Od početka ovog svijeta mi se samo vrtimo u krug
Gdje je sjever, a gdje jug tko zna
Neka blijeda silueta vodilja neostvarenog sna, još nije ugasla
Putujem nema stajanja, o ne, tko ide sa mnom neka me
Na putu sustigne, a drugo sve stvar je sudbine
Putujem nema stanica, pa da, jer želim barem puni krug oko Mjeseca
I tko zna dal putu tu je kraj.
Za početak kome smeta moja malo razigrana ćud
Neka se izgubi usput, i za one što ne vide da se sreća prostire po svud
Ja pjevam uzalud.
Putujem nema stajanja, o ne, tko ide sa mnom neka me
Na putu sustigne, a drugo sve stvar je sudbine.
Putujem nema stanica, pa da, jer želim barem puni krug
Oko Mjeseca, i tko zna dal putu tu je kraj ...
O. Dešić, Vokal: Marko Tolja, Bubnjevi: Branimir Gazdik, El. gitara: Elvis Stanić
Plesna grupa: Flame
Generalni plan je napravljen, popis stvari koji postoji još od 2003. godine je nadopunjen, soba u hotelu "Minerva" u Varaždinskim Toplicama je rezervirana, medicinska dokumentacija je spremna i kofer se vadi ovaj vikend.
Nadam se da će mi 10-12 dana biti dovoljno da se spremim.
Prije par godina postojalo je u toplicama, nasuprot recepcije, jedno računalo.
20 minuta korištenja naplaćivali su 5 kn. To mi je bilo dovoljno za pročitati par vijesti i poslati 2 maila (mislim da u to vrijeme blogovi još nisu ni postojali). Nakon 20 minuta, internet je radio i dalje, provela sam na compu puna dva sata. Pitala sam na recepciji koliko će mi to naplatiti, oni su rekli da nemaju pojma, jer to nije u njihovoj domeni i što se njih tiče mogu ga slobodno koristiti do jutra.
Kada sam se izguštala, računalo sam prepustila jednom prijatelju iz toplica koji se isto zabavio par sati, sve za onih 5 kn.
Drugo jutro comp. više nije radio, tijekom dana je nestao i nikada se više nije pojavio.
Putujem 09.07. o.g.
27
lipanj
2008
507 km
23
lipanj
2008
Do danas u podne, odvozila sam 507 km, otkad sam si kupila sobni bicikl.
Za jutrošnja 2 km osim dobre volje, pomogao mi je ventilator u blizini, zamračena soba i klima uređaj koju je uspio rashladiti sobu na 26,5 stupnjeva. Nemam sobni bic koji mjeri ukupno prijeđene kilometre, pa si zapisujem u bilježnicu svakih prijeđenih 100 km.
To mi se činilo jeftinije nego platiti 300 ili 400 kn više samo radi te mogućnosti zbrajanja svega pijeđenog.
Ako se potrudim mogla bih do kraja ljeta prijeći još 65 km, koliko mi fali do Dubrovnika.
Našla sam da je udaljenost od Zagreba do Dubrovnika 572 km, no ne znam da li se misli na zračnu ili cestovnu udaljenost.
Moram vam priznati da sam 500 km planirala prijeći za godinu dana, ali na žalost ništa od toga. Moj put do željenog cilja trajao je jednu godinu i devet mjeseci.
Ipak sam ponosna na sebe jer nisam odustala, i nisam pretvorila bicikl u trajnu vješalicu za robu, torbe itd. Zna i to biti, ali srećom, ne za dugo. Nakon točno 500 km pukla mi je desna pedala, koja mi je isti dan reparirana (hvala majstoru), tako da sam već slijedeće jutro mogla dalje.
Nadam se da ću slijedećih 500 km prijeći za isto ili kraće vrijeme, uglavnom idem dalje.
Saznala sam da do Bukurešta imam 1006 km, a do Berlina 1091 km.
Do slijedeće, sutrašnje vožnje odlučujem, krećem li put istoka ili put zapada.
Cvjetni trg
19
lipanj
2008
Zahvaljujući dolasku gospođe Jelčić iz Švicarske u Zagreb, nakon dobre 3 godine posjetila sam Cvjetni trg. Tako dugo nisam bila na Cvjetnom iako je to moj najdraži trg u gradu Zagrebu.
