Sasvim je normalno u mojoj situaciji razmišljati o samoubistu. To nije ništa novo za svijet i svijet je spreman za sve one koje se bace u njegove padove. Reklo bi se da mi je dosta, da se gušim, da je oza zemlja oduzela svoj dio i sada je to jedan dio previše. Nemam energije plakati, a lice mi je sugo od svih kemikalija koje stavljam na njega. Izgleda da sam ili pre glup ili pre mudar, nesposoban živjeti ovdje gdje jesmo. Progutalo me. Izgleda da ona stara o pazi što zaželiš zbilja postoji, ili je to ipak samo primjerka razmaženih. Kako je sve počelo? Kako sam krenuo u taj svoj pad?
Počelo je sa danom kada sam krenuo putem koji nije namjenjen za ove ljude. Ma trudim se, jebiga, ali nejde.
«I was dressed for success, but success it never comes»
I mislim si, samoubojstvo nije tako loše. Nešto kao razmjena u šahu. Ja dam konja za kulu. Dam sve loše stvari za jednu veliku tišinu. Međutim postoji samo jedan veliki nedostatak, a to je onaj nedostatak osjeta da si zbilja izgubio sve te stvari koje ne voliš. U tom velikom crnom u biti ništa ne znaš, samo ledbiš u snu, progutan u moru.
«you belong with me, not swallowed in the sea»
Možda bi bilo vrijeme prodati dušu vragu. Nije ni to loša ideja. Mislim, što zbilja daš? Daš ono što gubiš u ovom svijetu i ovako i ondako, išto će nam onda to. Reci vraže, mogu li biti sretan bez duše?
Itekako!
Da?
Potpiši ovdje.
Ali čekaj, kako ću osjetiti sreću ako nemam dušu?
Hoćeš! Potpiši ovdje.
Lažeš li mi vraže?
Ne, zar ja?
Što ću dobiti za tu svoju dušu?
Sreću!
Kako?
Istina je da sam zao. Istina je da lažem. Istina je da nemam dobre namjere sa tobom. Ali ovaj put ti kažem iskreno, sretan možeš biti SAMO ako nemaš dušu, jer je ta duša produkt neravnoteže koju moraš balancirati, bez nje, primitivni instinkt preuzima, a primitivci su, kako si primjetio, sretni.
To je tvoje maslo?
Iznenadilo bi te koliko bed blu bojsa su prodali dušu samo za identifikaciju te pripadanje grupi.
I oni su sretni?
Zar nisu, pogledaj ih...
*stvara se veliki tv sa slikama bojsa kako piju, navijaju, tuku, i svi su doista nasmješenih lica*
Zar nemaju nekih nezadovoljstava?
Imaju, ali zašto bi oni brinuli? Već su na dnu.
Nisam im nikada dao toliko kredita.
Nisu ni oni tebi, vjeruj mi.
Što je sa talentima? Što ako želim naučiti svirati violinu bolje od mozarta?
Možeš.
Pa mogu li skladati muziku bez duše?
O da, jer bez duše nema potrebe za nabijanjem ili preseravanjem, već samo stvaraš muziku.
Što ako želim nešto materijalno?
Može, prodaj mi dušu i dam ti DT.
Što, to možeš?
Pa što misliš kako ju je onaj prvi dobio?
Aha...
Onda, dil?
I tu staneš. Tu je to pitanje. Tu je taj strah. Tu je taj dio kada si kažeš pa možda ni nije meni tako loše. I onda ostaneš, i nadaš se da sve negdje zbilja ide.
Ali čekaj? Zar ne mogu izgubiti dušu i bez vraga? Nisu li tako dobili DT? Postani kapitalistički gad!
I mislim si, zašto bog ne nudi ugovore? Jer smo sa njime taj već potpisali. Ajme ti, što je pisalo na tom ugovoru da ga samo jednom pročitam. I što smo prodali bogu za taj ugovor? Pa ništa, dobili smo dušu i pridružili se masi.
Ovo je sve vrlo depresivno i tamno. Je. A što ćeš? Obrijat glavu i navijat? Glumit da je sve ok?
Post je objavljen 20.01.2006. u 17:48 sati.