Prošle sam subote bila na prekrasnom solistièkom koncertu mladog pijanista Aljoše Juriniæa u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.



Nakon koncerta uslijedio je razgovor s mladim pijanistom, a vodio ga je Branimir Pofuk. Neuobièajeno velik broj ljudi prisustvovao je razgovoru. Saznala sam da je prva stvar koju je Aljoša nauèio svirati, kao djeèak od osam godina, bila "Ja sem varaždinec, Domovine sin" i to na sintesajzeru, a ne na klaviru.

Nakon teèaja sintesajzera na koji su ga upisali roditelji, uoèena je njegova glazbena nadarenost i nastavio je svirati klavir.



Poslije razgovora kupili smo CD s Aljošinim izvedbama glazbenih djela Frederica Chopina i dobili od mladog glazbenika autogram na omotu. Red za autogram bio je povelik, a mnogi su i fotografirali taj dogaðaj.

Aljoša je dva mjeseca mlaði od mog starijeg sina, a roðen je drugog lipnja 1989. godine.



Rekao je da ima obvezu vjenèati se do tridesete godine života, a do tada se još svakako namjerava pojavljivati na glazbenim natjecanjima, na kojima je do sada bio vrlo uspješan, èak i uspješniji od Ive Pogoreliæa , a ja bih skromno primijetila da je Aljoša Juriniæ bolji pijanist od Ive Pogoreliæa, koji se èesto i ne drži notnog zapisa. Zamijetila sam na dosadašnjim koncertima da Ivo Pogoreliæ koristi notni zapis prilikom izvedbe, a Aljoša je sve svirao napamet, iz glave.

U razgovoru s Branimirom Pofukom, rekao je kako bi cijeli koncert mogao iste veèeri ponovo izvesti.

Svaka mu èast!

Moja sestra i moj tata odluèili su poèastiti nas u restoranu Sofra, povodom svojih roðendana koji su u veljaèi; jedan sedmog, a drugi jedanaestog dana mjeseca.

Restoran me oduševio izgledom i ureðenjem te ponašanjem osoblja prema gostima. Jelo je bilo jako dobro. Finu sam hranu izabrala, a za desert, na kraju, jako finu tufahiju.

Bili smo svi kao cijela grande familija: moja mama i tata, sestra, njezin muž i dvoje djece, i ja s mužem i dvojicom sinova. Supruga Vedrana i šogora Josipa smo malo zezali kako æe njih dvojica biti glavni pri odabiru jela i da æemo njihove preporuke svi slijediti. Šogor je iz Zenice a muževa mama je takoðer rodom iz Bosne.

Na kraju smo popili pravu tursku kavu, serviranu u tradicionalnom bakrenom posuðu i uz nju komadiæ finog rahatlokuma.

Za vrijeme našeg boravka u restoranu Sofra pojavio se i nogometaš Sudani i sjeo je za stol nedaleko od nas. Prepoznali su ga tata, sestra , stariji sin Bojan, šogor i ja.

Bio je to dogaðaj i dan za sjeæanje.

Tko nije gedao rukomet prije tjedan dana? Ima li uopæe takvih? Pretpostavljam da nema. Nakon utakmice sam bijesno rekla da neæu tako skoro kupovati kranjske kobasice, što nisam ni uèinila do sada. No, svjesna sam da ni kobasice ni kranjci nisu ništa krivi i da je sve samo sportska igra i sreæa, koja ovog puta nije bila naklonjena našim rukometašima. Prvo drama s Norveškom pa onda sa slovencima. Tko je slabih živaca, bolje da ne gleda. Moji su donekle dobri.

Uživala sam u finalnom susretu reprezentacija Norveške i Francuske i francuzi su pobijedili, što je bilo za oèekivati. Moj tata i ja smo se u razgovoru prije utakmice usuglasili da æe francuzi pobijediti, jer su iskusniji i kvalitetniji.

Ljuti me malo što naši na HTV-u nisu neko vrijeme spominjali tko igra u finalu. Možda su bili ljuti što je sve skupa prenosila RTL televizija? I meðu njima ima natjecanja.

Sada žalim što su Babiæ, Baliæ i Metlièiæ dobili otkaze, jer i èetvrto mjesto na svijetu je jako dobar rezultat u ovim okolnostima.

Bravo naši rukometaši i bravo Francuska na odlièno organiziranom rukometnom turniru!