Sve što je izašlo iz svega ovoga je jedna dobra misao. To je kao kraj tuluma kada pogldaš iza sebe i kažeš «okej, barem je piva bila dobra». Ta misao će me izvuči iz ovoga. Okej, kako bi objasnio nastalu situaciju morao bih se vratiti par dana u nazad, i to nije zabavno pošto mi se kroz sve to neda opet prolaziti, plus naravno da ove činjenice nisu moje za pričati o. Ali situacija je nastala svejedno i nisam ja kriv. Doduše JESAM kriv kada dođe do toga da, jebi ga, jesam. No sve je u stanju izbjegavanja u zadnje dane ba izbjegavam krivnju na sve svoje politički inkorektne poteze koje sa politikom nemaju apsolutno nikakve veze.Nego, koja li je ta misao? Jedno obećanje koje sam obećao ako ne njoj onda samome sebi. To je bila jedna od lijepših stvari koju sam ikada rekao i stojim iza nje kao oni momci koji stoje ispred Britanske Palache kojima je jedina isprika za micanje erekcija, pa vidi vraga imamo isti izgovor. Naime znamo sve one stvari koje smo spremni izbjegavati u životu sa sječanjima na prošle situacije i na posljedice istih te na sugestije psihijatara da je možda vrijeme za pauzu. Sve te ljigave klishe gluposti koje su u biti tako jednostavne ali su ljigave svejedno kao ona roza srca za valentinovo koje NIKAD neću slavit. I sve one pomisli na sve one lampice koje alarmiraju naš um na to da slijede nepoželjne stvari i kažeš si NE! JA OVO NE ŽELIM! Međutim nisu to tvoje želje već želje tih prokletih lampica koje kontroliraju mali tarzani sa namjerema koje nisu dobre. Te lampice su, u najbolju ruku, jebeno konfuzne stvari koje su stavljene u naše glave kako bi nas omele sa činjenice da AJME! MOŽDA JE OVO LJUBAV! I onda se naravno upale još hiljade i kažu NE! BJEŽ MATERE TI! LJUBAV! AAAAAH! I pitam se na kraju što je tako loše u ljubavi? Da, iskreno, ljigava je sama pomisao ali RAZLOG? Nemam blage veze. Ono što želim reći, tj. ono što sam rekao tj. obećao je; ja sam naime spreman za sve te proklete gluposti koje kvare svaku pomisao na vezu. Ja sam spreman na sve te lampice i da me jebeš, FLICK AWAY! Palite se i gasite koliko god želite jer ovaj puta...ja...ne...odutajem! Ta pomisao je vrlo hrabra i znam da će me puknuti da bježim ako se ostvare moje želje ali ta misao će me izvuči iz toga. To da sam ovaj put spreman. I želim to. Uuuuu... Sama pomisao me naježila i smješak mi raste na licu na pomisao da ovaj put...jebeno...ne...odustajem. Što je to da me ovaj put uhvatilo za noge? Pa ona, zapravo. I tako mi je svejedno zašto. A ako uđem u sanjarenje koliko je divna ovaj post biti će reklama za valentinovo koje dolazi. Možda je u pitanju ono što me privuklo prvi put kada sam je vidio. Jazz. U svijetu kul rocka i fejk panka, ona sluša Jazz. I to je tako prokleto dobro. Možda je onaj put kada me prvi put puklo da je želim poljubiti, upravo tada kada sam je vidio na trgu i kada su mi misli išle sa jedne strane na drugu kao neka vrsta pijane posade u palubi broda na oluji. Možda na kada smo radili moje omiljeno jelo pokraj bureka i kada me upoznala sa boljom tunom od rio mare. Možda onaj put kada smo mislili da smo napravili neku katastrofalnu pogrešku i kada sam ja, potaknut post-kretenizam euforijom, svhatio da mi nije bilo neugodno. Ili možda onaj put kada mi je poklonila tunu i kada sam zamrzio svoju nesigurnost koliko sam je htjeo poljubiti tamo nasred svih tih lica koja mi se sad čine tako glupim razlogom da je nisam primio u ruke i poljubio ju. Ali najverojatnije samo to što je to ona, i to ima najviše smisla. Smisao, doduše, nema veze sa time. Ono što je najgore je to da ništa, ma ama baš NIŠTA nije išlo nekim odgovarajućim smjerom. Krenulo je preko zajedničkog bivšeg prijatelja i mojim osjećajem da sam svinja kako to nije pošteno prema njemu. Zatim na najpijaniji prvi poljubac kojega sam ikada imao, što je prouzroćilo neugodno jutro i nesigurna izvlačenja. Zatim pauza, i moja uporna izgovaranja da ja nisam spreman (o matere ti kretena), i kao šlag na vrhu to ferje kad je sve otišlo u kurac. I onda, nakon svega toga, meni sjedne da ju doslovce obožavam. No shit Sherlock... I potstavlja se pitanje koliko sam spreman prihvatiti da ne, to se neće dogoditi. Jesam. Ono što govorim ljudima pri kraju svake veze je «barem ste imali nešo lijepo» i bilo bi licemjerno i jadno od mene da nemogu prihvatiti isti prijedlog. I dok još uvijek urla i vrišti onaj dio mene zvan muški ego do odjebem situaciju kako nisam samo ja kriv ovdje, ne slušam ga. Ja sam prije svega žensko. Ili ženskaroš. Ili koja god druga titula koja bi izbjegla činjenicu da sam možda peder. Siguran sam u sposobnost svoje homofobije, međutim, i sada sam ušao u vode koje imaju ama baš nikakve veze sa temom. To se zove off-topic. Ali to ovo i je. Jedan off-topic. Jedan veliki «by the way; obožavam te.» |
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
