monolog-prospirajući znalče, vidiš li koliko pravopisnih pogrešaka činiš? Morat ćeš još puno žganca pojesti da mene impresioniraš, nisam proveo pola života za knjigom da bi me pameti učila pedofičina! A to što se odnosim tebi je samo zato što nema nikoga drugoga ovdje! Misliš li kad bi bilo drugih ljudi ovdje da bi se razgovarao sa tobom? Misliš li da si vrlo interesantan? E pa nisi, znaj to! Znaj i još nešto! Ja NIKAD nisam konzumirao droge! A bogami nisam ni dirao malu djecu! Kako li se usuđuješ mene prozivati perverznjakom? Tko li mi je skinuo gaće danas? JA?! Zar sam si ja u tjeku kidnapiranja odvezao ruke, skinuo gaće i zavezao ih ponovno? Skinuo si mi gaće sa razlogom! Mene pozivaš na perverzije? Pederu jedan! Pederčino! Silovatelju! I što je to sa žgancima, momak, što? Misliš da ja jedem žgance? Misliš da jedem to komunističko jelo, jugonostalgičaru jedan!? Ti! Peder komunistički, mene prozivaš? Kakve veze žganci imaju sa komunizmom? Kakve zaboga?! Htjeo sam samo reći da sam pametniji od tebe! Puno pametniji! Vidiš li da bolje znam pisati od tebe? I da raščistimo nešto, ja ti nisam skinuo gaće! Ispale su ti! Može te biti sram! Vidi kako male monologe daješ? To je polulog! Sram te! Gaće su mi ispale? ISPALE? Vrtimo se u krug, momak, stoga vratimo se na prvobitnu temu! Što hoćeš od mene? Meni govoriš za male monologe? Ovaj je bio manji od moga! I ne pitaš ti pitanja ovdje! Ja ih pitam! Pa pitaj! Nemam te ništa za pitati! Što onda hoćeš od mene? Ja ovdje pitam pitanja! Ajme... Možda je vrijeme da ti kažem tko sam i zašto sam te doveo ovdje! ... Ali ti neću reći! Odveži me! Odveži me! Odveži me ti gade post-pretpotopni! Možda je vrijeme za vaše tablete? Kakve tablete?! Recite aaaaa...  |
I sve što je izašlo iz ovoga, osim one lijepe misli, bila je posljedica. Kao u mnogim slučajevima, ova posljdica nosila je i svoje posljedice koje su naposljetku nosile i svoje posljedice i tako do dana kada korištenje riječi «posljedice» postane protuzakonito.Propalo je. I što je razlog za to? Koji je taj tajnovit TA-DAM! odgovor izra vrata broj 1 koji je doveo situaciju u situaciju u kojoj je? Koji je to odgovor za milion kuna koji će posrećiti novoga vlasnika do trenutka kada shvati da se ljubav ne može kupiti? Koji je to «no shit sherlock» razlog za pad još i jednog pokušaja? Zar je važno? Ne. Jer se čini kao i svi razlozi za loše stvari, glup i nepotreban. Totalno konfuzno je to da KLIKAMO tako jebeno dobro! I naravno! Zašto bi, zaboga, bili zajedno kada se tako dobro slažemo? Koji je to misteriozan razlog za sve to? Ljubav! Isti onaj koji nas je doveo do ovdje nas na kraju odvede natrag gdje smo bili, možda bi trebali biti zahvalni? No, prije nego što uđem u te vode ne znanja o što bogati ljubav želi sa nama, vraćam se na ono što sam naučio iz svega ovoga. Sljedeći put kada mi se netko svidi pitanje će glasiti: «želiš li samnom NE biti u vezi, i želiš li samnom NE biti u vezi dok se jednoga dana razdvojimo od nepostojeće veze.» Uvjeren sam u uspijeh tog pitanja. Najbolja stvar kod pesimizma je to što na kraju znaš da si imao pravo. Sjedili smo tamo gdje smo se prije par dana ljubili i u trenu kada je rekla što je imala za reći DJ, koji je samo radio svoj posao i najvjerojatnije bdijo u svojim problemima koji su zasigurno sličili