|
Jebo me pas postoje stvari bez kojih normalan ili nenormalan čovijek nemože bez. To su najosnovnije potrebštine ljudskog svijeta. Počinje u obliku hrane, vode, zaštite od hladnoće, i postepeno se penje na neke ozbiljnije stvari, teže za realizirati. Dolazimo do stadija da kada tada ljudski um želi otići i biti sam negdje, ili imati djevojku momka i dobar seksualni život, i krenemo u potragu za time i polako penjati stablo potreba. Normalno je kada želimo malo vremena za sebe, ili mjesto u kojem smo sami, ili mjesto u koje ni jedna JEBENA duša nemože ući bez DA MI POPUŠI PRIJE TOGA dopuštenja, i da se borimo za snove. DA MU JEBO PAS AJHMAN MATER KAJ SE OTUŠIRAT NEMOGU Poznato je da ljudi znaju imati emocionalne traume i zapreke u nedostatku tih elemenata. Neki to riješavaju fizičkim aktivnostima, neki se preokupiraju poslovnim zadacima, neki LUPAJU PO JEBENIM VRATIMA I PSUJU i nije ništa neshvatljivo kada neki malo POPIZDE odlutaju u neke smjerove u kojima BI SILOVALI SLONA se ne osjećamo u potpunoj kontroli. U tim situacijama važno je LUPIT NEKI KURAC doći u umno stanje prepoznavanja to jest pogledati oko sebe, znati gdje se nalazite i PSOVAT duboko PLJUNUT udahnuti. Najvažnije je pod svaki cijenu zaustaviti agresivne nagone ili nasilno ponašanje. Nakon toga je vrlo važno shvatiti realnost u cijeloj situaciji, znati faktore, biti odgovoran za svoje ponašanje i ZADAVIT MAČKU prihvatiti problem. Nakon toga je lako DERAT SE NA SUSJEDE prići neugodnosima to jest problemu i pokušati riješiti nastalu situaciju. Pisanje opušta... Ovo je djetinjasto ponašanje, rekli bi. Rekli bi puno toga ali to ne znaći da imaju pravo. Mnogi koji govore znaju previše govoriti i eventualno pričati gluposti, ali to ih nije zaustavilo. I zašto bi ih zaustavilo? Važno je vjerovati u svoje uvjerenja, držati se svojih stavova i ne dopustiti ikome da ih promjeni. Važno je imati karakter, čvrst karakter, i stav kakav ima samo Travolta dok ima groznicu. I ponekad radimo stvari za koje smo svijesni da nisu dobre, ali radimo ih svejedno. Dali je to ponos? Ego? Idiotizam? Što god da je nema za to ikakvo objašnjenje, a ako bi ga imalo bi tvrdio da za njega ne postoji nikakvo objašnjenje. Pa, zašto bi ja samo zato što negdje na nekom papiru nešto piše mislio isto? To je samo papir, kao wc papir! Kako išta sa ćim brišemo guzicu može imati iakav smisao? Pa da ga ima, nebi brisali guzicu sa njim! Što bi bilo šteta jer nemogu zamisliti sa ćim bi. Brisanje guzice je važno! Vidio sam to na televiziji! Pa, sa televizijom nemožemo brisati guzicu dakle mora imati nekakvog smisla! Puno više nego papir! Sa papirom se briše guzica, i to je to! Problem je doduše izvući tv program iz septičke jer je jebemu i on od papira. A na televiziji sam vidio da se papir radi od drva! A ptice seru na drvo ako niste znali! Što mislite zašto ne pijem vodu?! Dali vi uopće mislite?! Pa jeste, naravno da ne. Misliti je drek znati! Nakon svađe dolazi status quo. Što to znaći ja ne znam ali zvuči kul. Zvuči kao neka riječ koju Steven Segal govori kada sredi neke debele švabe sa mitraljezima. Onda je sve kul i pojebe sporednu glumicu. Gdje je sada jebemu sporedna glumica?! Važno je znati reći oprosti. Tako je rekao Giboni. On i od koga je god maznuo taj dio pjesme. Giboni, kao Thomson, ima neko čudno prezime koje ne izgleda Hrvatsko! To znaći da je pravi Hrvat! On, i Colonija, i Bed Blue Boyi, i E.T., svi oni imaju pravo Hrvatko ime! Na njihovim genitalijama zasigurno visi Croatian Quality, ili Made in Croatia i Kupujmo Hrvatsko, no ne piše cijena. Učiti od tuđih pogrešaka. I od svojih, ali to manje. Zašto bi mi prolazili kroz probleme kad neka budala već je. |
|
Bilo bi interesantno kada bi ljudi bili probuđeni smješkom svaki dan. Ne, dakle, svojim smješkom, več nećijim smješkom. Dakle zbudite se i vidite ispred svoga lica nešto nasmješeno. Budio sam se kraj peseka jednom. To nije bio pesek već pes, i ispružio je svoj masni slinasti jezik pred moje usne i baš...je...mirišilo... Drugom prilikom sam se budio kraj prijatelja koji voli spavati tako da prisloni svoje dupe nekome pred oći. To nije bilo lijepo. Psiholozi tvrde (ne tvrde, lažem) da na dan najviše utjeće prvo što vidimo. Tako recimo kada bi vidjeli kuglu sladoleda kad se zbudimo, taj dan bi dobili par kila viška ali bi se zato osjećali jako slatko. Naravno, ako vidimo krišku sira jebo me pas bi se zaželjeli sira i vrhnja sa placa i nadali se da su nam roditelji, djedovi, bake otišli pri kumica. Ne samo to, već bi na kraju dana upalili Cartoon Network i gledali Tom i Jerrya. Kada sam bio mali govorio sam Tom i Jerry svezajedno, tomiđeri, ali to je suviše nepotrebna informacija ali sam