Želim vam reći kako na svijetu postoje stvari koje zbilja jesu tu. Kao one slike na televizijama kada smo bili mali i kada smo mame i tate pitali što je to. Kao one slike na stripovima gdje glavni junaci skaću po zgradama i mostovima koji izgledaju tako veliko. Kao one siluete nekakvih dama sa bakljama koju svi spominju velikim smješkom. Poput onih snova kada vidimo nešto što smo već vidjeli sto puta ali ovaj put je sve drugačije. Kao knjiga koju pročitate i zavolite jer mnogo ljudi ne zna za nju.
No ta mjesta zbilja postoje. To je zbilja se oko nas, možda vrlo daleko ali tu svejedno.
Želim vam reći kako zvijezde zbilja postoje. Kako je prošlost zbilja bila. Kako sve ovo što uzimamo zdravo za gotovo postoji ne zato da nas profesorice gnjave u školi već zato što smo dio jednog svijeta koji je pre velik za nas. Toliko velik da se izgubimo, ne vidimo dalje od horizonta. Možda bi bilo bolje da znamo, da osječamo koliki taj svijet zbilja je, koliko ljudi na njemu ima, koliko smo toga napravili do sada. Možda nebi više bilo toliko ljutnje, toliko tuge, toliko agresije. Možda da znamo da nas svijet čeka, da zbilja stoji i čeka, da je tamo negdje iza granica nešto visoko i lijepo, nešto bijelo i kameno, nešto srebrno, nešto što nije samo turistička atrakcija. Možda da znamo da zbilja svi živimo u jednom svijetu, da smo svi rođeni u jednom svijetu, i crni i bijeli i žuti, visoki i niski, pametni i manje pametni, svi ovdje na jednoj kugli, možda bi tada shvatili da ljubav nije iluzija koju propagira Isus već zbilja emocija koja ide i izvan romantike i instinkta.
Ovo sve zvući previše fake, istina. Ali lijepo je znati da taj osječaj pangeje zbilja postoji negjde u meni.
Možda ako stavimo ruke u more zbilja jesmo povezani sa cijelim svijetom.
Ili ne, ili je Hrvatska svijet, ja sam budala, a burek je sve što čeka.
Post je objavljen 11.01.2006. u 13:17 sati.