Sklupčao sam se s Malim Princem na njegovoj sitnoj planeti,
i gledao snijeg na Suncu.
Tijesno je bilo,
njegov dom je malen,
no njegovo srce je veliko.
Dozvolio mi je pogled u nebo,
promatranje neobične pojave,
snijeg na Suncu.
Sjeo mi na koljeno, zamišljen
i onako bez riječi smo se razumjeli.
Ispod nas je bila zemlja, a gore sunce,
a još i više velik bijeli oblak ispušta pahulje,
na Sunce.
Pahuljice su male i tope se na vrućini,
ali ne odustaju.
Sve veće su i veće,
I gušće i gušće,
Guraju sunčeve zrake i hlade ih.
Vrijeme prolazi,
one napreduju i spuštaju se na Sunce.
O da, gledamo Mali Princ i ja prema Zemlji,
Vidimo ljude,
kao na dlanu,
smiju se, vesele se, luduju, zabrinuti su, plaču, mole se, klanjaju se
i križaju, ubijaju, pljačkaju,
luduju kao i uvijek,
neumjereni su kao kroz povijest,
nevjerni kao i jučer,
zli kao i lani,
puni ljubavi kao i na početku,
ne razumiju ništa.
Sunce već ima bijelu snježnu kapu,
zahladnjelo je.
Mali Princ me grli,
kao da me njegovo sitno tijelo želi zaštititi,
zasramim se već tisućiti put u životu,
pustim suzu pokajnicu i zagrlim Dobrotu.
Sve je tamnije i tamnije,
Sunce je bijelo do pola.
bitka vrućine i leda bijesni,
Zemlja je mračnija ali još vidim ljude.
Mirni su, tihi, izmireni i pomireni.
Sunce postaje ogromna pahuljica,
Savršen bijeli kristal,
smrznuta toplina.
Ljude više ne vidim,
jer Zemlja je mrak.
Mali me Princ gleda,
nije tužan,
oči mu svijetle u ovoj hladnoći,
nasmije se toplo i reče:
„Idemo ispočetka“.
Post je objavljen 02.09.2012. u 11:42 sati.