siguran da vam se svidjela (-: I tako sam se probudio jedno jutro samo da bi vidio smješak pred sobom, i bio sam veseli! Toliko veseli da sam odlučio danas pripremiti takav sastojak da se opet provedem dobro, i pokušao navući sestru da mi se dođe smješit kada se budem budio. Nije htjela. Stavio sam sliku smješka pred sebe ali sam samo poželio fotografirati. Ni to nisam jer sam pre ljen. No to je u svijetu karme i nadnaravnih vaganih sreća i nesreća utjecalo na trenutak agresivnog pritiska na jednoj bas gitari koja je zbog toga danas izgubila žicu i proba je završila. Nije to prvi put da su nadnaravne sile utjecale to jest da je moje ponašanje utjecalo na nadnaravne sile jer je sve zbilja događa u ravnoteži. I kada smo zlobni vrati nam se. A kad smo dobri vrati nam se. Pitanje je ipak što nam se vrati? Dobro ili loše? Ali to nije kraj avanturama sa silama, stoga dajte da vam pojasnim što je ying yang scenario za moja dva prijatelja i mene. Kada je jedan nesretan, dvoje su dobre ili savršene volje, dok dok je drugi nezadovoljan, drugi su super ili ako su dva nezadovoljna, jedan je u sedmom nebu. Palo mi je upravo napamet da ubijem jednog pa da bude odporan na svu nesreću na svijetu tako da kada bude nesretan da ne utječe na ostalu dvojicu. To nije jedino što mi je palo napamet jer mi je upravo palo da zašto se kaže na sedmom nebu? Zašto ne na 24tom ? Ah moć glupih ljudi u velikim skupinama. Eto dakle budite se sa smješkom, ali ne previše jer ćete postati kao oni hiperaktivni ljudi koji su simpa ali bi rađe da su depresivni pa da šute. |
|
yeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeey! |
|
Postoje stvari koje nismo spremni prihvatiti. Možda su te stvari varke. Možda su te stvari iluzije koje kreiramo iskuljučivo onda kada se bojimo prihvatiti realini svijet. I onda mali florescentni crvići dolaze u ultravioletnoj verziji i govore nam da nema šance. Što to znaći ne imati šanse? Valjda neka vrsta samo realizirane laži kad mislimo da imamo sve realizitano. Nikad naši odgovori nisu dovoljni, bezobzira na realnost realnosti. Osim što sam rekao realnost šest puta do sad, ja se bojim istisnke realnosti (sedam puta). Što ako? Onda ništa. Što ako? Onda prihvati. Ali na kraju dana, ja sam sretan. I to je najvažnije, jer inaće bi trebao otići po burek. Plakao sam danas. Lights will guide you home and ignite your bones, and i will try to fix you. Eto dodatka: Eto dakle, gotovo je. Godina dana je prošla pre brzo, kao i uvijek, i sad se smješi negdje iza nas nogama i rukama u zraku. Sljedeća godina je ljubomorna na to, no vrijeme joj garantira da će i ona doći na svoje pa proći na svoje. Vrijeme je sfera koja voli biti prva. Sve to zajedno vodi ktome da godine prolaze i ostajemo mi i godina nakon toga. A sad je još jedna prošla i ne vidim gdje! No ni to nije bitno. Bitno je ono što smo napravili u toj jednoj godini. Previše sječanja mi se mota po glavi. I sada eto, puštam bradicu. Kam bute na more? kako od ljudi napraviti biljke: |
|
Danas sam nosio haljinu. Zanimljiv koncept za nekog tko smatra da je proteklih godina bio muško. Muško u muškoj odjeći i bez tranzvestitskih potreba ni ideja. Muško koji nije bio homofob ili konzervetivna osoba, ili osoba bez predrasnudnih agresija. Muško koji je do nedavno smatrao da ako bi ikad smatrao o smatranju ideje o nošenju ženske odjeće događajem koji be se potrefio nakon silne konzumacije alkohola ili drugih popularnih mozgo utjecajnih preparata. Čak i tad bi porazmislio dvaput. No bez obzira na sve te podatke koji pokazuju na suprotno, danas sam nosio haljinu. I bio našminkan. Mora postojati neki dio moralnog podsvijesnog kutka mozga kojemu je jasno zašto, bogati, sam zbilja bio u situaciji da budem u takvoj situaciji da mi se takva situacija zbije. No ipak, zbila se. No, pošto mi se u zadnje vrijeme događaju stvari tj situacije koje se nebi događale pod normalnim okolnostima, ovo je samo jedna od njih i da budem iskren, drago mi je na novom iskustvu i na saznanju da žene zbilja jesu sadistice. Štikle nisu izum za razumno stvorenje, pa ni depilacija, no pošto su to prvenstveno muški izumi zec skaće iz grma i vidim u kojem je to grmu ležao zec. Sada naravno će mnoge tvrditi da se one sređuju za sebe, a ne za druge. To je, možda, i razlog zašto muški vole voziti brze aute i imati para i izgledati kao Enrique Englesias. Nije mi čudno zašto se osjećam posramoćeno. U našem društvu je sve zabranjeno ili neprihvaćeno, no kada se množina skupi sve je dopušteno. I kada se mjesecima nabrijava na jednoteistu stvar, svi se uhvate toga kao crvi na udicu na koju ih zabe njihovi vlasnici. Jedan dio moje muškosti bi se ubio, no drugomu je svejedno, a ženskost, koja je jako zadovoljna mind you, je potpuno opuštena i flegmatićna. Možda je to razloga zašto su žene zrelije? Ne, nosenje haljine nije biti žensko. Pa, postoje hiljade djevojaka koje nikad nisu obukle haljinu. One svejedno moraju prolaziti kroz mengu, ali ni tko nije samo za njih. Jedan indijac je, navodno, dobio mengu i ja imam prilićno teško vrijeme razmišljajući kako je to moguče i kroz što mu što curi. Neki bi ove teme smatrali degutantnima. Isprike njima. Možda je to razlog zašto muški ne nose haljine. |
