|
KNJIŽARA
RASPRODAJA DO JAJA!
Biblioteka SFERA:
(svaka 30 kn, pt 10 kn)
Tatjana Jambrišak: Duh novog svijeta
Igor Lepčin: Purgeri lete u nebo
Aleksandar Žiljak: Slijepe ptice
Zoran Krušvar: Najbolji na svijetu
Dalibor Perković: Preko rijeke
Zoran Pongrašić: Čuvari sreće
Zoran Vlahović: Frulaš
Milena Benini: Jednorog i djevica
Goran Konvični: Jeftine riječi
Krešimir Mišak: Zvjezdani riffovi
Danilo Brozović: Zeleno sunce, crna spora
***
Sferakonski niz:
(svaka 30 kn, pt 10 kn)
10. Zagreb 2094 (ur. T. Jambrišak et al.)
11. Kap crne svjetlosti (ur. T. Jambrišak et al.)
13. Trinaesti krug bezdana (ur. T. Jambrišak et al.)
***
Živko Prodanović: Roboti u ratu (SF haiku) (20 kn, pt 10 kn)
Irena Rašeta (ur.): blog.sf (20 kn, pt 10 kn)
Irena Rašeta (ur.): Bludućnost (20 kn, pt 10 kn)
Zoran Krušvar: Izvršitelji nauma Gospodnjeg (50 kn, pt 10 kn)
AD ASTRA, antologija hrvatskog SF-a (200 kn, pt 10 kn)
Kontakt: darko /at/ mentor /./ hr
|
Blogov kolac
utorak, 30.01.2007.
Bestseler - deseto stado
A što ako sudac pogriješi? Ako je tako loše volje da u koš baci dobru priču, da preporuči lošu? Što onda? Ništa onda. Pazite kako brojevi stoje: do sada je na natječaj stiglo nekih stopedeset priča, do kraja natječaja stići će možda još toliko, možda samo još sto. Ukupno, dakle, dvjestopedeset. Od toga, objektivno, vrlo dobrih do odličnih će biti deset posto, dakle dvadeset i pet. U knjigu će ih ući negdje četrdeset-pedeset, jer treba popuniti stranice i jer se suci neće složiti koje su vrlo dobre, iako će se možda složiti koje su odlične, pa će izbor biti proširen. Odlična, ali stvarno odlična priča neće, iskreno vjerujem, kroz sve tri mreže promaknuti pa ma koliko svi sudci bili zlovoljni. To je ono što je čini odličnom pričom. A iz perspektive knjige nije ni bitno koje još priče uđu, ako odlične ne pobjegnu. A iz perspektive čitatelja isto nije bitno, jer kako god se knjiga složi, svaki će čitatelj naći trećinu ponuđenog da mu paše, trećinu da mu je svejedno i trećinu za koju će se pitati kako je tako nešto uspjelo ući. Stoga je sudački posao zapravo lagan: nema načina da pogriješi ili barem nema načina da se greška vidi.
Danas je jubilaran prikaz pa sam rekao da ću nastaviti čitati i nakon sedme priče, ako u prvih sedam ne bude ni jedna za prolaz. Priznajem da sam se u jednom trenutku dobro oznojio pomislivši da ću morati čitati cijeli dan, ali onda sam ipak spašen negdje na devetoj, desetoj današnjoj priči.
Prva ponuđena priča, inače, Izgubljena oklada i nije bila tolika katastrofa. Jest, nije me uvjerila kako su stavovi izneseni na početku junakinjini, a ne autorovi, ali imala je materijal za dobar zaplet, no posrnula je pri rasplitaju. Niti se izrodila u crnohumornu lavinu (a mogla je), niti je pronašla način za hepi ending (čemu sam se, priznajem, nadao). I malo me zbunjivala pitanjem je li pet tableta za spavanje dovoljno za samoubojstvo? I još jedan kuriozum: priča se zove "Izgubljena oklada", dok se fajl zove "Dobivena oklada". Kao da se autor ni tu nije znao odlučiti što bi i kamo bi.
