I sve što je izašlo iz ovoga, osim one lijepe misli, bila je posljedica. Kao u mnogim slučajevima, ova posljdica nosila je i svoje posljedice koje su naposljetku nosile i svoje posljedice i tako do dana kada korištenje riječi «posljedice» postane protuzakonito.
Propalo je.
I što je razlog za to? Koji je taj tajnovit TA-DAM! odgovor izra vrata broj 1 koji je doveo situaciju u situaciju u kojoj je? Koji je to odgovor za milion kuna koji će posrećiti novoga vlasnika do trenutka kada shvati da se ljubav ne može kupiti? Koji je to «no shit sherlock» razlog za pad još i jednog pokušaja? Zar je važno? Ne. Jer se čini kao i svi razlozi za loše stvari, glup i nepotreban.
Totalno konfuzno je to da KLIKAMO tako jebeno dobro! I naravno! Zašto bi, zaboga, bili zajedno kada se tako dobro slažemo? Koji je to misteriozan razlog za sve to? Ljubav! Isti onaj koji nas je doveo do ovdje nas na kraju odvede natrag gdje smo bili, možda bi trebali biti zahvalni? No, prije nego što uđem u te vode ne znanja o što bogati ljubav želi sa nama, vraćam se na ono što sam naučio iz svega ovoga.
Sljedeći put kada mi se netko svidi pitanje će glasiti: «želiš li samnom NE biti u vezi, i želiš li samnom NE biti u vezi dok se jednoga dana razdvojimo od nepostojeće veze.»
Uvjeren sam u uspijeh tog pitanja.
Najbolja stvar kod pesimizma je to što na kraju znaš da si imao pravo.
Sjedili smo tamo gdje smo se prije par dana ljubili i u trenu kada je rekla što je imala za reći DJ, koji je samo radio svoj posao i najvjerojatnije bdijo u svojim problemima koji su zasigurno sličili mojima, pusitio je pjesmu. I tako sam shvatio da je ovo došlo full circle i nema više smisla. I kako bolje zakončati poznanstvo nego urušavanjem svega što znamo? O pa to je najbolji način. Prevrtimo se, dakle, na početak. Slow motion traka nas vraća preko problema, u dane kada smo bili sretni, do prvog poljubca, i upravo tamo kada sam je vidio i kada smo izašli van i kada sam je krenuo poljubiti, vraća nas do tog trena i stane. Stojimo tako u pauzi dok se prašina ponovno ne pokrene i onda stojimo tamo, nas dvoje, samo glupim facama. I na našim licima stvori se «to samo oni znaju» smješak» i onda se poklonimo jedan drugome u znak zahvale, možda si čak damo ruke ili poljubimo obraze, odemo oboje svojim putem i više se nikad ne vidimo, i ne vidim bolji način za kraj svega ovoga nego sami početak, jer to u biti to i je: želja da sve bude ok.
I ništa nije mutno kroz što se može vidjeti.
Stoga brišem ovo, brišem znanje o tome, brišem pozitivne i negativne lampice, brišem tunu i vraćam se na rio mare, vraćam burek u žutom omotu, brišem brze razgovore, brišem zagrljaje, brišem šetnje pasa, brišem kineske filmove, brišem icq broj, brišem memoriju o blogu, brišem sve o toj jednoj djevojci za koju su mi sve prave lampice napokon zabljeskale.
Ovo je klišej i pretjerana panika, no nema ništa klišej o panici jer je svaki put drukčija. I onda ćemo se vidjeti na trgu jednoga dana klimuti glavam i nasmješiti se i ja neću ni pomisliti na to da sam sa tom djevojkom mogao imati nešto divno.
Stoga hello darkness my old friend, hello blože koji se više jebe nego ja, hello bureci u romaji i hello nada da ću možda jedan dan upoznati djevojku mojih snova, i missed you all...
Post je objavljen 04.02.2006. u 16:50 sati.