Zadnji tjedan. Zadnja dva dana. Ne uključujući danas jer 2 puno bolje izgleda nego 3. To će biti problem kada dođe zadnji dan i kada ga nebude bilo, i ispast će da je zadnji dan bio jučer. «ne uključujići danas» je zanimljiv pojam. Što ako ne računamo zadnji dan života i ispadne da smo umrli jučer i da smo zakasnili na svoj pokop? Zakasnili na put duše negdje daleko gdje se računa svaki dan unaprjed? U tom slučaju bi imao još 4 dana ispred sebe, i kada bi došao do petka bi se osjećao kao da moram nešto raditi i kada shvatim da nema posla taj dan bi se spremao za onaj dan za dva mjeseca kad opet počnem radit. U subotu bi se opustio i napokon shvatio da su praznici. U tom slučaju također, kada bi umrli bi ne samo bili na svom pokopu već bi ljude odpraćivali doma, bili rame za plakanje, i popili pivu u svoje ime prije nego što spontano padnemo na pod bez daha. Takav fenomen bi ljudi nazvali srčanim napadom, i kada bi autopsijanti vidjeli da nema ni jednog simptoma takvog napada prešutjeli bi i ponadali se da nije neka epidemija.Ovo bi se u nebesima računalo kao krađa dana jer nebi umrli na dan kako treba već bi se švercali još jedan. To bi ih sigurno naljutilo, dok ako bi naše duše stigle jedan dan ranije nitko nebi rekao ni riječ. To ti je demokracija za tebe. Istina, jedan dan je vrlo skup za nebesa. Moraju se potruditi i potrošiti mnoge novce i resurse da osiguraju da taj koji krade dan ne nabasje na nekoga na koga nebi smijeo pošto to nije bilo po nebeskom planu. Isto tako, trebali bi osigurati da, znajuči da će umrijeti, ne podigne osiguranje na sebe za svoju obitelj u iznosu od milion ili više eura, i kada bi umro njegova obitelj bi bila nenormalno bogata, usprkos nebeskom planu po kojem su morali za dve godine prodati auto i umrjeti od manjka medicinskog fonda. Ne samo to, već bi dan više mogao motivirati tog koji zna da postoji nešto više nakon života, da ne napišu knjigu naslova «bez brige, ipak ima boga» koja postane best seller. Veći čak od biblije, koji je smatran najvećim best sellerom u povijesti, pa čak veći od «Mein Kampf», i ljudi prestanu biti krščani na temelju toga što su krščani samo zato što se boje da nema ništa nakon života. To bi zbunilo nebeski plan koji je planirao da par velikih demokratskih šefova iskoriste Novi Zavijet da podpišu zakon o ne radu nedeljom, što bi jednoga dana malog dječaka ubilo pošto nije mogao potražiti pomoč nakon pada sa bicikla. Taj dječak je trebao postati arheolog, koji je trebao pronaći prvi pravi dokaz o iznanzemaljcima na malom nadpisu unutar jedne piramide sa adresom firme koja ju je napravila: «Faraon Trade, zip zip bu zup Darwin, Mars». Ovo bi svijet naveo na prvu komunikaciju sa marsovcima, i njihove komunikacije postale bi veliki novčani dobitak kada bi tranzakcije tehnologije započele. Ovo bi trajalo dok marsovci nebi otišli u hollywood i vidjeli filmove poput «marsovci napadaju» i «rat svijetova», nakon čega bi se naljutili i pokazali svijetu kako bi to oni zbilja napravili. Dakle sada shvačate zašto nikome ne paše da računamo dan unaprijed... Istina, makar jeftinije, ni računjanje u natrag isto nije dobro, ali je jeftinije, pa se da prihvatit. |
|
Sam sam večeras. Ne zato što sam bez mogućnosti već nego zato što je jedna druga osoba koja nije ja odlučila ne biti samnom večeras. I tako sam sam večeras. Drago mi je što se mogu izvući autosvjesnom zabludom da ja nisam kriv za to, što jesam jer sam upravo sada mogao trošiti vrijeme na drugi naćin koji nije ovaj. Taj način je, uzeto u obzir koliko bi piva popio ili koliko bi bureka pojao, manje povoljan nego ovaj, jer već par tjedana pokušavam manje jesti i skinut tu škembu koju imam. Nekim muškarcima dobro stoji škemba, ali ja nemam taj seljo gard koji oni imaju. Koliko god volim pivu i burek, ne volim škembu, što teorecki nejde jedno sa drugim pošto jedno vuće drugo. Tako da ostajem doma većeras. Nije to toliko loše pošto ne volim izlaziti subotom. To je kao obrambeni mehanizam. Obrambeni protiv kretena i idiota *odma da napomenem da oni nisu kreteni jer slušaju narodnjake već zato što se ponašaju kao narodnjaci. *odma da napomenem da narodnjaci nisu seljaci. *odma