Autoru Rastočenog alhemičara (naziv fajla: "Ratočeni alhemičar") pripada, pak, rijetka čast da je napisao prvu priču u ovom natječaju koju jednostavno nisam mogao pročitati do kraja. Možda Gawrun u njoj otkrije neke stilske vrline, ja se neću svađati, ali život je prekratak da je makar pokušam čitati ponovo.
Autor Ljubavne izbe nije toliko nepismen koliko je šlampav sa svojom pismenošću. Sama priča je mrvicu razvučena i - ono što je za mene ubija - puno bolje obrađena u nedavnoj epizodi "Crnog Popaja" Štefa Bartolića. Sara je nešto bolja i kompaktnija (iako i tu ima veša viška), ali podebljava dojam kako je autoru bitnije šokirati no pripovjedati. Ne kanim ga u tome ohrabrivati.
Jednom kad sam počeo ne čitati priče do kraja, o kako je to bilo lako učiniti drugi put. Kažu da je tako i s ubojstvom ... Enivej, Zrak na akciji je zrak. Ili voda. Ili mlaćenje prazne slame (sflame?). Preletio sam sve stranice, ali nisam ugledao nijednu zanimljivost za koju bi se moja klizeća pozornost uspjela zakvačiti. Pfrt - u koš!
Autorici Pitanja i Odgovora savjet: batali se proze i piši poeziju. Rezultat neće biti bolji - pretenciozna darkeraška teatralna patnja će uvijek biti naporna - ali je šansa da će biti kraći.
U Velikoj Bolnici Svijeta (velika slova prema naslovu fajla) me baš razveslila jerbo se nisam nadao da ću naći iskren religijsko-svjedočeći pamflet među pričama. Daklem, veselje svud, namjera dobra, ali pamflet nije priča. Preporuka: fotokopirati i dijeliti po kolodvoru.
Tko preskoči dvije, lasno će i treću! Budućnost pripada onima koji vjeruju u ljepotu svojih snova ima, za početak, taj naslov koji krda goveda tjera u uspaničena stampeda, a onda je i cijeli tekst (prilično skokovit, koliko mi se čini) jedna jedina CIGLETINA teksta, bez proreda i organizacije. Katastrofa.
Naposlijetku, Zapis iz podzemlja pokazao se kao dobrodošla promjena. Nije to savšena priča, možda čak ni vrlo dobra, ali ima jak moment bdijenja udovice nad mrtvim mužem. Početak je suvišan i treba ga baciti, kraj je vjerojatno isto suvišan, ali sredina drži vodu. Učenica đavoljeg imena manje je jaka, ali ima tu posvuda lijepog pisanja, riječi i emocija. Prolaz, za sada, makar kako bih imao izliku stati.
Pravila natječaja su ovdje. Ako baš morate, pišite dobro. Jer, čemu inače?
(mcn)
|
ponedjeljak, 29.01.2007.
Bestseler - deveta kleveta
A što, možda se pitate, kad na natječaj stigne priča onoga koga sudac zna? A što doista, pitam se ja, kad se to dogodi? Može li se biti objektivan, suditi priči kako bi trebalo, ili se makar i podsvjesno uzima čovjeka u obzir? Pa, mislim da moj slučaj uzima čovjeka u obzir, ali na onaj antipatičniji način: sudim mu malo strože, kako nitko ne bi pomislio da sam pristran. Dakle, pouka je, ne samo da vam nije pametno i inače pisati već vam je apsolutno nepametno poznavati me. Sapienti sat.
E, a jutros ću zato - kako bih razbio monotoniju spuštanja niz prekrasnu Jesusovu Excell tablicu - čitati samo priče ljudi s kojima sam jednom ili više puta komunicirao, koje sam sreo na dvije minute ili dulje.