20 godina radila sam u njegovoj blizini, pod pauzom sjedila bih na klupi i dijelila gablec s lokalnim vrapcima. Srijedom sam išla na sastanke u planinarsko društvo, a subotom često u kino Zagreb ili Europa (bivši Balkan).
Čim smo stigli, osjećala sam se kao da sam došla u New York, a suprug je odmah nadodao,
ma kakav New York, nećeš tamo ovako nešto naći. Ima potpuno pravo.
Već u prvom dućanu kupila sam si novi i za sada jedini CD Marka Tolje, što mi je bila želja otkad sam saznala da je izašao. Drugi dućan bio je Kraš gdje sam kupila pola kile bajadera i griotta u rinfuzi. U trećem dućanu vidjela sam u izlogu prekrasnu haljinu, za nju se nisam odlučila jer haljine već dugo ne nosim, a suprug je odmah nadodao da sam takvu sličnu dala u Caritas.
Nakon odlične kave u Preradovićevoj, oko 18 h ušli smo u knjižnicu "Bogdan Ogrizović", na predstavljenje knjige
"Umijeće svakodnevnog pokreta", gospođe Dijane Jelčić. Iznenadilo me je kada sam prepoznala gospodina Jelčića iz jedne stare, meni omiljene serije.
Gospodin Jelčić i gospođa Vlasta Knezović prekrasno su recitirali i nadopunili cijeli doživljaj.
Jako mi je drago što sam upoznala gospođu Dijanu.
Suprug mi je predložio da se prošećemo do Trga bana Jelačića, ali meni se nije dalo maknuti iz blizine Cvjetnog trga. Nakon Preradovićeve, prešli smo u Bogovićevu gdje smo se počastili sladoledom. Pridružio nam se naš zajednički prijatelj iz planinarskog društva. Hrvoje, moj suprug i ja, zajedno smo jednom išli na izlet na Učku, i tijekom puta častili se lovranskim trešnjama, negdje u ovo vrijeme prije dvadesetak godina. Nakon zaostajanja za grupom, dobili smo dobru špotanciju od vođe izleta.
Dok je suprug u dvije knjižare bezuspješno tražio dvije knjige, Hrvoje me je odmah iskritizirao da se nezdravo hranim jer jedem sladoled. Dobro da nije znao da mi je torba krcata čokoladinima iz Kraša. Kada sam ga pitala, pa dobro što da jedem, rekao je da mi je s obzirom na zagađenost hrane najbolje ne jesti ništa. Sumnjam da ću se za to odlučiti.
U jednom trenutku, vidjela sam "Iranca", susreli su nam se pogledi i on me je odmah pozdravio. "Iranac" je jedna moja stara mušterija, jednom na godinu kupio bi neku knjigu o Iranu, koju bi prije kupnje godinu dana čuvali na njegovoj rezervaciji. Kada sam ga prvi puta vidjela, odmah je izvadio iz novčanika svoje stare slike iz Irana, negdje iz sedamdesetih. Oduševila sam ga jer sam iz prve prepoznala Teheran, a prepoznala sam ga jer mi je tata u to vrijeme bio tamo na službenom putu pa se slikao skoro na istim mjestima. Prepoznavanjem Irana, zacementirala sam si za slijedećih nekoliko godina, razgovor o Iranu i Šahu Reza Pahlaviu, svaki puta kada bi me vidio.
Šef se ljutio na mene, govorio bi mi da sam prema "Irancu" preljubazna ili preblaga, i znao me je poslati u skladište kada bi vidio da mi se "Iranac" približava.
Nikada neću zaboraviti kada mi je za jedan Božić, "Iranac" poklonio bon za kavu u McDonaldsu. Nije htio izaći iz knjižare, dok mi ga nije osobno uručio. Svi su se oko toga smijali, ali ja sam iza posla otišla u McDonalds na kavu.
Jako mi je bilo drago kada sam ga jučer na trenutak vidjela.
Suprug je sreo kolegu iz srednje škole s kojim smo također ugodno popričali.
