Ovako su izgledali mali Sivko i mala Šarka, stari desetak dana, prošle godine u ovo vrijeme.
Iako je slika mala, na njoj se dobro vidi kakve su bili poserute, kako je pokakan veliki, crni protvan u kojem su se izlegli i prastari Sharpov radio-kazetofon, pored protvana. Slično je izgledao i cijeli balkon, pogotovo kada su ih roditelji, Sivka i Šarko, počeli učiti letjeti. Jednom je mali Sivko ušao kroz vrata u našu spavaću sobu. Ja sam još ležala u krevetu, a on je prvo sletio na radijator, zatim na policu s CD-ovima, na koju se na kraju i pokakao. Mora da je osjetio kako bjesnim, pa je nakon te kakancije izletio brže-bolje natrag na balkon.
Kada su napokon naučili letjeti, mali su se izgubili, a stari su se opet vratili. Sivka je u međuvremenu izgubila nožicu, i malo smršavila, možda uslijed stalnog Šarkovog navaljivanja. Sve smo pospremili i razmjestili, vjerujući da smo im onemogućili formiranje novog gnijezda.
Oni su zapamtili naš balkon, i ne daju se smesti. Šarko uporno nosi grančice, mi ih bacamo, on ih opet nosi i tako stalno ukrug. Uključio se i susjed, kojega uopće ne poznajem, kada je doma lupa nekim štapom ili daskom po našem balkonu. Postali su žive mudrice, više ne čujemo jutarnje gugutanje, kao da znaju da bi ih odmah potjerali. Također znaju kada svi odlaze u školu ili na posao, i tek tada ulijeću na balkon.
Upravo lupam po prozoru, uopće ne regiraju, izgledaju da me ne uzimaju za ozbiljno kao muške članove obitelji.
Jučer su me užasno razbjesnili. Srušili su nekakvu letvu ravno na moje nove petunije, od kojih je jedna ljubičasta, divno visoko narasla, i ima svakim danom, jako puno novih cvijetova. Sva sreća da su petunije dosta žilave, pa ju nisu potrgali, ali da slučajno jesu,
ne bi danas tako dobro prošli.