Kako sam postao filozof, prva od takvih znanačkih priča, smjestila se negdje na pola puta između nesmiješne humoreske (najčešći podžanr humoreski u nas). dnevničke kolumne i eseja. Esej (o tome kako bi filozofiju trebalo učiti unatrag, od naših dana ka korijenima; nešto je slično Pavao Pavličić jednom napisao za književnost) je najbolji dio, bilo bi bolje da je razrađeniji od onoga što se može prepričati u jednoj zagradi, ali ni to ne bi pomoglo ovoj priči da zapravo ne bude priča.
Iduća se priča zove Sreća i ima nešto u samom naslovu što je torpedira. "Sreća" ja naime tako jak pojam, univerzalan jedan pojam kojemu će svaki čitatelj pristupiti sa svojim asocijacijama, da se od priče koji slijedi očekuje da bude jednako univerzalna i jednako jaka. Naravno, poslije ovakvog uvoda svima je jasno da me "Sreća" koju sam čitao nije usrećila. Imala je nekakvu ideju, ali joj je trebalo dobrih pola dužine da počne (savjet: pišete li kratku priču, dobro mjesto za početak je, o ne znam, u prvoj rečenici?), a autorov je stil opterećen općim mjestima, da ne kažem frazama. Ukratko, ne valja.
Autorica Čovjeka bez tijela ima kontrolu nad stilom, donekle i nad sadržajem, ali mi poanta izmiče. Okej, imamo čovjeka/biće koji se svakoga dana budi u drugom tijelu i njegove misli ponekad rezoniraju s mislima domaćina, ali progresija iz primjera u primjer ne postoji (ili je ja ne vidim), konkluzije nema. Uz to mi je nejasan i značaj opadajućih brojeva potpoglavlja. Recimo, u ime poznanstva, da sam tup ja, a ne priča (iako, ne dam prolaz).
Tri priče idućeg autora ubrajaju se među one koje me fasciniraju, ali ne toliko vještinom (nje ima u sirovom obliku, daleko od toga da je laštena), već činjenicom da je autor netko posve drukčijeg iskustva od moga, stanovnik jednog posve stranog mi svijeta, da mu zavidim na proživljenom ako već ne na napisanom. Sve to mi Amarkord čini dobrim tekstom, usprkos zamjerkama, sve to ne sprječava Gori lampu nasrid Vinkovaca da bude išta više od pizdarije, a glede i unatoč svemu tome Priča o Nedinoj pici mi je bila baš ono dobra. Hmm, možda mi samo fali erotskih priča? Šaljite, ljudi, erotske priče!
Ili nemojte. Jer ima neke erotike i u Sezoni parenja (a nego neće, gle naslova), ali je utopljena u previše pokušaja književne relevantnosti. Sam zaplet je jedna od standardnih pornografskih fantazija (ne otkrivam vam je ovdje jer bi to ubilo gotovo jedini validni razlog čitanja priče), ali je dobra prva polovica priča nabremenjena nepotrebnim zapažanjima, razmišljanjima, slabom strujom toka svijesti. Ono, kad je priča o tucanju, neka bude o tucanju, ali ne tucanju čitatelja u mozak.
Imam li, nakon ovoga, pet poznanika manje? Nadam se, nadam ...
Pravila natječaja su ovdje. Pišite pod psudonimom, ako me poznajete.
(mcn)
|
Bestseler - osmo meso
Loše sam volje. Na pedeset tri dosadašnja autora, danas su mi u kaslić tresnula još dvadeset i četiri nova s četrdeset i jednom pričom. Dakle, masa. Pa sam odlučio malo pooštriti kriterije tako da će, po običaju, ovi možda bolji proći sigurno gore. Takav je život. Danas, dakle, nikome prolaz!
Prva autorica ne prolazi zato što je ni vrit ni mimo. Priče su joj posve u redu - Ljubav ide kroz želudac je zeru bolja od Pauka zato što ima dobar obrat koji nam je cijelo vrijeme bio uspješno skriven pred nosom - ali su u duši obje telesapunice, male katarze za svakodnevnu upotrebu bez većih literarnih vrijednosti.
