Dim. Dim iz dimnjaka kuhinjskog šatora. Dim iz temelja izgorljelog polja. Dim koji nosi aromu; nekad pobjede, nekad, kao sad, poguba. Dim koji je ostavljao svoj scent po svakom uglu kampa. Na svakom šatoru. Na haljinama nasmješenih kurvi, sakrivajući strah iza raskoša grudi. Trgovci nosili su svoje vlastite vagone iz dalekih zemalja, i shvatili upravo sada da su im svi začini privukli negodan miris, miris dima. Štakori koji su ih pratili iz dalekih zemalja više nisu pokušavali ukrasti odpatke, pa čak ni sir. Dimljeni sir. Oficirski počašćeni šatori bili su oprani svakim jutrom u obližnjom jezeru unutar obrane kampa, pa sada i jezero samo nosi crnu smolu zagađenosti. Bar je lakše kuharu bilo uhvatiti ribe, koje su plutale sve do njegovih ruku. Kada su ga vojnici, koji su se jutrima kupali u jezeru, cinkali da prodaje zagađenu hranu, on ih je cinkao kurvama da da se kupaju u zagađenom jezeru, i da imaju vrlo malu muškost. Nakon toga, kuhara nisu cinkali, pa čak ni oni koji se nisu kupali u jezeru, jer ako nestane kuhar nestat će i bačve vina, i kako bi onda napili kurve? Dim se zavukao ispod svakog pokrivaća i svake spavaće vreće. Spavanje je uskoro postalo teško, i smrdljivo. Oficiri su palili mirisne štapiće u i oko svojih šatora, no su bili ukradeni i uskoro ih je imao cijeli kamp. Nije se znalo tko ih je ukrao, no nije se ni znalo da su štapići kupljeni među zagađenom robom trgovaca, koji su prodali svu svoju robu što prije da bi kompenzirali put natrag u daleke zemlje. Dim koji se uvukao u štapiće se pomješao sa dimom arome štapića, i uskoro je smrdjelo sve više. Ubrzo su štapići bili vraćeni kod oficirskih šatora. Muzičari koji su pratili kamp skladali su pjesme o smradu, dok ih oficiri nisu upozorili, pa su skladali pjesme o smrdljivim oficirima, koje su pjevali samo u skupini vojnika, što je pjesnicima dalo inspiraciju jer su kasnije oficirima pjevali pjesme o smrdljivim vojnicima. Rekorderi su pisali reporte carstvu i molili da im se pošalje sapuna, no pisma nikad nisu bila pročitana jer su previše smrdjela. Kada su trgovci otišli, kurve su im se prodale za menje od cijene koje su bile za mirisne štapiće, i uskoro je kamp bio apsočutno prazan, osim vojske i eventualno jedna kurve, koja je smrdjela i bez dima, i smrdjela još više jer je spavala sa cijelim kampom. Zvala se Netty, i bila je buca. Slatka buca ali buca svejedno. Toliko im je dim smetao da su se zapitali kojeg vraga su palili to prokleto polje. U zadnjem napadu bilo je više vatre nego krvi, i savijetnik Kipp im je svima objasnio da je upravo to razlog zašto su palili polje. Ostali su mislili da su neprijatelje htjeli otjerati smradom. Molili su da se kamp preseli ali im je savjetnik Kipp objasnio da je ovaj smrad blagoslov i da im je to velika strateška beneficija. Kada je jedini svećenik u skupini rekao da je proglašavanje smrada božjim blagoslovom bogohulje, protjerali su ga iz kampa. Netty je bila žalosna. Samo se kod njega mogla iskupiti za grijehe, i samo on joj je iz cijele grupe pružao oralno zadovoljstvo. Naravno, svećenik ih je proglasio griješnicima i urlao im da ide do glavnog misnistra položiti žalbu, pa je i otišao sa jednom viška strijelom u stražnjici. Samo on je vidio, otišavši daleko, da se iznad kampa nalazi veliki oblak dima. Dim za koji su se ljudi bojali da će ih eventualno ugušiti. Dim od kojeg se nije dalo skriti.
Sve osim dima koji je izlazio iz lule komandera Quberta, visokog mišičkavog vođe kojemo dim nije nimalo smetao. Ljudi su poželjeli biti on pa narediti da presele kamp, neki su poželjeli otići kao svećenik, pa su proglasili smrad bogohuljem i bili ubijeni, neki su poželjeni biti glasnici, koji su jedini mogli otići od kampa kada su dobili naredbu nosenja poruke. Upravo jednog takvog glasnika su čekali jedno jutro.
«gdje je majku li mu jebem?» pitao je komander Qubert.
«još malo pričekajte komandante Qubert.»
«šta da čekam!?»
