Novog života
Ljeta Gospodnjeg `84,
Godina prokleta, iskrivljena
a tako simetrična,
početak i kraj,
život i smrt.
Radost slobode,
mnoštva, pjesme, plesa,
ne traje dugo.
„Vrati se čovječe,
Ne može po tvom.“
Uđem i čekam, gledam, osmatram.
U rupu ulazim,
U mrak taštine i tišine,
I ničega …
Uz iskrice dvije,
Bljeska dva,
Uvlači se monotomija,
Anemija,
Disfunkcija,
Fobija, puno fobija.
Iskorak mali,
Ili možda dva?
Počima ludilo
Haubica, uzbuna,
Izbjeglica, kompetnog ludila.
Mržnja i bijes,
Naravno da vidim,
I unosim sebe
Za neke nove ideje,
Viteštvo mitsko
Kao Hector ili Paris,
Kroz ništavilo svijeta
I nekavog bijega i straha,
Bespomoći,
Kao da smrt nikada neće doći.
A došla je naglo,
Kako ona zna,
Odnoseći život dobrog čovjeka.
Krv i suze,
Na travi suhoj,
Nemoć i strah,
Od odlaska.
A odlazak stiže i nosi,
Nekako mi drago
Što ja nisam na zemlji …u rosi,
I sramim se sebe
I osjećaja svojih, dok gledam
Drugu dušu kako u vis plovi.
Koliko ono grama u duši ima,
Dok lagano plovi svojima?
Prolaze dani,
Sto kao jedan,
Vijek kao godina,
Kada spazih nešto
U ljudskoj samoći,
Ugledah nešto kao srodno biće,
Ali to će biti dio neke druge priče…
Post je objavljen 03.03.2011. u 23:02 sati.