isprike seljacima što ih stavljam u isti rang. Ovo napominjem jer se pojavljuju kritike na moj stav o narodnjacima. Ali ovo je tema koja nije za danas jer nema razloga za zašto nije tema za danas. Dakle sam sam večeras. Da osoba u pitanju nije ne otišla samnom na dogovor ovo se nebi desilo. Štoviše, da osoba u pitanju bude osoba u odgovoru, ja nebi imao što za pitati. U tom slučaju, bili bi na dogovoru. Ne onaj tip dogovora gdje moraš isključiti mobitel (kao u lisinskom kada završi stvar pa počnu kašljati u serijama), već onaj flegmatićni skuham ti tjesto sa tunom dogovor. Svi znaju raditi tjesto sa tunom. Zanimljivo je to što se hvalim da radim izvrsno tjesto sa tunom. Doduše, tjesto nije moje, a tuna već ima maslinovo ulje u sebi pa nema baš toga što zapravo RADIM osim stavim jedno na drugo ali uvijek ispadne dobro. Možda je zato što toliko to jedem razlog zašto ću umrijeti od previše žive u krvi (koju tuna navodno sadrži) (ne krvi nego živu). I pitam se, ako mi burek daje škembu a tuna truje organizam, što bogati jesti mogu?! Meso je nezdravo a mahune su fuj... *djetinjasto lupa šakama od pod* Sam sam većeras. Gledao bi telku da to ne radim cjeli dan, ne uzevši u obzir ostatak vremena na kompjuteru. Bljak. U ponedeljak je zadnji dan početka kraja vikenda i početak zadnjeg tjedna rada. Iliti u petak sviram. Nisam imao probu neko vrijeme, i pitam se dali ću opet članove morat mamit burekom... Ne, to nije istina da neki vole burek više od mene, osim ostatka nacije u Sarajevu gdje stvarno imaju burek. Pitam se kad sam ono pisao nešto zanimljivo ovdje? (evo nekima izvor zlobnih komentara). I glupo je to što pišem dobro samo kad sam depresivan. Na drugu ruku, kad sam depresivan jedem više bureka i opet pišem o tome. Ajme. Itz a višis srkl! Eto, skoro je počekat ljeta. Osim onima koje boli kurac dali neki idu na more pošto oni nejdu i jedino što ljeto znači za njih je smrad u javnom prijevozu. I pošto nisam bio na negdje par blogerskih okupljanja, da proslavim zadnji dan (što se mene tiće) rada, nosim vam svima burek u petak u cviječarnicu ili gdje god se okupimo. «svima» znači nekima, jer ću ih kupit 5 pa ko hoće nek izvoli. Kako ste vi proveli većer? Sigurno ne krivo pišući «većer»? |
|
dolaze... DOOOOOOOLAAAAAAAAAAZEEEEEEEEEEEEEE! 9/5/2005 Kritanke Ljubljana, Slovenia 9/6/2005 Dom Sportova Zagreb, Croatia Dolaze!  |
|
Pravila ponašanja u javnom prjievozu: • Ne dizati se. Ikome. • Biti drzak i bezobrazan. • Gurkati ljude prstima dok se ne maknu. • Komentiranje na glas nekulturnu mladež. • Naslanjanje se na ljude. • Stavljanje vrećica na glave drugih ljudi (copyright by Mrtva_Mrkva) • Glumljenje konduktera. • Govorenje «kurvo» ljudima. • Ignoriranje. • Diktiranje bontona. • Pokazivanje očitih znakova iznad sjedala za invalide. • Gurati se za sjedalo. • Ako nema sjedala, guranje ljudi sa njih. • Ako se nedaju gurati, vrijeđati ih. • Ako se nedaju vrijeđati, komentiraj na glas nekulturnu mladež. • Ako se još ne miću, gnjaviti druge na sjedalima. • Ako napokon sjednete, premjestite se kada vide drugo slobodno sjedalo. • Ne pomagati ljudima sa teškom prtljagom. • Počkaljivati invalide. • Laganje sljepima da je stigla njihova stanica. • Gledanje drugih ljudi ko da vam se gade. • Gaditi se drugim ljudima. Kako se gaditi drugim ljudima u 5 lakih koraka: • Ponašaj se ko kreten. • Pjevaj narodnjake. • Psuj. • Pljuj po podu. • Čohaj se po spolovilu. Budi dobar prema bližnjem svome. Budi dobar prema bližnjem svome. KULTURE! KULTURE SE NAUČI PIČKA TI MATERINA! Budi pošten. Budi pristojan. ZNAŠ?! I U AFRICI SE DIŽU STARIJIMA! Budi prema drugima kako ti želiš da drugi budu prema tebi. PA U PIČKU MATERINU PUSTI ME NA MIRU! Budi bolji od toga. Budi bolji od njih. EVO TI JEBENO MJESTO PA SJEDI GOVNO JEDNO! Zen. Nirvana. Manu Chao. Ne biti ljut na ljude jer su idioti. Ljudi nisu bureci. Nije fer već je ekonomski faks. |
|
Jao što volim kada dani prolaze brzo. Onako, trošenje vremena u najboljoj kvaliteti. Smrt svih minuta koje bacamo u vjetar. I tako brzo prolaze nepotrebni dani, poante, bez puta, samo jedna velika stanka. Pauze su dobre samo kad smo slobodni u njima, a ne kad moramo krenuti ćima netko stisne play. Oh, da, play. Kako ironićno... Jao, muzika. Kritika na sekunde. Želio bi, bez nade, plutati po moru nepotrebnih riječi, kao klishe, kao stereotip, kao već viđeno. Jer ako ne postojim, samo sam ideja. A ideja je najvažnije, kažu. Kako su izumili poljubac? (oh da, svaki moj post u sebi ima muziku, burek i poljubce) Mislim da su tražili naćin da pokažu što osjećaju dok nisu zalutali u poljubac. Weird. Što još možemo izmisliti? Kako su izumili? Ma jebote ljubili su se! I eto ga! Poljubac! edit: dva sata kasnije ja pizdim jer još nisam doma. Pederi Pederi Pederi Pederi Pederi Pederi edit: četiri sata kasnije doma pijem leffe... Ljudi nisu bureci... moram si to ponavljati... |