mojima, pusitio je pjesmu. I tako sam shvatio da je ovo došlo full circle i nema više smisla. I kako bolje zakončati poznanstvo nego urušavanjem svega što znamo? O pa to je najbolji način. Prevrtimo se, dakle, na početak. Slow motion traka nas vraća preko problema, u dane kada smo bili sretni, do prvog poljubca, i upravo tamo kada sam je vidio i kada smo izašli van i kada sam je krenuo poljubiti, vraća nas do tog trena i stane. Stojimo tako u pauzi dok se prašina ponovno ne pokrene i onda stojimo tamo, nas dvoje, samo glupim facama. I na našim licima stvori se «to samo oni znaju» smješak» i onda se poklonimo jedan drugome u znak zahvale, možda si čak damo ruke ili poljubimo obraze, odemo oboje svojim putem i više se nikad ne vidimo, i ne vidim bolji način za kraj svega ovoga nego sami početak, jer to u biti to i je: želja da sve bude ok. I ništa nije mutno kroz što se može vidjeti. Stoga brišem ovo, brišem znanje o tome, brišem pozitivne i negativne lampice, brišem tunu i vraćam se na rio mare, vraćam burek u žutom omotu, brišem brze razgovore, brišem zagrljaje, brišem šetnje pasa, brišem kineske filmove, brišem icq broj, brišem memoriju o blogu, brišem sve o toj jednoj djevojci za koju su mi sve prave lampice napokon zabljeskale. Ovo je klišej i pretjerana panika, no nema ništa klišej o panici jer je svaki put drukčija. I onda ćemo se vidjeti na trgu jednoga dana klimuti glavam i nasmješiti se i ja neću ni pomisliti na to da sam sa tom djevojkom mogao imati nešto divno. Stoga hello darkness my old friend, hello blože koji se više jebe nego ja, hello bureci u romaji i hello nada da ću možda jedan dan upoznati djevojku mojih snova, i missed you all... |
|
Nostalgija. To je ono što stari ljudi imaju. Stari ili oni koji su već puno prošli i sada drže titule starog naroda te imaju puno pravo regulirano po sistemu regulacije da se služe nostalgijom, te svim ostalim alatima kojima će svoju dušu ispuniti svim onim neugodnim osjećajima koje toliko ne volimo. Ima i onih koji su se toliko umislili u svojim mladim godinama da smatraju da su dovoljmo stari da budu nostalgični, možda zbog žalosti ili nekog drugog osjećaja, možda zbog pogleda u prošlost i shvaćanja da «da, to se zbilja sve događalo», ili možda zbog duše koja zijeva za tim što smo prošli. I onda nam suze poćnu curiti. I onda nam glas počne drhtati. I onda se sjednemo i budemo sretni jer imamo toliko toga za reći. Što je najogre, ja još nisam gotov, ali kraj stoji ispred mene sa ponosnim licem. Stoji i čeka me. I onda se sjetimo svega. Malo po malo. I suze cure i cure. I sve one trenutke koje smo podcjenjivali u to doba su sada tako veliki. I onda se sjetimo naših lica. Naših prijatelja. Pogledamo stare slike i pomislimo jao, pa kako je život velik. Stojimo tamo sa našim naivnim smješcima bez imalo znanja što nas čeka. I onda se nasmješimo... Napravimo glupu facu... Pogledamo u zvijezde i zahvalimo se. Dignemo pivu u zrak i namignemo. I o kako suze cure... Ajme emocije me drže. Emocije za sve ovo. Nakon svih tih stvari, nakon svega kroz što sam prohodao, izašao sam kao dobar čovjek. I tako sam ponosan na sebe. Tako sam sretan. Tako se nadam da ću se uskoro ljubiti sa njom. Ali nije gotovo! Nije ni blizu. |
| < | veljača, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | |||||
