mea coolpa
četvrtak, 31.03.2011.
Buđenje
Kada u meni ne raste ništa,
unatoč svemu,
jer i mrak je rast i stanje i boja,
no ni njega nema,
nestao je negdje,
izgubljen u šarenilu stvarnosti,
osvijetljen mrak.
Riječi su suvišne,
gube na snazi,
kada u meni ne raste ništa,
ni bijes, ni ljutnja, ni zgroženost,
rezigniranost.
Srce šuti i osluškuje i traži umjetnike…
petak, 25.03.2011.
Predstava (ili idemo sve zaboraviti...)
Da li je to samo bijes ili srdžba,
nekakav osjećaj meni dalek,
ili samo nemogućnost shvaćanja postupanja,
kao vizije crnog gavrana,
odbacivanja stvarnog stanja, neprihvaćanja,
Ravnodušnost sunca (da, sunce je osoba),
iz mene viri spodoba,
samoispitivanje realnosti ili možda limb.
Vraća li se vrijeme samo u knjigama, predstavama,
a brisanje prošlosti u ženama,
plače li srce krvavim suzama
ili je lice presvučeno maskama?
nedjelja, 20.03.2011.
Freuddwyd
Zatrpana zemlja blatnjavim humusom,
Pokriveno more brzacima rijeke,
Od oltara se ne vidi hram,
Odisej vezan kratkim lancem,
Pustinja prekrivena staklom,
Ledenjak obavijen šalom,
Od ptica se ne vide ljudi,
Na Everestu raste tulipan.
subota, 19.03.2011.
Umjetniku
Naslikati Suncokrete ili otkriti boje,
poslije prljavih rudara i njihove bijede,
vidjeti svijetlost, cvijeće, spektar ili dugu,
zaboraviti tugu,
upoznati kontraste
miješati plavo i žuto, dobiti zeleno,
narisati energiju fotona,
nastaviti miješati osnovno i sekundarno,
dobiti indigo ili boju purpurnu,
zaboraviti tugu
Vidjeti ljude, obići svijet,
Provansu,
Naslikati Zvjezdanu noć,
čempres ili maslinu,
zaboraviti tugu,
napisati Theu…
…vječno je pitanje, je li nam dano prije smrti spoznati samo jednu hemisferu. Što se mene tiče, odgovora nema, ali zvijezde me uvijek potiču na razmišljanje.
četvrtak, 17.03.2011.
Uvod u anatomiju
Glava ne osjeća da je tijelu hladno,
komunikacija duha i kosti prekinuta,
anatomija ili ono što se zna,
a ništa se ne zna.
Seciranje mrtvog trupla,
Ne poznavanje interakcije ni reakcije,
vježba zombija na hladnome mozgu,
nepoznavanje boja,
osjećaja,
emocija,
suza,
patnje,
veselja,
boli,
ne razumijevanju gospela ili bluesa,
opere ili varijete,
komedije ili tragedije,
ucjene, kao sredstva za postizanje straha,
mržnje.
Da, ništa se ne zna.
srijeda, 16.03.2011.
Japan
Koliko Vam mogu pomoći ove rime,
U tuzi oseke i plime,
u boli Vašoj, tragediji ljudskoj,
vama kao naciji radišnih ljudi,
poštenih i vrijednih tragedijom sklonih.
Hirošima, Nagasaki, tsunami, reaktori, plutonij,
sramota čovječanstva…ili možda misterij.
Žao mi je kao stanovniku iste planete,
Vaših patnji (govorim bez sujete),
žao mi je boli Vaših ljudi,
Kataklizme, reakcije zemlje, oceana,
možda i božjeg plana,
da upozori ljude da ne umišljaju,
kako su vječni i bez mana.
Volim Japan i Vaše trancendetalne vještine,
znanje, poštenje i poznavanje ljudske taštine.
Želim Vam sreću i znanje i obnovu i blagostanje,
mrtvima život vječni
jer uzor ste bili poimanju i obiteljskom imanju,
i dušnom znanju,
a ljudskom rodu… tsunamiji, potresi , vulkani
nek´se u podsvijesti širi,
da ne radi svakodnevni harakiri.
Good luck Japan, and God bless you.
utorak, 15.03.2011.
