"Nadam se da je ljepota ostala i nakon današnje Norijade", napisao je bloger More ljubavi kao komentar na moj post o Bundeku. Vjerujem da je ljepota parka ostala, jer je cijeli dan padala kiša koje je onemogućavala kretanje po većem prostoru od predviđenog šatora. Osim kiše, bilo je i prilično hladno pa se nikome nije mililo kupanje u jezeru, i tako se srećom, nitko nije utopio. Mislim da je i norijada na Bundeku imala bolji nadzor od prijašnjih Jarunskih norijada, samim time što je to manji i zaokruženiji prostor.
Možda ne bih danas o tome pisala da me nije potaknuo članak iz današnje Slobodne Dalmacije, koji piše o zabrinutoj majci koja je iz grmlja promatrala kako joj se kćer opija do iznemoglosti. Izbezumljena majka, obraća se javnosti i moli za pomoć, dok doktorica objašnjava kako nisu problem djeca nego nezainteresirani roditelji, koji pred problemom zatvaraju oči. U redu, po doktorima a i mnogim drugima, isključivi i jedini krivci su niškoristi roditelji, koji trče za lovom kako bi imali što bolje aute, mobitele, skupa skijanja i ljetovanja.
Stariji sin išao je ranom zorom na pregled u jednu od zagrebačkih bolnica. Nije se sjetio da je danas jedan od dana produljenog vikenda, kada većina ne radi, a oni koji rade bijesni su na sebe i na cijeli svijet (pogotovo ako se radi o dežurstvu). Nakon par sati čekanja, doktor se udostojio viknuti mu kroz zatvorena vrata, da ga ne gnjavi, zar ne vidi u kakvoj je gužvi (bilo je par ljudi), ne dolazi mi opet prije 15.07. !!!
Kada sam išla na upoznavanje s istim doktorom, naručio nas je u 8 sati, mi smo za svaki slučaj došli u 7.30.h. Došao je malo iza osam, veselila sam se kako je točan, no tada nisam znala da slijedi jednosatno ispijanje kave uz brbljanje s medicinskom sestrom, odnosno pretresanje trenutne političke scene (zahvaljujući tankom zidu, sve smo čuli).
Za to vrijeme, čekaona se napunila pacijentima. Bila sam na iglama, suprug me cijelo vrijeme primirivao, na kraju sam napravila po svom. Pokucala sam na vrata i ušla. On je bio zaprepašten, kako se netko usudi ometati ga u prvoj kavi, dok se dogovara za posao.
Rekla sam da suprug i ja moramo stići na posao, samo me zanima kada misli početi sa svojim poslom?
Ljuto je odgovorio, da će početi kada on to odluči. Započeo je za 15 minuta.
Budući da smo se doktor i ja prepoznali, bio je kupac u knjižari u kojoj sam radila, ipak mu je bilo mrvicu neugodno. Da ne stvaram zlu krv, odmah sam mu se ispričala (ne znam u stvari iz kojeg razloga), a i on se preko volje ispičao nama.
Kakve sve to skupa ima zajedničke veze; norijada, maturanti, alkoholizam, roditelji, doktori...? Naravno da ima!
Kao roditelj budućeg maturanta (na slici), pitam se kakav primjer kao društvo dajemo budućim naraštajima? Kako očekivati da klinci budu razumni, ako smo mi na svom radnom i ljudskom mjestu tako neljubazni i nezainteresirani za čovjeka?
