U sivilu kiše,
prvih naznaka truleži,
misli lete visoko, više.
No, zašto se uvijek vraćaju,
povijest ponavljaju,
preispituju nepovratnost.
Proživljavam život kao bljesak,
vidim prijatelje koji su otišli,
a tu su,
u mozgu im pijesak,
uopće se ne trude bar okrenuti tezu
i zabiti glavu u zemlju.
Svi živimo sada, u trenu
iskon preziremo,
od prošlosti zaziremo,
kao da nije naša,
davna, sretna, ružna, kužna.
Za budućnost mislimo da je lijepa, vječna
Pa nikada stvarna doći neće,
već kao najljepše bajke dječje,
sa sretnim krajem,
u apstraktnom kraljevstvu,
negdje s osobom nekom,
zaluđeni smo Pinokiom,
happy endom i snom.
Što prokleto je u ljudskome biću,
pa ne vidi cjelinu,
sanja samo boju bijelu, crnu i ponekad sivu.
Kos mi se vratio u vrt,
isti onaj lanjski ili neki drugi,
nije ni važno,
sve je danas sivo, mokro, vlažno.
Post je objavljen 27.10.2012. u 11:16 sati.