Iščekivanje
Gledajući kroz prozor,
niz kojeg se slijevaju kapi,
kao suze tisuća mrtvih boema,
koji ni na nebu nisu pronašli svoj mir
i tugom ispiru našu rutinu.
Brothers in arms, po tuzi i rimi
i nezaliječenim ranama,
beskonačnom žudnjom za višim,
iščekivanje čuda.
Oronuli starac,
pogrbljen bremenom nepravde,
viri u smeće tražeći nešto,
tko zna što?
Napudrana flundra gestikulira u bijesnim kolima,
prema srednjevječnoj ženi,
koja kasni na nekakav bijedno plaćen posao.
Igrokaz priželjkuje kraj i spuštanje teških zastora…
subota, 12.03.2011.
Java
Probudim se tako sam na čitavom svijetu,
Nigdje nikoga samo ptice, neki crni psi i poneka mačka,
mislim ovo je još jedna iz mog mozga spačka.
Izlazim sam, na ulicu i smijem se u sebi,
Uživam u tom kako bi smiješno bilo,
da sam sam na svijetu i tražim toplo tijelo,
neke žene tamne sudbine slične,
usuda istog, neke više sile,
koja nam nudi produženje vrste,
i života novog bez farse, mržnje, ratova, anarhije i namještene hijerarhije,
u kojoj uvijek korito je isto,
a prasad se mijenja i govori kako je sve čisto.
I tako prolazim gradom,
panika me lagano hvata,
što ako je sve istina, stvarno budem sam, a ne sanjam?
Kuda bi krenuo, tražit druge ljude
slične sudbe, odabrani od neke više sile ili igre lude?
Uputih se tako prema Zapadu,
jer tamo je krivnja, podmetanja, ugnjetavanja, otimanja,
na zapadu se rađala sirotinja,
nekakav ured donosi sud, da li je nekakva regija ili narod lud.
Vanzemaljska bića, elieni ili samo birokracija,
doveli su do nestanka svih nacija.
Možda je tako i bolje,
ili tako biti mora da nestane ova patnja, agonija, ljubomora.
Nastavljam priču…
Gdje se sve dešava, gdje je centar moći,
možda u Londonu?
U tom paklenom loncu,
centru svjetskog zla,
ljudskog usuda, nemorala i Henrika.
Krenuh tako za Otok saznati istinu,
gdje su nestali ljudi i njihove sudbine,
njihovi krediti i male tajne, ljubavnice kurtizane.
Prolazim zemljom pustom,
Već drugog dana s lastavicom pričam,
nedostaju mi ljudi, makar onakvi zli i podli,
ista struktura, DNA, kontura.
Nisam ni slutio da će mi nedostajati kreature.
Budim se znojan i mrzeći svoj san,
novi je dan
ili nije sve san,
možda sanjam da sam sanjao prošle noći,
možda i nije tako loše u samoći.
petak, 11.03.2011.
Mea culpa
U birtiji mračnoj
s prljavim zrakom,
svijetlost svijeće,
izdužuje likove znane,
izgubljene, pjane, same.
Osluškujem priču,
poznatu, prožvakanu,
tisuću puta ispričanu…
Kronologija događaja se mijena,
dodani sitni detalji,
ponekad uljepšani,
no uvijek isplakani.
Zla kob, loša sreća, neshvaćena bića…
gazda, daj nam još pića!
Žestokog pića trebam,
ha, mislim dok pijem
dok se suznih očiju smijem,
kako je danas sve lijepo
i meni i nama i gazdi,
koji votku vodom slabi,
za svoju sitnu dobit i bijedan život mali.
Viknuh u mraku,
opsovah Boga,
proklinjući njegovu vlast
…i diobu, na njih i nas. (Mea culpa my god).
Boemska srca, široke duše naše
...i oni uski, jadni mali.
S prazninom u srcu…želim nibiru.
utorak, 08.03.2011.
Vertigo
Egzekucija života i osjećaja,
otupljivanje osjetila i bila,
života u sebi,
negacija mogućeg poremećaja,
sistematizacija pokreta i tika,
vode ka cilju,
umobolnom debilu,
obožavatelju uništenja i poštenja,
divljanja egzistencija i nultih potencija,
eksponencija,
demokracije i teokracije, devijacije,
srezanih krila,
utvorenih usta i pokušaja krika.
nedjelja, 06.03.2011.
