Nakon toèno tjedan dana sjela sam za raèunalo. Neæu dugo ostati, jer još nisam ona prava.
Jako ste me svi razveselili svojim mišljenjima na prošlu temu. Žao mi je što nemam snage svima vam se javiti. Osjeæam se otprilike kao ovaj peso na slici, kojega mi je prije godinu dana poslala sestra.

Temperatura me drži od prošle subote, od 37,1 - 38,5. Kao mlaða znala sam raditi s takvom temperaturom i par dana za redom, mislila sam da sam nepoderiva.
Sada sam sretna ako se uspijem ustati iz kreveta i doæi do WC-a. Jutros sam napravila i mali izlet do kuhinje, u kojoj nisam bila par dana.

Na telki sam odgledala sve što je bilo gledljivo, sve humanitarne koncerte, Ratkajeve dvaput na dan, TV-kalendar veæ u 6.45, Dobro jutro Hrvatska, utakmicu iz Varaždina (dobar gol je dao Polanèec), dokumentarce o Kini, Oprhu, Veèeru za 5, Piramidu, sve kvizove i naravno Eurosong. Prvi puta u životu pobijedila je pjesma za koju sam glasala. Možda bih nešto i dobila da sam se kladila.

Sva sreæa da vanjska temperatura nije dosegla moju, pa malo pomaže lagani propuh i klima ureðaj kada je najveæa vruæina.
Po ovim paklenim vruæinama, nije ni cvijeæu lako na Sajmu cvijeæa. Moje petunije na balkonu se jedva drže.

Prijateljski pozdrav i velika pusa svima! PS. Pijte puno vode i nemojte se sunèati :-)

"Nadam se da je ljepota ostala i nakon današnje Norijade", napisao je bloger More ljubavi kao komentar na moj post o Bundeku. Vjerujem da je ljepota parka ostala, jer je cijeli dan padala kiša koje je onemoguæavala kretanje po veæem prostoru od predviðenog šatora. Osim kiše, bilo je i prilièno hladno pa se nikome nije mililo kupanje u jezeru, i tako se sreæom, nitko nije utopio. Mislim da je i norijada na Bundeku imala bolji nadzor od prijašnjih Jarunskih norijada, samim time što je to manji i zaokruženiji prostor.

Možda ne bih danas o tome pisala da me nije potaknuo èlanak iz današnje Slobodne Dalmacije, koji piše o zabrinutoj majci koja je iz grmlja promatrala kako joj se kæer opija do iznemoglosti. Izbezumljena majka, obraæa se javnosti i moli za pomoæ, dok doktorica objašnjava kako nisu problem djeca nego nezainteresirani roditelji, koji pred problemom zatvaraju oèi. U redu, po doktorima a i mnogim drugima, iskljuèivi i jedini krivci su niškoristi roditelji, koji trèe za lovom kako bi imali što bolje aute, mobitele, skupa skijanja i ljetovanja.

Stariji sin išao je ranom zorom na pregled u jednu od zagrebaèkih bolnica. Nije se sjetio da je danas jedan od dana produljenog vikenda, kada veæina ne radi, a oni koji rade bijesni su na sebe i na cijeli svijet (pogotovo ako se radi o dežurstvu). Nakon par sati èekanja, doktor se udostojio viknuti mu kroz zatvorena vrata, da ga ne gnjavi, zar ne vidi u kakvoj je gužvi (bilo je par ljudi), ne dolazi mi opet prije 15.07. !!!

Kada sam išla na upoznavanje s istim doktorom, naruèio nas je u 8 sati, mi smo za svaki sluèaj došli u 7.30.h. Došao je malo iza osam, veselila sam se kako je toèan, no tada nisam znala da slijedi jednosatno ispijanje kave uz brbljanje s medicinskom sestrom, odnosno pretresanje trenutne politièke scene (zahvaljujuæi tankom zidu, sve smo èuli).
Za to vrijeme, èekaona se napunila pacijentima. Bila sam na iglama, suprug me cijelo vrijeme primirivao, na kraju sam napravila po svom. Pokucala sam na vrata i ušla. On je bio zaprepašten, kako se netko usudi ometati ga u prvoj kavi, dok se dogovara za posao.
Rekla sam da suprug i ja moramo stiæi na posao, samo me zanima kada misli poèeti sa svojim poslom?
Ljuto je odgovorio, da æe poèeti kada on to odluèi. Zapoèeo je za 15 minuta.