Sinulo mi je da mnogi ljudi imaju potrebu za nekom posebnošću. Vidim da ste svi nasjeli ns dugu šetnju umjesto seksa, zagrljaj umjesto poljubac. Što zbilja želimo? ONU stvar, ONAJ osjećaj, ONU osobu? Što ako prava stvar nije idila, što ako onaj osjećaj nije pravi, što ako ona osoba nije ta koju mi želimo? Mi vizualiziramo savršenstvo.«ona je ona prava!» nije! Ona je jednako nesigurna ko ti. Ona je nevažna, ona je bezvezna, ona nije prekrasna i ona isto ima mengu. «on je onaj pravi!» da, isto kao što je njemu ona prava cijeli svijet. I zbilja bi sve povalio, i priče su zbilja istinite, on je jednako depresivan kao i ti. I on isto ima kurac. To je kao upotreba riječi «jebiga». Zamislite samo koliko su neke riječi ljute na riječ jebiga. Zamislite koliko su riječi «ona me više ne voli i tužan sam» ljute na jebiga. Koliko su riječi «moja duša je nepotpuna i slomljena, osjećam tugu bez nje, moram je imati, moram de držati u svojim rukama, moram je ljubiti, ali ne mogu je imati» ljute na jebiga. Koliko puta nismo iskoristili sve te riječi... Što je sa svim onim stvarima koje nisu ONE. Sa svim onim osjećajima koji nisu ONI. Sa svim onima koje ste mogli ljubiti ali niste jer nisu bili ONI pravi. Jesu li oni isto toliko ONI nekima kao što su ONI pravi nekim drugima? Moramo li klasificirati ljude na ONE i ne ONE? Ili su to sve ljudi? Svi oni pravi? Ili su to sve osjećaji? Bili se mrzili da znate da ste ih propustili jer ste bili previše izbirljivi? Zamislite koliko bi me sve ove riječi mrzile da sam umjesto njih napisao «jebiga». Pitaju me koliko bureka pojedem dnevno. Ne puno. Ali zašto ih volim? Jer znam da je svaki burek onaj pravi... I nije li to dovoljno? edit: ovaj citat ću si stavit u box: satie - ljudi nisu bureci (-: ajme kako sam oduševljen! fala satie |
|
U dobrom društvu. Riječi su puno važnije kada smo u dobrom društvu. Kada smo okruženi ljudima čije nam je mišljenje ako ne važno onda iskreno. Kada je zagrljaj stvarno zagrljaj. Kada vrijeme prolazi nevjerojatno brzo i kad znaš da želiš ostat duže i pričati. Pivica, ćaj, kava, oći i razgovor. Upravo kada smo okruženi sa ljudima, zbilja LJUDIMA, možemo se opustiti i dozvoliti si da se zabavimo. «opet sam gledao Blade Runnera, imam novi najdržai citat, znaš koji?» «onaj kad kaže...» «you've done a man's job sir?» «kak si znao?!» I pitam ja kasnije "poljubac ili zagrljaj?" "poljubac" "sex ili dobra šetnja?" "sex" "burek ili piva?" "aaaammmm.... e ne znam" |
|
Svatih još jednom koliko mi je muzika važna. Želim stvarati. Muzika se stvara iz zraka, iz magije. Iz duše. Ljubav se ne stvara tako brzo. Ono što je fascinantno kod muzike je to da je nikad nemožeš srušiti. Kod svih kreativnih stvari, možeš srušiti svoju kreaciju. Muzikau stvaraš iznova. Svaku pjesmu stvaraš iznova, i kada je pjesma gotova, ona nestane. I onda je možeš ponovno stvoriti. No za nešto što nestaje, muzika ostavlja velki obris sebe u ušima. Tlocrt svoga temelja. Probajte pjevati. Sagradit ćete melodiju i kada prestanete pjevati, nestati će. Kao poljubac. |
|
gledam dobrog bubnjara i vuče me da vježbam. Eto dakle opet potrebe da sviram. Odoh sad na burek. |
|
Dim. Dim iz dimnjaka kuhinjskog šatora. Dim iz temelja izgorljelog polja. Dim koji nosi aromu; nekad pobjede, nekad, kao sad, poguba. Dim koji je ostavljao svoj scent po svakom uglu kampa. Na svakom šatoru. Na haljinama nasmješenih kurvi, sakrivajući strah iza raskoša grudi. Trgovci nosili su svoje vlastite vagone iz dalekih zemalja, i shvatili upravo sada da su im svi začini privukli negodan miris, miris dima. Štakori koji su ih pratili iz dalekih zemalja više nisu pokušavali ukrasti odpatke, pa čak ni sir. Dimljeni sir. Oficirski počašćeni šatori bili su oprani svakim jutrom u obližnjom jezeru unutar obrane kampa, pa sada i jezero samo nosi crnu smolu zagađenosti. Bar je lakše kuharu bilo uhvatiti ribe, koje su plutale sve do njegovih ruku. Kada su ga vojnici, koji su se jutrima kupali u jezeru, cinkali da prodaje zagađenu hranu, on ih je cinkao kurvama da da se kupaju u zagađenom jezeru, i da imaju vrlo malu muškost. Nakon toga, kuhara nisu cinkali, pa čak ni oni koji se nisu kupali u jezeru, jer ako nestane kuhar nestat će i bačve vina, i kako bi onda napili kurve? Dim se zavukao ispod svakog pokrivaća i svake spavaće vreće. Spavanje je uskoro postalo teško, i smrdljivo. Oficiri su palili mirisne štapiće u i oko svojih šatora, no su bili ukradeni i uskoro ih je imao cijeli kamp. Nije se znalo tko ih je ukrao, no nije