Od poznatih na tzv. špici vidjela sam samo gospodina Radeljaka, koji je smršavio ali i malo ostario, no to mu ne smeta da i dalje pogledom prati lijepe žene.
Ima oko sokolovo, i jako, jako dobro primjeti kada je i on primjećen.
Doma sam došla puna dojmova, odlučila sam kako neću čekati da prođu još tri godine do slijedećeg odlaska na Cvjetni trg.
Malo sam upalila telku, ali sam ju brzo i ugasila.
Svima sam nam bratski podijelila bajadere i griotte i stavila si u discman novi CD Marka Tolje "Stare dobre stvari". Nije me razočarao, dvaput za redom sam ga preslušala.
Ujutro sam se probudila prije zvona crkve, u 5.45 i tada sam ga poslušala teći puta.
Izlet na Bliznec - podnožje Medvednice
15
lipanj
2008
Šumska staza Bliznec duga je samo 800 m i trebalo bi ju prijeći za 15 minuta.
Bliznec je vrlo staro naselje. Najprije je pripadalo Medvedgradu, a sredinom 13. st. Bela IV ga daruje dominikancima (tada se zvao Blizna). Na potoku Bliznecu nekad je bila mlinarska kolonija gdje se vodeničarski zanat njegovao iz generacije u generaciju.
sa postajama gdje su postavljene drvene "knjižice" sa tekstovima na Brailleovom pismu za slijepe osobe i za one s normalnim vidom.
Pogledom prema šumi, nazire se Bikčevićeva staza.
Moj strogi pogled prati trenutnu situaciju.
Na mnogim autima bile su hrvatske i navijačke zastavice, a kada smo se spustili u grad, na Zelenom valu vidjela sam jedan auto njemačke registracije s njemačkom i hrvatskom zastavicom.
Vuk i stijena
12
lipanj
2008
Jednog je dana vučić Nooshka-Lalooshka lovio chipmunka, zaletio se u stijenu i stvarno se ozlijedio, a svi su mu se ostali vukovi smijali. Čipmank je pobjegao, a Nuška-Laluška se osjećao osramoćeno i ljutito, pa je rekao ostalima da je htio namjerno udariti u stijenu i da ga uopće nije boljelo. Onda, rekli su oni, ako nije boljelo, učini to ponovo. Da ne izgubi obraz, on je to i učinio. No tog je puta boljelo još više i dobio je veliku krvavu modricu na prsima. Ostali vukovi vrištali su od smijeha i rekli mu da je strašno smiješan i kako je sigurno jako čvrst.
Otad nadalje, kad god je vukovima bilo dosadno, rekli bi: Hej, Nuška-Laluška izvedi svoj trik sa stijenom! Ako bi rekao da ne želi, izazivali bi ga i govorili mu da je kukavica. Kako bi dokazao da nije, ponovo se zalijetao u stijenu. Njegova rana nikad nije imala vremena zacijeliti pa kad je odrastao, bivala je sve gora i gora i inficirala mu je nogu tako da je počeo šepati i bivao je sve mršaviji i mršaviji jer uskoro nije mogao dovoljno brzo trčati da se drži s čoporom kad su išli u lov. Ostali su mu davali malo od onoga što bi uhvatili, ali samo pod uvjetom da izvede svoj trik sa stijenom. Stoga je on to i činio, samo da se prehrani, još se pretvarajući da ga ne boli, sve dok jednoga dana nije shvatio da uopće ne može trčati i da se jedino može gotovo srušiti na stijenu umjesto da se zaleti na nju. Ostalim je vukovima dosadio i rekli su mu da ga više nije zabavno gledati. Rekli su mu da nije od koristi čoporu jer ne može loviti, a sad kad ih nije mogao zabavljati, zašto bi ga hranili? Izgnali su ga iz čopora, a Nuška-Laluška je odšetao sam i napušten u divljinu. Postajao je sve mršaviji i mršaviji i sve tužniji i tužniji. Uskoro više nije želio živjeti. Stoga je pronašao pećinu za koju je pomislio da bi mogla biti dobro mjesto za umiranje.
Pa je legao i čekao. Svaki put kad bi sunce izašlo, pomislio bi kako će mu taj dan biti posljednji.
