Trebam pomoć. Gubim se, (eto klišeja) nestajem. Umire (klišej) jedan dio mene i mislim da vuče ovaj dio sa sobom. Koja je to soba ja ne znam, mora da je ona u kojoj ljudi umiru. Bit će da je bolnica, ili neka prostorija ukleta lošom srećom kako ljudi često padaju. Soba sa jednim velikim «radovi u tijeku» znakovima, ali ovaj puta piše «radovi odavno završeni i ne da nam se restaurirat». Soba se raspada. Problemi su u otvaranju vrata i nonšalantnom šetanju kroz njihov okvir. Ključevi su nestali, nema ih, kao da ih nikad nije bilo. Zidovi su stari i ciglasti, kreč pada sa njih u sivo smeđim pahuljama. Prašina se nakupila u male hrpice na tlu, pod pun vune sa istrganih fotelja. Police su popustile, knjige su pale u kut i iskre sa tužnih ruku eruptirale su paljenje znanja i bi topline. Nema više potrebe za znanjem, nema mjesta za nove trikove. Ljudska lica vide se samo kada žarulja na vrhu bljesne tu i tamo, ali tamo je puno svjetlija nego tu. Tamo je iza vrata. Tamo je u hodniku. Hodnik sa svijetlom na kraju. U tom kaosu smeća i prljavštine soba izgleda kao snježni raj, sivo bijeli snijeg na podovima, bijeli zidovi sa smeđim ukrašenijima, zvijezde sjaje u obliku treperenja žarulje, i najedanput shvatiš da su to tvoji posljednji trenuci nakon svih oluja i sunca. Tvoj posljednji mir nakon izlaska.
I tada, kako bi zapamtili samo lijepa siječanja, izlazimo u sjaju i nasmiješimo se sjenama.
Post je objavljen 16.01.2006. u 10:44 sati.