Buduæi da smo se doktor i ja prepoznali, bio je kupac u knjižari u kojoj sam radila, ipak mu je bilo mrvicu neugodno. Da ne stvaram zlu krv, odmah sam mu se isprièala (ne znam u stvari iz kojeg razloga), a i on se preko volje ispièao nama.
Kakve sve to skupa ima zajednièke veze; norijada, maturanti, alkoholizam, roditelji, doktori...? Naravno da ima!
Kao roditelj buduæeg maturanta (na slici), pitam se kakav primjer kao društvo dajemo buduæim naraštajima? Kako oèekivati da klinci budu razumni, ako smo mi na svom radnom i ljudskom mjestu tako neljubazni i nezainteresirani za èovjeka?

Ulazimo u park na Bundeku, s njegove južne strane gdje nas doèekuju prve cvijetne gredice.

Hodajuæi pješaèkom stazom, nešto dalje, u krošnji stabla, zapažamo balone koji nisu uspjeli naæi svoj put prema nebu. Zapravo mi nije jasno da li ih je netko možda namjerno tako ostavio.

Prije dva tjedna, na ovom mjestu bili su bijeli tulipani, a sada...

...to isto mjesto krase kadifice ili fratriæi...

...koji izgledaju ovako ako kameru spustite samo malo niže.

Stotinjak metara dalje, doèekat æe vas dvije cvjetne duge. Ovo je jedna od njih.

Cvjetne gredice u obliku srca èekaju završno ureðenje.

Nakon šarenih cvjetnih gredica, oko æe vam privuæi ljepota i jednostavnost ruža,(...med šarenim cvetjem ti si najlepša...Zec).

Labudovi uživaju lagano plivajuæi po mirnom jezeru.

Pogled sa staze koja okružuje jezero Bundek.

U sklopu lijepo ureðenog djeèjeg igrališta, nalazi se krasna drvena kapelica...

...koja je zapravo višenamjenska; u njoj možete naæi duševni mir kroz molitvu ili se skloniti od prejakog sunca i kišnih kapi.

Kao što sam Mendula koja rijetko kada pojede koji badem (mendulu), tako se zna dogoditi da proðe sezona trešanja, a da ja, kao stanovnik Trešnjevke, ne pojedem niti jednu jedinu trešnju.
To ove godine neæe biti sluèaj, jer sam upravo doruèkovala trešnje.

Pasale su mi, iako nemaju onaj okus iz djetinjstva, kada sam ih jela sa stabla.
Bratiæ i ja odjurili bi preko ceste, u gornje, na trešnje, a teta bi sjedila na zidiæu šterne i dežurala, da se ne bi mi sluèajno zaletili i kod susjeda. Naše trešnje bile su male, svjetlije i slaðe od susjedovih. Jedini je bio problem što su tako slaðe imale i više crva, kojih sam se ja najela, nisu mi nikada smetali.

Susjedove su bile krupnije i tamnije, možda i mrvicu soènije. Kada bi nam dosadile naše trešnje, dobro smo osmotrili u kojem kutu šterne sjedi teta, pa bi dohvatili i koju susjedovu. Danas nitko ne bere ni naše, ni susjedove trešnje. Stari su umrli i kuæe su prazne.
Jedini koji se poèaste su ptice i puhovi. Trešnjevaèke trešnje kupljene su na štandu.
Dva dana stajale su u škarniclu u hladnjaku, nitko ih nije ni primjetio, ni taknuo.
Malo sam ih proprala, stavila ih u zdjelu na sredinu kuhinjskog stola, vjerujem da æe do kraja dana nestati.

Moj otac
je trejstipet let
bil va Merike
sedan put je
doma dohajal
kuæu i šternu nan pariæal
i saki put
po jedno dete
za sobun pušæal.

Nisan ga poznala
ni imela rad
kad je doma
zadnji put došal
umret
mat mi je rekla
da æe me s postelji znet
i da æu sad
na kaselice spat.

- On æe ti tako veli
va postelje leh paèit -
matere san rekla
- stavi njega na kaselicu
sejedno neæe doma
puno ustat -
brižna san ju pitala
- kad se stane
kako æu ga zvat - .

Nikad ga nisan nikako
dospela zvat
ni æaæe ni tata
nikad se ni stal
na kaselice san
tri meseci spala
pa je umrl
moj otac
koga nisam ni poznala.

Branka Vidas

Džepni sat mog pranoniæa.

Ovako su izgledali mali Sivko i mala Šarka, stari desetak dana, prošle godine u ovo vrijeme.
Iako je slika mala, na njoj se dobro vidi kakve su bili poserute, kako je pokakan veliki, crni protvan u kojem su se izlegli i prastari Sharpov radio-kazetofon, pored protvana. Slièno je izgledao i cijeli balkon, pogotovo kada su ih roditelji, Sivka i Šarko, poèeli uèiti letjeti. Jednom je mali Sivko ušao kroz vrata u našu spavaæu sobu. Ja sam još ležala u krevetu, a on je prvo sletio na radijator, zatim na policu s CD-ovima, na koju se na kraju i pokakao. Mora da je osjetio kako bjesnim, pa je nakon te kakancije izletio brže-bolje natrag na balkon.

