Neki dan dobila ove krasne fotografije pokojnog Svetog Pape Ivana Pavle II iz Rijeke (Trsata) od gospođe Helene Tešanović. Hvala joj. Hvala i suprugu koji mi je pomogao "skinuti" slike.
Hvala i papama na svemu. 
Spomenik papi Ivanu Pavlu II na Trsatu
26
lipanj
2014
Svratište kod Alberta C.
16
lipanj
2014
N.Gojić/V. Hleb: SVRATIŠTE KOD ALBERTA C.
Tekst: Vedran Hleb i Nina Gojić
Režija: Vedran Hleb
Dramaturgija: Nina Gojić
Igraju: Ana Karić, Mia Biondić
Scenografija: Zdravka Ivandija Kirigin
Kostimografija: Ana Fucijaš
Glazba: Nenad Sinkauz
Oblikovanje svjetla: Bojan Gagić
Grafičko oblikovanje: Lana Hudina
Premijerno izvedena 15. travnja 2014.
Produkcija: KUFER, Teatar &TD
Projekt se ostvaruje uz potporu Grada Zagreba, Ministarstva kulture te Zaklade Kultura nov
Negdje između Eleuzinskog svetišta i Republike Češke otvorilo se Svratište kod Alberta C. Uz izmijenjene geografske i povijesne koordinate, ova predstava odjekuje motivima drame NesporazumAlberta Camusa napisane 1943. godine. Ustežući se od pretpostavki o izravnim utjecajima tadašnje povijesno-političke situacije na dramu, jedno je sigurno: Camus je u svojoj radnji izokrenuo dramaturški princip prepoznavanja, jedan od onih na kojima počiva antička tragedija. Na taj način dostigao je novu vrstu tragičnosti koja se prema svome vremenu ne odnosi dijagnostički, već problemski.
U Svratištu kod Alberta C. majka i kći u izvedbi Ane Karić i Mie Biondić zaboravile su Camusov svijet i preživljavaju ga nakon rata, nakon zločina i nakon iluzije pobjede. Jednom kad se ipak suoče s prošlošću, pokazat će se kako nesporazumi tragičkih razmjera povremeno izbijaju i kroz svakodnevne patologije. Zbog neizdrživosti takve situacije one nužno otvaraju neistraženi prostor fantazije za koji se ne može razabrati je li riječ o bijegu ili izgradnji jedinog mogućeg realiteta.
Obje glumice divno glume. 
Predstava je bila odlična!
49. Sajam cvijeća u Zagrebu
02
lipanj
2014
Što bi svijet bio bez boje, mirisa, oblika? Svakako, neka vrst pustoši duha. Jer ako cvijet nije bljesak vječnosti u našem oku, što je onda?
Zato je pravo pitanje: Što bi Zagreb bio bez FLORAART-a? Bez četrdesetak godina cvijeća u srcu grada. Bez tisuća i tisuća najrazličitijih i najčudesnijih biljaka, svakovrsnih aranžmana, akcija… svetkovina i čarolija koje smo vidjeli, doživjeli i primili. Kao dar i kao dio naše tradicije. Kao našu hortikulturu, ili točnije – kao kulturu samu. Dakle, što bi Zagreb bio bez Sajma cvijeća, bez svoje Međunarodne vrtne izložbe? Bez FLORAART-a?
Odgovor je jednostavan: to ne bi bio Zagreb kakav su nam u baštinu ostavili naši preci, to ne bi bio Zagreb kakav smo mi dužni ostaviti našoj djeci!
Zato nije pretjerano ako se kaže da ovo zagrebačko hortikulturno i kulturno događanje svoje korijene crpi još iz daleke 1891. godine, ili 1906., jer to su godine prvih zagrebačkih cvjetnih izložbi, zabilježenih i na starim razglednicama. Naravno, i ta su se vremena oslanjala na ona još starija, na tradiciju zagrebačkih srednjovjekovnih vrtova, onih dražesnih oaza ljepote iz kojih je kasnije niknula perivojna kultura grada, kultura čiji su povijesni vrhunac svakako perivoj Maksimir, ili Lenucijeva potkova.
Predstojeći FLORAART održat će se ponovno na prostoru jezera Bundek. Organizacija FLORAART-a, što se kontinuirano odvija pod pokroviteljstvom Grada Zagreba, povjerena je i ove godine Zagrebačkom holdingu, d.o.o. Podružnici Zrinjevac.
Cvijet u srcu mom i oku tvom... od Gornjeg grada do Prisavlja
Vrtni aranžman koji je ove godine osvojio prvu nagradu. Vidjela sam ga ispred natkrivenog dijela izložbe.
Pred samim ulazom u natkriveni dio izložbe stoje zgodna "stabalca ruža", a na ovoj slici je prikazan samo jedan dio jednog. Fotografu vedjaku se upravo taj dio učinio zgodnim za fotografiranje.
"Kud plovi ovaj brod?" Ili, kud plovi ova lađica, možda se je bolje zapitati. Maštovit, kreativan aranžman nepoznatog mi autora.
Još jedan prekrasan aranžman privukao je svojim bojama i oblicima pažnju našeg obiteljskog fotografa.
Vjenčani stručak, također, iz ne baš sasvim poznatih razloga privlači fotografa i on ga na svoj način snima.
Evo kako je ove godine izgledala unutrašnjost natkrivenog dijela izložbe.
Veliki buket prekrasnih, jedrih ruža; također je krasio unutrašnjost izložbenog prostora.
Moja mama se zove Ružica. Tko zna je li vidjela ovu prekrasnu ružu iz velikog buketa, snimljenu iz blizine.
Ova slika je u stvari samo isječak iz veće fotografije prekrasnog aranžmana s crvenim anturionima.
Prekrasno žuto cvijeće u vazi, samo mu ja ne znam imena, ali to nije razlog da Vam ga ne pokažem.
Mama Nataša i sin Bojan. Fotografirao nas je tata od zanata.
Moj suprug i osobni fotograf, pred jednim od izložaka, u ogledalu.
Kažunčić s malim bonsai maslinama, smokvicama i još pokojim sukulentom, što sve čini prekrasan smirujući aranžman.
Od keramičkih posuda za cvijeće načinjeni "mići ljudići". Posebno mi se svidjela djevojčica ili dječačić s plavim kroksicama.
Cvjetni kišobrani dobro pristaju ovogodišnjim veremenskim uvjetima.
Maleno stablo masline odlično se uklapa u okoliš na Bundeku. Voljela bih da tu i ostane.
Moj muž ne može, a da ne fotografira oblake, pogotovo kad su ovako lijepi.
Na kraju ipak nije bilo kiše tijekom našeg boravka na izložbi.
Jedna posjetiteljica izložbe nosila je simpatičnog tvorića koji je također privukao našu pažnju.
Naravno, ne samo našu, nego i pažnju drugih posjetilaca koji se uz moju malenkost vide na ovoj fotografiji.
Na kraju se pridružio još jedan tvorić koji je iskrsnuo praktički niotkuda. :)
Od svih posjetilaca, prišla mi je jedna žena. Bila je to teta Slavica s Hreljina koja je sa svojim penzionerima došla razgledati izložbu, a inače je bila prva susjeda mojoj pokojnoj noni Jelici.
Srdačno smo se pozdravile i na kraju me je zamolila da pozdravim moga tatu koji je s njom išao u osnovnu školu, nekada davno, poslije drugog svjetskog rata.
Ovogodišnja će mi izložba cvijeća ostati u lijepom sjećanju.