se ni znalo da su štapići kupljeni među zagađenom robom trgovaca, koji su prodali svu svoju robu što prije da bi kompenzirali put natrag u daleke zemlje. Dim koji se uvukao u štapiće se pomješao sa dimom arome štapića, i uskoro je smrdjelo sve više. Ubrzo su štapići bili vraćeni kod oficirskih šatora. Muzičari koji su pratili kamp skladali su pjesme o smradu, dok ih oficiri nisu upozorili, pa su skladali pjesme o smrdljivim oficirima, koje su pjevali samo u skupini vojnika, što je pjesnicima dalo inspiraciju jer su kasnije oficirima pjevali pjesme o smrdljivim vojnicima. Rekorderi su pisali reporte carstvu i molili da im se pošalje sapuna, no pisma nikad nisu bila pročitana jer su previše smrdjela. Kada su trgovci otišli, kurve su im se prodale za menje od cijene koje su bile za mirisne štapiće, i uskoro je kamp bio apsočutno prazan, osim vojske i eventualno jedna kurve, koja je smrdjela i bez dima, i smrdjela još više jer je spavala sa cijelim kampom. Zvala se Netty, i bila je buca. Slatka buca ali buca svejedno. Toliko im je dim smetao da su se zapitali kojeg vraga su palili to prokleto polje. U zadnjem napadu bilo je više vatre nego krvi, i savijetnik Kipp im je svima objasnio da je upravo to razlog zašto su palili polje. Ostali su mislili da su neprijatelje htjeli otjerati smradom. Molili su da se kamp preseli ali im je savjetnik Kipp objasnio da je ovaj smrad blagoslov i da im je to velika strateška beneficija. Kada je jedini svećenik u skupini rekao da je proglašavanje smrada božjim blagoslovom bogohulje, protjerali su ga iz kampa. Netty je bila žalosna. Samo se kod njega mogla iskupiti za grijehe, i samo on joj je iz cijele grupe pružao oralno zadovoljstvo. Naravno, svećenik ih je proglasio griješnicima i urlao im da ide do glavnog misnistra položiti žalbu, pa je i otišao sa jednom viška strijelom u stražnjici. Samo on je vidio, otišavši daleko, da se iznad kampa nalazi veliki oblak dima. Dim za koji su se ljudi bojali da će ih eventualno ugušiti. Dim od kojeg se nije dalo skriti. Sve osim dima koji je izlazio iz lule komandera Quberta, visokog mišičkavog vođe kojemo dim nije nimalo smetao. Ljudi su poželjeli biti on pa narediti da presele kamp, neki su poželjeli otići kao svećenik, pa su proglasili smrad bogohuljem i bili ubijeni, neki su poželjeni biti glasnici, koji su jedini mogli otići od kampa kada su dobili naredbu nosenja poruke. Upravo jednog takvog glasnika su čekali jedno jutro. «gdje je majku li mu jebem?» pitao je komander Qubert. «još malo pričekajte komandante Qubert.» «šta da čekam!?» «glasnika, komandante» «pa gdje je maljku li mu jebem?» Na horizontu vidjela se sjena. Bio je to glasnik. Prije par dana su ga poslali neprijatlju da zamoli mir sa njihove strane. To je bio treći pokušaj. Savjetnik Kipp se nije usudio seliti kamp bez da zna da ih neće napasti. Glasnik je već znao put napamet, i ako nije bio ubijen prva dva puta, imali su povjerenja u njega. Kada je došao do glavnih vrata kampa, savjetnik Kipp je upitao... «što su rekli?» «Rekli su da...» Počeo je glasnik gledajući u zatvorena željeznih vrata «da su...» skidajući se sa konja «već rekli...» pokušavajući otvoriti vrata «da ne žele.» Nastala je šutnja. «što su rekli?» Pitao je Kipp ponovno. «rekli su da ne žele mir» Komander Qubert se razbjesnio. Okrenuo se prema savjetniku Kippu. «ubi glasnika» «molim?» «ubi glasnika!» «ali to je naš glasnik!» «... Baš me briga! Ubi ga!» Kada je savjernik Kipp dao komandu vojnicima, Qubert ga je pitao... «što da sad radimo?» «gospodine komandant u ovakvim slučajevima nesmijete odustati, moramo slati još molbi» «još? Tri puta su odbili» «žele da patimo, jedamput će popustiti» «ok, pošalji glasnika» «ubili ste glasnika» «to je bio jedini glasnik?!» «da gos...» «na!» Zaurlao je i stavio glasnićku kapu na vojnika «ti si glasnik» «šta da glasim gospodine?» «odi u neprijateljski kamp i reci im je da je ubijanje nepotrebno, da je svaki čovijek jedinstven, da se životi gube nepotrebno» Kada se glasnik vratio sa lošim vjestima, Qubert ga je dao ubiti. «ubite glasnika!» «tko će biti novi glasnik?» «ubite onoga koji neće» Kasnije, savjetnik Kipp je stigao do Quberta... «komandante, vojnici vas manje cijene. Previše ih ubijate.» «ma nemojte?» «ubili ste već tridesetak» «i oni se žale?» «oni su mrtvi, nemogu se žaliti» «e ako se mrtvi ne žale, šta se onda imaju živi žaliti» «žale se da ne žele više živjeti» «ubite te koje ne žele živjeti, pa će me zavoljeti» «oni se žale da nemogu ovako živjeti, ne podnose ovaj smrad i ne podnose kada ih se ubija» «ubi kuhara!» «molim?!» «pa će vidjeti kome će se žaliti kad nebude hrane!» «vama» «pa ću ih ubiti!» Odjednom, vojnik se izvana