Kada su napokon nauèili letjeti, mali su se izgubili, a stari su se opet vratili. Sivka je u meðuvremenu izgubila nožicu, i malo smršavila, možda uslijed stalnog Šarkovog navaljivanja. Sve smo pospremili i razmjestili, vjerujuæi da smo im onemoguæili formiranje novog gnijezda.

Oni su zapamtili naš balkon, i ne daju se smesti. Šarko uporno nosi granèice, mi ih bacamo, on ih opet nosi i tako stalno ukrug. Ukljuèio se i susjed, kojega uopæe ne poznajem, kada je doma lupa nekim štapom ili daskom po našem balkonu. Postali su žive mudrice, više ne èujemo jutarnje gugutanje, kao da znaju da bi ih odmah potjerali. Takoðer znaju kada svi odlaze u školu ili na posao, i tek tada ulijeæu na balkon.

Upravo lupam po prozoru, uopæe ne regiraju, izgledaju da me ne uzimaju za ozbiljno kao muške èlanove obitelji.
Juèer su me užasno razbjesnili. Srušili su nekakvu letvu ravno na moje nove petunije, od kojih je jedna ljubièasta, divno visoko narasla, i ima svakim danom, jako puno novih cvijetova. Sva sreæa da su petunije dosta žilave, pa ju nisu potrgali, ali da sluèajno jesu,
ne bi danas tako dobro prošli.

Pored planinarskog doma Risnjak, raste ovaj veliki, stari orah, kojega krasi markacija.

Na ulazu u dom, kuharica gleda želi li tko fini grah, štrudle sa višnjama ili jabukama, kavu i slièno...

Planinarski dom Risnjak - 724 m, ispod planinarskog doma Grafièar, lijep kao iz slikovnice.

Ova livada prostire se ispred doma, a po njoj vodi put prema šumi kroz koju se spušta u Mikuliæe.

Kroz korijen bukve, probila se ova biljka...

Nakon mnogobrojnih šetnji Jarunom i Bundekom, jako sam se zaželjela Medvednice.
Lani, za Praznik rada, išli smo na Puntijarku. Dom na Risnjaku mi je jedan od ljepših planinarskih domova jer je uvijek bio puno mirniji i nekako pitomiji, za razliku od Puntijarke, Hunjke, Tomislavca itd. Osim mnogobrojnih planinara, bilo je i puno brdskih biciklista. Suprug i sin išli su se malo prošetati šumom, dok je mene tata sms-ovima obavještavao što je dobro za pojesti, tko je domar a tko dežurni itd.
On me je èak upozorio na ovaj veliki orah kraj doma. Osim oraha, uz dom ima puno jela i starih hrastova. Na jednom hrastu, vidjeli smo i djetliæa.
Blizu moga stola, jedno veliko društvo je roštiljalo. Bili su i najglasniji, u jednom trenutku (prije 15.05 h) viknuli su - Živio drug Tito! Jedan planinar, dva stola dalje, odgovorio im je - Ne derite se, vi tamo! Nakon te male gužve, svi su se primirili, i nastavio je svatko svojim putem.

Planinarska kuæa "Risnjak" izgraðena je 1955. godine na šumskom proplanku kod Pongraèeve lugarnice, na visini od 724 m.
Do kuæe može se stiæi ogrankom Sljemenske ceste, te nizom pješaèkih prilaza.

Prilazi:
Od Sljemenske žièare - 1 sat (to æete prièekati dok se ne izgradi nova žièara),
Iz Šestina preko Medvedgrada - 2 sata (prekrasno),
Iz Mikuliæa - 1 sat (u jesen nabrati æete puno kestena),
Iz Gornjeg Vrapèa pored slapa Sopot - 3 sata (to je najnaporniji put, zna potrajati i 4 h).

Iznad Doma "Risnjak" nalazi se Dom "Grafièar" na visini od 864 m. Do Grafièara, možete stiæi za najviše pola sata. Ovaj planinarski dom sagradilo je 1954. Planinarsko društvo grafièkih radnika u Zagrebu.

Do oba doma možete doæi kolima. Buduæi da je sljemenska ceste jednosmjerna morate proæi cijelu cestu, oko 25 km.

Dragi moji, svima vam želim Sretan Praznik rada - 1. maj

Èudo da ga nisu ukinuli, ne znam da li ima još kakav smisao, vjerujmo da ima.

Fino je pao u èetvrtak, ako radite u državnoj firmi uživajte u produljenom vikendu.

Vi koji ste u privatnim firmama, pa radite osim u petak možda i u subotu ili nedjelju, uživajte barem u jednom danu odmora. Kad-tad doæi æe i vaših pet minuta.
Pozdrav + pusa svima!