U birtiji mračnoj
s prljavim zrakom,
svijetlost svijeće,
izdužuje likove znane,
izgubljene, pjane, same.
Osluškujem priču,
poznatu, prožvakanu,
tisuću puta ispričanu…
Kronologija događaja se mijena,
dodani sitni detalji,
ponekad uljepšani,
no uvijek isplakani.
Zla kob, loša sreća, neshvaćena bića…
gazda, daj nam još pića!
Žestokog pića trebam,
ha, mislim dok pijem
dok se suznih očiju smijem,
kako je danas sve lijepo
i meni i nama i gazdi,
koji votku vodom slabi,
za svoju sitnu dobit i bijedan život mali.
Viknuh u mraku,
opsovah Boga,
proklinjući njegovu vlast
…i diobu, na njih i nas. (Mea culpa my god).
Boemska srca, široke duše naše
...i oni uski, jadni mali.
S prazninom u srcu…želim nibiru.
Post je objavljen 11.03.2011. u 22:46 sati.