«glasnika, komandante»
«pa gdje je maljku li mu jebem?»
Na horizontu vidjela se sjena. Bio je to glasnik. Prije par dana su ga poslali neprijatlju da zamoli mir sa njihove strane. To je bio treći pokušaj. Savjetnik Kipp se nije usudio seliti kamp bez da zna da ih neće napasti. Glasnik je već znao put napamet, i ako nije bio ubijen prva dva puta, imali su povjerenja u njega. Kada je došao do glavnih vrata kampa, savjetnik Kipp je upitao...
«što su rekli?»
«Rekli su da...» Počeo je glasnik gledajući u zatvorena željeznih vrata «da su...» skidajući se sa konja «već rekli...» pokušavajući otvoriti vrata «da ne žele.»
Nastala je šutnja.
«što su rekli?» Pitao je Kipp ponovno.
«rekli su da ne žele mir»
Komander Qubert se razbjesnio. Okrenuo se prema savjetniku Kippu.
«ubi glasnika»
«molim?»
«ubi glasnika!»
«ali to je naš glasnik!»
«... Baš me briga! Ubi ga!»
Kada je savjernik Kipp dao komandu vojnicima, Qubert ga je pitao...
«što da sad radimo?»
«gospodine komandant u ovakvim slučajevima nesmijete odustati, moramo slati još molbi»
«još? Tri puta su odbili»
«žele da patimo, jedamput će popustiti»
«ok, pošalji glasnika»
«ubili ste glasnika»
«to je bio jedini glasnik?!»
«da gos...»
«na!» Zaurlao je i stavio glasnićku kapu na vojnika «ti si glasnik»
«šta da glasim gospodine?»
«odi u neprijateljski kamp i reci im je da je ubijanje nepotrebno, da je svaki čovijek jedinstven, da se životi gube nepotrebno»
Kada se glasnik vratio sa lošim vjestima, Qubert ga je dao ubiti.
«ubite glasnika!»
«tko će biti novi glasnik?»
«ubite onoga koji neće»
Kasnije, savjetnik Kipp je stigao do Quberta...
«komandante, vojnici vas manje cijene. Previše ih ubijate.»
«ma nemojte?»
«ubili ste već tridesetak»
«i oni se žale?»
«oni su mrtvi, nemogu se žaliti»
«e ako se mrtvi ne žale, šta se onda imaju živi žaliti»
«žale se da ne žele više živjeti»
«ubite te koje ne žele živjeti, pa će me zavoljeti»
«oni se žale da nemogu ovako živjeti, ne podnose ovaj smrad i ne podnose kada ih se ubija»
«ubi kuhara!»
«molim?!»
«pa će vidjeti kome će se žaliti kad nebude hrane!»
«vama»
«pa ću ih ubiti!»
Odjednom, vojnik se izvana glasao.
«nepoznati hodajući objekti hodaju prema kampu!»
Qubert i Kipp su izašli da vide tko im stiže. Dva muškarca i jedna žena stajali kod ograde kampa.
«tko ste vi?»
«mi smo Reagher, Kylie i Brutto»
Šutnja.
«tko ste vi?»
«mi smo Reagh...»
«tko vas je poslao?»
«nitko, mi smo van reda!»
«ma ući ćete vi u red!»
«nikad više!»
«naređujem vam!»
«Komandante, ne možete im naređivati, nisu naši.»
«ako nisu naši onda ih ubite!»
«nisu u našem kampu!»
«i neće ući!»
«a što ćemo snjima?»
«što želite vas troje?!»
«gladni smo!»
«nema ovdje ništa za jesti ubili smo kuhara!»
«a piti?»
«nema vode»
«a tko ste vi?»
«mi smo vojnici naše zemlje»
Bruttu se to svidjelo.
«mogu li vam se pridružiti?»
«možeš!»
I tako su Reagher i Kylie ostali sami. Krenuli su dalje kada im se pridružila Netty, kurva iz kampa. I nastavili su šetati dalje dok nisu vidjeli malu krčmu ispred koje je stajao vojnik govoreći...
«ubijanje je nepotrebno, svaki je čovijek jedinstven, životi se gube nepotrebno, tražimo mir, molimo vas!»
Pred krčmom su se pijanci rušili od smijeha.
«reci im ne!»
«reci im da ne želimo mir!»
Glasnik je otišao a pijanci su se smijali.
Reagher, Kylie i Netty su otišli, i ne gledali natrag.
Pijanci su se smijali.
Napokon je prestalo smrditi.
«gdje je on, hoće doći?» pitao je Qubert.
«još malo pričekajte komandante Qubert»
«ubite se»
neću više ovak velke postove pisat, obečajem (-:
Post je objavljen 07.06.2005. u 11:54 sati.