mea coolpa
subota, 15.09.2012.
Hrvatska bajka
Kao zona sumraka ova naša napaćena Hrvatska,
država u kojoj su ubojice ministri,
ratni profiteri biznismeni,
lopovi manageri,
a ponosni „mali“ ljudi budale,
koji si im mandat dale,
kao kulisu legaliteta
za ozakonjenje kriminaliteta.
Kako danas (trenutno u braniteljskom filmu) gledati na nju,
moju domovinu?
Kažu, nismo imali državu osamstotnina godina,
Odgovaram im: nije baš slučajno i bez veze.
Floskule, demagogija i jeftine fraze
za dobivanje izbora
doživotne gaže i povlaštene mirovine,
privilegiji, imuniteti, veze i tapšanja gladnih,
sramnih, bosih i golih, koji su ih na žalost doveli na vlast,
a vlast je slast (Meša je o vlasti pisao lijepo),
idioti koji nas truju „dobrim“ vijestima,
koje samo oni čuju i osjećaju,
dok seljak u Slavoniji proljeva mlijeko,
a ratar nema niti za sijeno,
niti ribar više mrižu ne krpi,
jer jeftinije je i lakše biti na državnoj skrbi.
Uvjeravaju nas da nam je bolje,
a zato što nam je uistinu gore,
nisu ono krivi, već oni prije koji se tek sada mole,
i kaju se što su nam činili loše,
i traže novu šansu za mandat novi,
i pjevaju: zovi samo zovi,
dok ne dobiju potvrdu legitimiteta,
za nastavak hrvatske bajke,
i lova,
i hajke,
na sitnu raju, samo neka harač novi daju.
I sve se vrti u krug,
samo je radniku sve veći i veći cug,
no i alkohol je skup,
ne možeš ni u njemu otupiti um,
i misli koje nas sve zajedno muče,
osim njih,
lopova bez duše,
izbornih prevaranata, manipulanata,
koji kroje sudbe naše
i nikako da sjaše,
sa hrvatske sirotinje kojoj je dosta milostinje,
koja želi samo kruha i rada,
bez straha od sutra
i godina koje dolaze,
jer one neumitno prolaze,
a strah, hrvatski strah
od ove naše vlasti, i one prije i one poslije dolazi na mah,
no mene ne zanimaju ni bivše, ni prošle, već današnje i sadašnje,
koje se kriju iza maske demokracije,
a štuju samo one iz autokracije,
dok nismo imalo prava glasa.
Danas smo samo bezlična masa,
koja niti da zatalasa ove učmale ljude koji hule,
umišljaju da su vođe, mesije ili poslanici,
a ne samo sluge i zaposlenici,
Molim ih samo da nam ne daju lažnu nadu
i prekinu ovu trenutnu „hrvatsku bajku“.
P.S.
prestar sam za ova sranja i Linićeva laganja...
nedjelja, 02.09.2012.
Snijeg na Suncu
Sklupčao sam se s Malim Princem na njegovoj sitnoj planeti,
i gledao snijeg na Suncu.
Tijesno je bilo,
njegov dom je malen,
no njegovo srce je veliko.
Dozvolio mi je pogled u nebo,
promatranje neobične pojave,
snijeg na Suncu.
Sjeo mi na koljeno, zamišljen
i onako bez riječi smo se razumjeli.
Ispod nas je bila zemlja, a gore sunce,
a još i više velik bijeli oblak ispušta pahulje,
na Sunce.
Pahuljice su male i tope se na vrućini,
ali ne odustaju.
Sve veće su i veće,
I gušće i gušće,
Guraju sunčeve zrake i hlade ih.
Vrijeme prolazi,
one napreduju i spuštaju se na Sunce.
O da, gledamo Mali Princ i ja prema Zemlji,
Vidimo ljude,
kao na dlanu,
smiju se, vesele se, luduju, zabrinuti su, plaču, mole se, klanjaju se
i križaju, ubijaju, pljačkaju,
luduju kao i uvijek,
neumjereni su kao kroz povijest,
nevjerni kao i jučer,
zli kao i lani,
puni ljubavi kao i na početku,
ne razumiju ništa.
Sunce već ima bijelu snježnu kapu,
zahladnjelo je.
Mali Princ me grli,
kao da me njegovo sitno tijelo želi zaštititi,
zasramim se već tisućiti put u životu,
pustim suzu pokajnicu i zagrlim Dobrotu.
Sve je tamnije i tamnije,
Sunce je bijelo do pola.
bitka vrućine i leda bijesni,
Zemlja je mračnija ali još vidim ljude.
Mirni su, tihi, izmireni i pomireni.
Sunce postaje ogromna pahuljica,
Savršen bijeli kristal,
smrznuta toplina.
Ljude više ne vidim,
jer Zemlja je mrak.
Mali me Princ gleda,
nije tužan,
oči mu svijetle u ovoj hladnoći,
nasmije se toplo i reče:
„Idemo ispočetka“.
