mea coolpa
subota, 27.10.2012.
REM
U sivilu kiše,
prvih naznaka truleži,
misli lete visoko, više.
No, zašto se uvijek vraćaju,
povijest ponavljaju,
preispituju nepovratnost.
Proživljavam život kao bljesak,
vidim prijatelje koji su otišli,
a tu su,
u mozgu im pijesak,
uopće se ne trude bar okrenuti tezu
i zabiti glavu u zemlju.
Svi živimo sada, u trenu
iskon preziremo,
od prošlosti zaziremo,
kao da nije naša,
davna, sretna, ružna, kužna.
Za budućnost mislimo da je lijepa, vječna
Pa nikada stvarna doći neće,
već kao najljepše bajke dječje,
sa sretnim krajem,
u apstraktnom kraljevstvu,
negdje s osobom nekom,
zaluđeni smo Pinokiom,
happy endom i snom.
Što prokleto je u ljudskome biću,
pa ne vidi cjelinu,
sanja samo boju bijelu, crnu i ponekad sivu.
Kos mi se vratio u vrt,
isti onaj lanjski ili neki drugi,
nije ni važno,
sve je danas sivo, mokro, vlažno.
ponedjeljak, 01.10.2012.
Malo o jeseni
U noći novog početka,
jer i jesen je početak,
barem meni i sličnima,
zamrznutim u prošlosti,
neprežaljenih godina,
odlazimo kroz vrijeme,
trunemo kao latice,
nekada lijepih cvjetova,
…sjećate li se mirisa?
Između mirisa mnogih,
ponekad prepoznam i dan,
nekako kao kroz maglu,
no ipak osjetim miris,
nevine dječačke krađe,
i slatkih zrna šipaka,
dok ih gutamo u mraku,
halapljivo i u strahu.
Jesenji mirisi voća,
u meni gori hladnoća,
stiska se srce od boli,
jer nema više jeseni.
Lijepa je meni jesen,
a neki je zovu tužnom,
kratki su i kišni dani,
ljetne ljubavi nestaju,
i dugi dani prestaju.
Ružna je kažu, i tamna,
meni ipak tako draga,
jer rano bježim u noći,
od ljudi, straha i zloće,
u mračne njezine skute.
Skrivam se od nje i sličnih,
koji kao po narudžbi,
kvare mi jeseni zadnje,
produbljuju moje mi patnje,
brišući jeseni lijepe,
umirući od pohlepe.
Pa neka im tako bude,
eto joj „sat i salaši“ ,
meni su dovoljne boje,
rujan, suhi list i oblak.
