Kao što sam Mendula koja rijetko kada pojede koji badem (mendulu), tako se zna dogoditi da prođe sezona trešanja, a da ja, kao stanovnik Trešnjevke, ne pojedem niti jednu jedinu trešnju.
To ove godine neće biti slučaj, jer sam upravo doručkovala trešnje.
Pasale su mi, iako nemaju onaj okus iz djetinjstva, kada sam ih jela sa stabla.
Bratić i ja odjurili bi preko ceste, u gornje, na trešnje, a teta bi sjedila na zidiću šterne i dežurala, da se ne bi mi slučajno zaletili i kod susjeda. Naše trešnje bile su male, svjetlije i slađe od susjedovih. Jedini je bio problem što su tako slađe imale i više crva, kojih sam se ja najela, nisu mi nikada smetali.
Susjedove su bile krupnije i tamnije, možda i mrvicu sočnije. Kada bi nam dosadile naše trešnje, dobro smo osmotrili u kojem kutu šterne sjedi teta, pa bi dohvatili i koju susjedovu. Danas nitko ne bere ni naše, ni susjedove trešnje. Stari su umrli i kuće su prazne.
Jedini koji se počaste su ptice i puhovi. Trešnjevačke trešnje kupljene su na štandu.
Dva dana stajale su u škarniclu u hladnjaku, nitko ih nije ni primjetio, ni taknuo.
Malo sam ih proprala, stavila ih u zdjelu na sredinu kuhinjskog stola, vjerujem da će do kraja dana nestati.