Tada se, kad mu je smrt, već bila blizu, jednog jutra probudio i točno ispred sebe pronašao
malenu hrpicu lješnjaka, točno kod kraja njegove njuške. Pomislio je: Ovo je čudno. Pomirisao ih je. Dobro su mirisali. Imao je upravo dovoljno snage da ih pojede. Bili su fini. Počeo se osjećati malo bolje i spavao je cijeli dan. Kad se probudio, ispred njega je bila druga hrpica lješnjaka i on ih je pojeo, pitajući se tko ih je ondje stavio. To se ponavljalo svaki put kad bi zaspao, do jednog jutra kad se pretvarao da spava, ali je ostavio dovoljno otvorene oči da može promatrati.
Nakon nekog vremena čuo je grebanje, uzdisanje i puhanje. Ugledao je malenog, starog čipmanka kako se znoji i gega, noseći pune ruke lješnjaka, ostavljajući ih ispred njega. Nuška-Laluška otvori oči i reče: Hej! Čipmank je gotovo iskočio iz svoje kože. Molim te, molim te nemoj me pojesti! Nuška-Laluška reče: Zašto bih želio pojesti nekoga tko mi je spasio život? Pitao je čipmanka zašto je tako ljubazan prema vuku kad svi znaju da vukovi jedu čipmanke? Čipmank mu je rekao da je to zato što je nekoć davno, jedan vuk bio vrlo ljubazan prema njemu i umjesto da ga pojede, pustio ga je i zaletio se u stijenu, samo da bi nasmijao druge vukove.
Nicholas Evans - Smoke Jumper (Čovjek koji je skakao u srce požara - "Algoritam", 2003.god.)
Sajam cvijeća (prošlog vikenda)
06
lipanj
2008
Ovakvi cvjetni aranžmani dočekali su nas pri samom glavnom ulazu na 43. Sajam cvijeća.
Cvijeće se dobro držalo jer je bila optimalna količina vlage i sunca, za razliku od ovih dana kada kiša bez prekida pada.
Ovo su neki od nagrađenih aranžmana. Uz ove velike kaktuse roditelji su uslikavali djecu, tako da je trebalo malo pričekati da ih se "uhvati" same. Žao mi je što nisam zapamtila tko je napravio Drijen. Možda on ima veze s reklamom - Ja sam Zdravko Dren.
Mladi par na klupi uživao je uz miris ruzmarina, lavande i majčine dušice.
U zatvorenom, klimatiziranom, velikom šatoru, vidjeli smo krotone i drva života.
Maslinu je okruživala lavanda i ruzmarin. Čim sam ga ugledala, osvojio me je ovaj aranžman s prelijepim kalama.
Manja djeca uživala su u ovom zgodnom, starinskom vrtuljku na ručni pogon.
Pored vrtuljka bilo je veliko, izrezbareno drvo za koje je moj suprug rekao da je tulipan.
Meni uopće nije izgledalo kao tulipan nego mi je odmah zasličio na E.T.-a.
Od tada je to stablo za mene E.T. Zanima me na što vas podsjeća?
Sve posjetioce oduševljavale su ove dalije, fotići su radili bez prekida.
Poželjela sam se slikati kraj ovih hortenzija, kakve ima moja nona uz svoju kuću.
Uokolo Bundeka vozila su dva vlakića, namijenjena djeci, starijim ili teže pokretnim osobama. Ovo je jedan od njih. Od parkirališta do Sajma vozio je treći vlakić.
Među štandovima sa cvijećem bila je takva gužva da nisam kupila niti jedan cvijet.
Mnoge žene nosile su u vrećicama teglice s orhidejama.
Kao malu uspomenu, kupila sam si ovog konjića, koji sada stoji na hladnjaku uz druge magnetiće koje skupljam. Dvoumila sam se između licitarskog srca (moj avatar) i konjića, na kraju sam se ipak odlučila za prvi izbor - crveni konjić.
Dan zaštite okoliša
05
lipanj
2008
Ujutro na prvim vijestima čula sam da je danas Svjetski dan zaštite okoliša.
Slijedio je šturi izvještaj iz nuklearke Krško. Ausrijanci se bune, jer slovenci nešto motaju.
Bandić će danas otvoriti prvu Biokompostanu na odlagalištu otpada na Jakuševcu.