Trinaesta_part III_Prvi put u jutro
…a moje drugo ja,
je kompleksna ličnost,
kao neko mitsko biće,
neshvatljivo svijetu
i dušama prostim.
Ne vrijeđam nikog
izjavom ovom,
ne želim povrijediti slovom.
Al` razumjeti neću neke fukare male,
Koje napuste nekog,
onako…zbog fizikale.
Općenito pišem… o osobno nikom,
jer odbačen nisam od nekog bez duše,
već od nekog sličnog meni,
…zato su ožiljci teži.
Ima li snijega da ohladi bol,
prekrije prošlost,
izbriše svijest,
umrtvi razum,
kako bi dobro bilo biti bar malo glup?
I nastavljam dalje u svojoj besmislici,
u mojoj bijednoj podvojenosti.
Vračam se mislima
u osamdesete…
subota, 05.03.2011.
Trinaesta_part II
A srodna duša,
Kao duh iz boce,
Pojavi se u mom životu,
Osvijetli noć,
Ugasi dan.
Sretan ko dijete
Zahvaljujem nebesima,
Što molitve sluša
I darove šalje,
Za naše živote male.
Iživjeh tako u iluziji sreće,
U lebdjenju svijeta,
Smijehu tišine,
Kutovima mračnim,
Skriven u mjesečini,
Oblacima crnim,
Čuvarima tajni
Skrivačima mojim.
Povrijedih sve,
Ponizivši mnoge,
Pogazivši uvjerenja
I iskonske ideje,
Nespojive s životom…
I Zakonom onim,
Kojeg pisahu mudraci
Prije stoljeća mnogo.
Kad pogazih sve,
Ostanem sam i znam
Počinje priča sa moje drugo ja…
To be continued in part III…
petak, 04.03.2011.
Spoznaja
Tražimo dalje
u beskraju planeta,
u bespuću zvijezda
u visinama božjim
gdje istina vlada,
bez dvoličja i srama,
neku slićnu zvijezdu
jer istih duša nema.
četvrtak, 03.03.2011.
Trinaesta_part I
Novog života
Ljeta Gospodnjeg `84,
Godina prokleta, iskrivljena
a tako simetrična,
početak i kraj,
život i smrt.
Radost slobode,
mnoštva, pjesme, plesa,
ne traje dugo.
„Vrati se čovječe,
Ne može po tvom.“
Uđem i čekam, gledam, osmatram.
U rupu ulazim,
U mrak taštine i tišine,
I ničega …
Uz iskrice dvije,
Bljeska dva,
Uvlači se monotomija,
Anemija,
Disfunkcija,
Fobija, puno fobija.
Iskorak mali,
Ili možda dva?
Počima ludilo
Haubica, uzbuna,
Izbjeglica, kompetnog ludila.
Mržnja i bijes,
Naravno da vidim,
I unosim sebe
Za neke nove ideje,
Viteštvo mitsko
Kao Hector ili Paris,
Kroz ništavilo svijeta
I nekavog bijega i straha,
Bespomoći,
Kao da smrt nikada neće doći.
A došla je naglo,
Kako ona zna,
Odnoseći život dobrog čovjeka.
Krv i suze,
Na travi suhoj,
Nemoć i strah,
Od odlaska.
A odlazak stiže i nosi,
Nekako mi drago
Što ja nisam na zemlji …u rosi,
I sramim se sebe
I osjećaja svojih, dok gledam
Drugu dušu kako u vis plovi.
Koliko ono grama u duši ima,
Dok lagano plovi svojima?
Prolaze dani,
Sto kao jedan,
Vijek kao godina,
Kada spazih nešto
U ljudskoj samoći,
Ugledah nešto kao srodno biće,
Ali to će biti dio neke druge priče…
utorak, 01.03.2011.
Škuro
Kako je danas lijep dan,
baš lijep, po mom guštu
liječi dušu,
dok vjetrovi pušu,
a oblaci tamni i tusti,
ulice i parkovi pusti.
Nikoga nigdje,
kao armagedon,
kao film strave
kao Danijel i otkrivenje.
Danas prepoznajem ljepotu u ružnoći,
kao i uvijek razumijem sreću u samoći.
Danas me neka...
...ma da... neka SF snaga gura,
lijepa je ova naša škura bura.
