Probudim se tako sam na čitavom svijetu,
Nigdje nikoga samo ptice, neki crni psi i poneka mačka,
mislim ovo je još jedna iz mog mozga spačka.
Izlazim sam, na ulicu i smijem se u sebi,
Uživam u tom kako bi smiješno bilo,
da sam sam na svijetu i tražim toplo tijelo,
neke žene tamne sudbine slične,
usuda istog, neke više sile,
koja nam nudi produženje vrste,
i života novog bez farse, mržnje, ratova, anarhije i namještene hijerarhije,
u kojoj uvijek korito je isto,
a prasad se mijenja i govori kako je sve čisto.
I tako prolazim gradom,
panika me lagano hvata,
što ako je sve istina, stvarno budem sam, a ne sanjam?
Kuda bi krenuo, tražit druge ljude
slične sudbe, odabrani od neke više sile ili igre lude?
Uputih se tako prema Zapadu,
jer tamo je krivnja, podmetanja, ugnjetavanja, otimanja,
na zapadu se rađala sirotinja,
nekakav ured donosi sud, da li je nekakva regija ili narod lud.
Vanzemaljska bića, elieni ili samo birokracija,
doveli su do nestanka svih nacija.
Možda je tako i bolje,
ili tako biti mora da nestane ova patnja, agonija, ljubomora.
Nastavljam priču…
Gdje se sve dešava, gdje je centar moći,
možda u Londonu?
U tom paklenom loncu,
centru svjetskog zla,
ljudskog usuda, nemorala i Henrika.
Krenuh tako za Otok saznati istinu,
gdje su nestali ljudi i njihove sudbine,
njihovi krediti i male tajne, ljubavnice kurtizane.
Prolazim zemljom pustom,
Već drugog dana s lastavicom pričam,
nedostaju mi ljudi, makar onakvi zli i podli,
ista struktura, DNA, kontura.
Nisam ni slutio da će mi nedostajati kreature.
Budim se znojan i mrzeći svoj san,
novi je dan
ili nije sve san,
možda sanjam da sam sanjao prošle noći,
možda i nije tako loše u samoći.
Post je objavljen 12.03.2011. u 11:09 sati.