Mi i dalje skupljamo boce i stari papir. Za kavom sam se bunila da nam kuhinja često izgleda kao reciklažno dvorište. Ima tu alata, željeza, boca, papira, hrpa vrećica itd.
Ipak, treba se podsjetiti ekoloških dana kroz godinu i čuvati prirodna bogatstva naše planete koja je prekrasna.
Život Zemlje u našim je rukama!
Zlatna ribica
03
lipanj
2008
Prošla noć je bila za pamćenje, ili možda bolje za što prije ju zaboraviti.
Red grmlljavine, red hrkanja, red vrućine, pa red zime, preokretanje, odnosno bezuspješno naštimavanje, jednom rječju nesanica. Šećer na kraju bio je Vajta. Kako nisam mogla zaspati, svašta mi se motalo po glavi, razmišljala sam o vikendu provedenom na Bundeku i o Vajti koji je uživo pjevao na bini, pri samom kraju cijele manifestacije.
Sjedili smo na klupi, a on se derao na sav glas, neka mi oproste svi njegovi Fanovi - ako takvi postoje. Suprugov kratki komentar uslijed cijele te derače i nedjeljne neopisive gužve je bio; nećeš me tako skoro dobiti za odlazak na Bundek.
Tek kada smo došli doma otkrila sam na svom mobitelu sestrinu sms - poruku kako upravo sluša - nikad te nitko neće voljet ko ja, nikada... (mislim da je to bila "Leila" - Eurosong 1981). Znači i sestra i šogor bili su u blizini.
Pjesma koja nas je otpratila s ovogodišnjeg Sajma cvijeća bila je upravo ova koja mi se noćas motala po glavi, i s kojom sam se ujutro probudila:
ZLATNA RIBICA
Lovio jedan čovjek ribu
lovio, lovio cijeli dan
pa ulovio ribicu zlatnu
pa ulovio ribarski san.
Pusti me kaže riba mala
Ispuniću ti jednu želju
provedi život ko niko tvoj
u pravoj sreći i veselju.
Zar samo jednu, ribar pita
dosad je uvijek bilo tri
kakva su ovo došla vremena
možda i nisi zlatna ti?
Vremena ova kakva su da su
Šta tebe briga, reci želju
provedi život ko niko tvoj
u pravoj sreći i veselju.
E, kad je tako, kad si takva
idi nek te drugi hvata
ja nisam čovjek od jedne želje
i pustiću te iz inata.
Dojdi mi dojdi, dojdi mi, diri, diri dojdi mi...
Seid Memić Vajta
PS. U biti, pjesma je simpa, takvu pjesmu mogu napisati samo bosanci, a drugi je par rukava da li takve pjesme pašu uz Sajam cvijeća. De gustibus non est disputandum - o ukusima ne treba raspravljati. Pusa svima!:-)
Mali dodatak - 04.06. - Čitam na Iskonu kako je bio slabi razglas na sinoćnjem jarunskom koncertu. Možda je na samom licu mjesta bilo loše, ali po okolnim naseljima se prilično dobro čulo. Oko 23 h prepoznala sam glas Nicka Cavea. Bila sam ponosna na sebe jer nisam ga u životu baš puno slušala. Svaka čast Nick Caveu, ima dobar glas i dosta dobre pjesme ali moram priznati, slušam ga samo ako moram.
Zahvaljujući blogerici rU, zalijepila sam se na Ju-bi-to, i naslušala sam se starih pjesama dobra 2h. Youtube je rezerviran u našoj kući za mlađu generaciju, dok mi starci štedimo.
Zato, nemojte me odati. Nakon Vajte, poslušala sam desetak pjesama Zdravka Čolića (Stanica Podlugovi, Ti si mi u krvi, Sve smo mogli mi...), dvije pjesme od Ambasadora (Zemljo moja, Dođi u pet do pet), Jadranku Stojaković (Sve smo mogli mi, Što te nema),
a završila sam sa Balaševićem (Svirajte mi jesen stiže dunjo moja, Neki novi klinci, Priča o Vasi Ladačkom...).
Zaista sam uživala, ali od sada na dalje prepuštam Youtube nekim novim klincima.