glasao. «nepoznati hodajući objekti hodaju prema kampu!» Qubert i Kipp su izašli da vide tko im stiže. Dva muškarca i jedna žena stajali kod ograde kampa. «tko ste vi?» «mi smo Reagher, Kylie i Brutto» Šutnja. «tko ste vi?» «mi smo Reagh...» «tko vas je poslao?» «nitko, mi smo van reda!» «ma ući ćete vi u red!» «nikad više!» «naređujem vam!» «Komandante, ne možete im naređivati, nisu naši.» «ako nisu naši onda ih ubite!» «nisu u našem kampu!» «i neće ući!» «a što ćemo snjima?» «što želite vas troje?!» «gladni smo!» «nema ovdje ništa za jesti ubili smo kuhara!» «a piti?» «nema vode» «a tko ste vi?» «mi smo vojnici naše zemlje» Bruttu se to svidjelo. «mogu li vam se pridružiti?» «možeš!» I tako su Reagher i Kylie ostali sami. Krenuli su dalje kada im se pridružila Netty, kurva iz kampa. I nastavili su šetati dalje dok nisu vidjeli malu krčmu ispred koje je stajao vojnik govoreći... «ubijanje je nepotrebno, svaki je čovijek jedinstven, životi se gube nepotrebno, tražimo mir, molimo vas!» Pred krčmom su se pijanci rušili od smijeha. «reci im ne!» «reci im da ne želimo mir!» Glasnik je otišao a pijanci su se smijali. Reagher, Kylie i Netty su otišli, i ne gledali natrag. Pijanci su se smijali. Napokon je prestalo smrditi. «gdje je on, hoće doći?» pitao je Qubert. «još malo pričekajte komandante Qubert» «ubite se» neću više ovak velke postove pisat, obečajem (-: |
|
Bilo je... ispunjujuće. Odigrlai smo tu predstavu sa takvim huštom da se to u publici osjetilo. Pljeskali su, smijali se, smijali se, pljeskali, smijali se, pljeskali... I na kraju smo sjeli pričali gjde smo pogriješili i kako smo se izvukli. I kasnije sam shvatio da mi nije stari došao, pa ni većina ljudi koje sam htjeo da dođu, ali oni koji jesu došli su me nasmijali od srca. Predstava je tako dobra da je igramo na danima učilišta. Sat i par minuta traje! I naša je! pozdrav khumu i dunjchi |
|
Red tamnih polugolih ljudi pokrivenih krpama, siluete na planini, hodaju prema strmini. Red je neprekinut, hodaju u savršenom redu, korak po korak, sunce im obasjava noge. Sa svih strana glasa se smijeh, plać, pjesma i buka. Neki u redu u rukama puštaju zvukove iz sretnih instrumenata. Tužne note i barei, krvavi prsti i promukli glas. Neki nose štapove kao treću nogu, dok drugi na leđima nose izpopunjenje torbe iz kojih vire trofeji, fotografije, fotoalbumi, pa čak i ruke. Neki na grbama nose ljesove. Neki vuku životinje na uzici. Neki pak ne nose ništa, i nije im neugodno kad ih ljudi gledaju. Zlatne cipele šeširi sjajili su poput putničkih znakova. Novac curi iz rupa na prepunim vrećama. Popunjuju pod sa svojim nepotrebnim brojevima. Gaze po njima, hodaju svojim putem. Red se zaustavlja samo jednom, kada se Reagher zaustavlja i podiže prljavu novčanicu sa poda. «jesi li ti normalan?!» viknuo je niskim tonom Brutto iza Reagherovih ramena. «pogledaj ovo,» odgovorio mu je Reagher držajući novčanicu u rukama. Svjetluckala je prozirna u suncu, «zar smo za ovo toliko žudili?» «jesmo Reo, ajde hodaj, zaustavljaš red.» Gurkao ga je Brutto. Nastavili su hodati. Bosi, ostavljali su ljudske tragove po prašini. Reagher nije prepoznavao lica oko sebe. Bili su to ljudi poput njega, no toliko različiti. I nitko od njih ga nije pozdravljao. Bio je sam okružen ljudima. Brutta je upoznao prije par dana. Bilo je lakše hodati ako je netko pored njega, netko sa kojim je mogao razogovarati. Nisu, ipak, našli neke zajedničke teme, ali vrijeme se uvijek mjenjalo u njihovim oćima, stoga su imali o vremenu. Brutto se predstavio kao snažan, mudar i prosvjetljen momak, i pričao mu o kako je ušao u red dok je bio mlađi, i kako su ga voljeli i cjenili. Reagher se pitao tko ga je volio i gdje su ti ljudi sada? Kada je on ušao u red nitko ga nije pogledao, bio je sam kao i sada. Smješno, u biti, kako se stvari ne mjenjaju. I nisu se mjenjale svo ovo vrijeme, dok se nije zaustavio da bi bolje pogledao u nebo. Brutto ga je pogurnuo i zvijezde su nestale. Negdje u daljini, čuo se glas mlade djevojke. Pričala je o pravdi i seksu. Čudna kombinacija. Zapravo, Klyn je sam pecala pažnju. Nije htjela biti sama u redu. Teško se okrenuti u redu, no Reagher ju je vidio, lijepu i nasješenu. Nije pripadala u redu. Njegov pogled bio je prekinut zvukam urlika u blizini. Bio je dug, dubok, i padao je sve niže i niže. «napokon.» jauknuo je Brutto. Ispred, vidjeo se kraj reda, i ljudi koji su jedan po jedan padali sa litice. Neki su vrištali, neki su bili mirni. Neki su stali od straha ali su bili gurnuti svejedno, pa su i oni urlali. A i oni za njima. Reagher nije znao kakav je pogled sa litice. Nije znao što je dolje. Doduše, nije znao što je sa druge strane litice. Bojao se. I