U noći novog početka,
jer i jesen je početak,
barem meni i sličnima,
zamrznutim u prošlosti,
neprežaljenih godina,
odlazimo kroz vrijeme,
trunemo kao latice,
nekada lijepih cvjetova,
…sjećate li se mirisa?
Između mirisa mnogih,
ponekad prepoznam i dan,
nekako kao kroz maglu,
no ipak osjetim miris,
nevine dječačke krađe,
i slatkih zrna šipaka,
dok ih gutamo u mraku,
halapljivo i u strahu.
Jesenji mirisi voća,
u meni gori hladnoća,
stiska se srce od boli,
jer nema više jeseni.
Lijepa je meni jesen,
a neki je zovu tužnom,
kratki su i kišni dani,
ljetne ljubavi nestaju,
i dugi dani prestaju.
Ružna je kažu, i tamna,
meni ipak tako draga,
jer rano bježim u noći,
od ljudi, straha i zloće,
u mračne njezine skute.
Skrivam se od nje i sličnih,
koji kao po narudžbi,
kvare mi jeseni zadnje,
produbljuju moje mi patnje,
brišući jeseni lijepe,
umirući od pohlepe.
Pa neka im tako bude,
eto joj „sat i salaši“ ,
meni su dovoljne boje,
rujan, suhi list i oblak.
Post je objavljen 01.10.2012. u 17:15 sati.