Najedamput, stavivši naočale na oči i slušajući vještice pod toplim ljetnim suncem Zagreba, dogodilo se nešto vrlo neobično. Ne to da nam je vlada zaustavila promet u savskoj nadalje i da sam se prošetao uzduž najprovoznije ceste u gradu bez straha da će me pokupit seljo u mercedesu. I ne to da su tramvaji stali i da je izgledalo kao da nema struje. I ne to da je najedamput sve postalo tiho, makar nisam čuo tu tišinu jer sam slušao vještice, pa ni to da je sve izlgedalo kao da sam u nekom post nuklearnom svijetu i gdje nitko ne vozi jer nema više benzina. Pa ni to da je svakih par metara stojao policajac i ne lupao nikoga poradi čuvanja reda. Ni to da su svi bili nasmješeni usprkos vrućini a ne nadrkani kak inače. Ni neobjašnjivi smiješak na mojem licu. Ni objašnjivi smiješak na licima onih kojih su gledali moj neobjašnjivi smiješak. Ni kad je prošla kolona diplomata i kad je pušten promet i kad su se najedamput stvorile kolone autiju i tramvaja od nikud.Zapravo, ne znam što je bilo neobično ali bio je to jeben osjećaj. Predstava je u nedelju u pol 7. Pa kome je dosadno u nedelju navečer... Nova stvar sa bendom. Zove se "drago mi je što ne vjeruješ". Za sad. Ne samo to, već roštilj bi mogao pasti uskoro. |
| < | lipanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