taj strah ga je gurao ksebi, jedan po jedan. «Brutto, moramo li nastaviti?» «Šuti i hodaj.» Pre brzo. Cijeli hod je prošao pre brzo. I sada, njegov red je dolazio. I nije bilo ništa što je mogao napraviti. Uskoro, gledao je svoj pad, napravio svoj zadnji korak, pogledao nebo, i bio gurnut. Brutto je slijedio. Pogledao je dolje, uzeo dubok dah, i zaustavio se milimetar od posljednjeg koraka vidjevši Reaghera kako se drži za stjenu, negdje par metara od pada. U pogledu, netko ga je pokušao gurnuti. Od ljutnje, okrenuo se i nastilo prebacio istog sa litice, pa neposredno pogledao natrag na Reaghera kako se penje prema gore, lijevo od reda. Još jednom ga je netko pokušao gurnuti, i još jednom je taj isti bio baćen sa litice. Reagher se hrabro penjao prema gore. Sporo, nesigurno i trematićno, Brutto je napravio korak prema Reagheru, van reda. Najednom, šutrnja je prevladala. Bila je prekinuta sa glasom Reaghera. «pomogni mi!» Brutto je ispružio dugu ruku i povukao Reaghera ksebi. Stajali su tako njiho dvoje, korak od pada, dok ih je cijeli red gledao sa gađenjem i strahom. «hvala.» «hvala.» Krenuli su njih dvoje dalje od reda, dalje prema spustu sa planine, dok se izanjih red nastavio. Uskoro, hodali su jedan pord drugog, a ne jedan iza drugog. Red je skoro pa nestao iza njih, kada se ćuo Kylin glas. «idem sa vama!» Troje ljudi krenuli su van sistema, dalje od reda. Troje od njih krenuli su u novi život. To be continued...maybe... danas predstava u pol 7 u zkmu. zove se vježbe iz francuske konverzacije ili više ne mjenjam jedno sa drugim. |
|
Kad ste se zadnji put bacili u bazen u trapericama?! Kako se divno osjećam kada radim tako banalne stvari koje mnogu svaki dan al mi društvo ne dopušta. Ovo je mali, sitan poast, ali vrijedan i puno duše... |
Najedamput, stavivši naočale na oči i slušajući vještice pod toplim ljetnim suncem Zagreba, dogodilo se nešto vrlo neobično. Ne to da nam je vlada zaustavila promet u savskoj nadalje i da sam se prošetao uzduž najprovoznije ceste u gradu bez straha da će me pokupit seljo u mercedesu. I ne to da su tramvaji stali i da je izgledalo kao da nema struje. I ne to da je najedamput sve postalo tiho, makar nisam čuo tu tišinu jer sam slušao vještice, pa ni to da je sve izlgedalo kao da sam u nekom post nuklearnom svijetu i gdje nitko ne vozi jer nema više benzina. Pa ni to da je svakih par metara stojao policajac i ne lupao nikoga poradi čuvanja reda. Ni to da su svi bili nasmješeni usprkos vrućini a ne nadrkani kak inače. Ni neobjašnjivi smiješak na mojem licu. Ni objašnjivi smiješak na licima onih kojih su gledali moj neobjašnjivi smiješak. Ni kad je prošla kolona diplomata i kad je pušten promet i kad su se najedamput stvorile kolone autiju i tramvaja od nikud.Zapravo, ne znam što je bilo neobično ali bio je to jeben osjećaj. Predstava je u nedelju u pol 7. Pa kome je dosadno u nedelju navečer... Nova stvar sa bendom. Zove se "drago mi je što ne vjeruješ". Za sad. Ne samo to, već roštilj bi mogao pasti uskoro. |
|
Mi , kompleksna i zamrsena bića, stvoreni smo ovdje i podigli se u superiornom humanoidnom, inteligentnom izdanju, viši od životinja i manji od izvanzemeljaca i boga. Ponosimo se našim hodom, našim atletičkim gradnjama, umom i razmišljanjima, društvenim sistemom i socijalnom vještinama. Ali ispod naše ponosne strukture, nalaze se najkompleknija stvorenja znana u našim tkz. otkrićima. Da nismo stvorili ovaj svijet, nebi u njemu bilo ništa osim prave, iskrene egzistencije. Uzdignuti pod utjecajem roditelja, ostaju rupe u oćima mladih, neiskvarenih duša koja još mogu biti spašena. Ne spašena u smislu religije, po kojem mnoštvo smatra jedinim načinom spasa, već spas od ovog psihološkog terora koji nas proganja svakim danom naših života. Uzdignuti smo na ulici, zadivljeni agresijom, pogođeni neiskustvom naših osjećaja. Jedini bijeg je alkohol, kopiranje prihvačenog, identificiranje i napaljenost, sve za pičku, sve za cigarete. Loše ocijene postaju prihvatljive, bahato ponašanje postaje ponos, i nitko ih nemože uvijerit u bilošto. Sada moramo spavati u krevetu kojeg smo napravili. Sjetih se dijetinjstva. Sjetih se kako smo bili slobodni. Sjetih se koliko sam bio netaknut. Sjetih se prvih suza. U školi bi trebao postojati sat društvenog uzdiženja gdje bi oći trebale biti otvorene. Jedan sat razredne zajednice ne koristi nikome već gubljenu vremena. Perverzan gad. Epizoda 1. strip se kod nekih ne vidi kak spada u exploreru, koristite firefox i opet neće raditi dok ne rifrešate, pa bi onda trebalo. ako ni onda, skinite slikicu pa je pogledajte. Kraj je kad piše "kraj epizode"  |
| < | lipanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
