Nostalgija. To je ono što stari ljudi imaju. Stari ili oni koji su već puno prošli i sada drže titule starog naroda te imaju puno pravo regulirano po sistemu regulacije da se služe nostalgijom, te svim ostalim alatima kojima će svoju dušu ispuniti svim onim neugodnim osjećajima koje toliko ne volimo. Ima i onih koji su se toliko umislili u svojim mladim godinama da smatraju da su dovoljmo stari da budu nostalgični, možda zbog žalosti ili nekog drugog osjećaja, možda zbog pogleda u prošlost i shvaćanja da «da, to se zbilja sve događalo», ili možda zbog duše koja zijeva za tim što smo prošli. I onda nam suze poćnu curiti. I onda nam glas počne drhtati. I onda se sjednemo i budemo sretni jer imamo toliko toga za reći. Što je najogre, ja još nisam gotov, ali kraj stoji ispred mene sa ponosnim licem. Stoji i čeka me. I onda se sjetimo svega. Malo po malo. I suze cure i cure. I sve one trenutke koje smo podcjenjivali u to doba su sada tako veliki. I onda se sjetimo naših lica. Naših prijatelja. Pogledamo stare slike i pomislimo jao, pa kako je život velik. Stojimo tamo sa našim naivnim smješcima bez imalo znanja što nas čeka. I onda se nasmješimo... Napravimo glupu facu... Pogledamo u zvijezde i zahvalimo se. Dignemo pivu u zrak i namignemo. I o kako suze cure...
Ajme emocije me drže. Emocije za sve ovo. Nakon svih tih stvari, nakon svega kroz što sam prohodao, izašao sam kao dobar čovjek. I tako sam ponosan na sebe. Tako sam sretan. Tako se nadam da ću se uskoro ljubiti sa njom.
Ali nije gotovo! Nije ni blizu.
Post je objavljen 01.02.2006. u 22:32 sati.