Ne. Naravno. Uvijek se dogodi stvar koju najmanje očekuješ. Kada si spreman za sve i kada ti je sve u viziji jasno i dođeš tamo sa dobrim očekivanjima i onda, baš kada ste spremni dati umu do znanja da nešto nije kako treba, dogodi se upravo kriva stvar. I stojiš tako, i buljiš u nju sa zbunjenim oćima razmišljajući čekaj, što je ovo bilo? I okreneš se, i nastaviš hodati i ne možeš vjerovati kako je došlo do ovoga i isti onaj um koji je prekasno vikao da nešto nije u redu vam sada drži seminar o kako ste mogli dopustiti da se to dogodi, ili, da se to NE dogodi. I onda se sjetiš kako si zbunjen bio i kako nisi mogao naći prave riječi.
I onda ti sve postane jasno. Pretjerali smo. Sve je otišlo kvragu. Ali ne! Nije! Sve je ok! I onda se pesimizam, sretan i snažan u svojem gardu, manifestira ispred tebe u obliku Woody Allena i govoriti nervoznim glasom kako si sve sjebao. I zašto, zaboga, se nisam okrnuo i došao do nje i rekao joj što joj imao za reći, što je bilo apsolutno ništa. Trebao sam ju poljubiti, i to bi sve reklo. To bi reklo ama baš sve. To bi reklo što je smisao života, i onda bi neki obližnji nedužni građani koji su do tada pili kavu i živjeli svoj sasvim normalan život čuli smisao života što bi im uništilo zanimljivost života i tako odnjelo život i njegov smisao u neka mjesta gdje stoje svi odgovori na sva pitanja na koje znamo odgovor i upravo zbog toga nam ta pitanja više nisu zanimljiva. Tada bi se ti ljudi naglo pokupili bez da plate za kavu i ostavili nas name tako kako se ljubimo i širimo svu znanost ovoga svijeta. Netko ko bi nas uslikao u tom trenu rekao bi da ta slika govori 1000 riječi. 999 od tih bila bi riječ «joj» a ova jedna bi bila ono što bi promatrać fotografije rekao kada bi prvi put pogledao tu fotografiju; «ova...» Naime kada slika govori 1000 riječi ona oduzme svih 1000 od promatraća no on se bori da barem neke ostanu, u ovom slućaju kako bi rekli «ova slika govori 1000 riječi» međutim ostali bez njih. Bez riječi. To se događa i u sličnim situacijama kada netko izgubi riječi, primjerice kada ih netko poljubi i kada nemaju što za reći osim «joj» 999 puta, dok bi ih usput ljudi fotografirali i stvarali slike koje će krasti riječi kako bi ih rekle. Međutim slike šute. Ono što govori su zapravo naše misli, i tada kada vidimo sliku gdje se netko ljubi naše misli 999 puta kažu «joj» a ova jedna je ona koju žele izgovoriti osobi kraj sebe ali odustanu jer ne mogu izgovoriti «poljubi me» bez barem dvije riječi.
Upravo do tog poljubca nije došlo danas. To može biti i dobro i loše. Loše u smislu da se to neće ni dogoditi. Dobro u smislu da ćemo sljedeći put kada se vidimo taj poljubac htjeti još više. Možda nas tada netko fotografira i onda nećemo morati govoriti o našoj priči već će slika govoriti umjesto nas. Zapravo jedino što fotografija zabilježi je 1000 riječi koje nam se vrte u glavi u tom trenutku i sve što bi ta fotografija govorila je «joj».
Post je objavljen 29.01.2006. u 01:22 sati.