Iduća autorica pada zato što piše stilske vježbe, fragmente bez zaključka (ili bez ikakvog zaključka koji bi meni nešto zaključio), skice ideje. Uz to joj, na te jadne dvije-tri kartice, ne uspijeva zapamtiti kako joj se zovu likovi pa se jedan, onaj iz Čari Meduze, malo zove Periša, a malo Preša, a drugi, onaj iz Elegije Sulpicije Kerintove, malo Kerint, a malo Kreont. Jednostavno slabo.
Treći autor ima jednu veliku (u mojim očima) manu: piše o piscima. To bi trebalo na jedno pedeset godina zakonom zabraniti jer je samodopadno i bilo kome osim drugih pisaca krajnje nezanimljivo. (Naravno, čita li danas itko domaću prozu osim drugih pisaca i potencijalnih pisaca? Vjerojatno ne.) Uz tu manu, autor ima i jednu veliku vrlinu: jako dobro piše o piscima. No, onda se završetci popiknu i padnu niz stepenice, a tako i ocjene za Just Do It i Kraj veka. Rekao bih šteta, ali danas sam zlovoljan i ni za koga me nije briga.
Koliko sam zlovoljan? Toliko da rušim čak i jedan SF - Instant nirvanu - zato što je zbrzano prepričana, iako nije baš posve loše zamišljena. Ali, nema milosti: bum! bum! Po jedan metak u svaku mutiranu glavu (a kad se autor oporavi neka pošalje priču za "Parsek" ili NoSF).
Tri i četrdeset pet ujutro. Možda bih trebao na spavanje, možda ću zorom biti bolje volje ... Pravila natječaja su ovdje), pišite što više, šaljite što više, ako ste se od prošle taktike nakotili, možda vas ova prorijedi. A vjerojatno si bilo kakav utjecaj samo umišljam. Bum!
(mcn)
|
nedjelja, 28.01.2007.
Bestseler - nedam sedam!
To nepismeno "nedam" izjavi nekidan moj krompjutor i crkne. Pa da vidimo gdje smo s pričama stali:
Prva je na redu jednu čudna zvjerka, autor koji je nadimak (možda) uzeo po jednako čudnoj zvjerki iz jednog davnog stripa (namjerno ili nehotice pogrešno napisanog). Ovaj je autor čudna zvjerka zato što mu priče imaju ujedno veliku snagu i velike slabosti. Uzmimo za primjer zadnju od njegovih priča koje sam čitao (i najbolju): Blagovaonicu. "Blagovaonica" je skoro savršena priča, doživljena i uvjerljiva, sa samo dva kiksa - naslovom i prvom riječi. Naslov je, ipak, morao biti "Trpeza" ili "Stol" jer je ovaj preopćenit, a i početak prve rečenice je trebao identificirati subjekt jer misterija ničemu ne doprinosi, a čini da se površni čitatelj (ja!), zakači za prvi imenovani lik - majstora - i tek poslije par pasusa shvati kako je priča pričane iz perspektive stola ... Druga dva rada istog autora su slabija, iako imaju istu snagu zapamćenih i proživljenih detalja, ali manju kontrolu nad protokom priče. Dojam priče Kako sam shvatio metaforu i jesam li je uopće trebao shvatiti stoga je nabadanje po svemu i svačemu dok se ne dođe do prilično tanke poante kojoj ostatak priče i vodi i ne vodi ... Zadnja priča Tisućuosmstopedesetičetiri kune također svoje probleme nosi na pruženom dlanu već od naslova. Ponajprije, tipfeler u brojci je autorov, nije moj. Zatim, veza naslova s pričom je nevidljiva, ostavljena nagađanju jer su u tekstu ne spominje. Onda, prva rečenica glasi "S pulta ispred kumice uzeo je glavicu kupusa, a ova samo nije svojom oblinom i pozamašnom težinom tresnula pred njegove noge." (fali "što" između "samo" i "nije"), a druga "Spretnost, još uvijek spretnost i elegancija njegovih dugih prsta nije joj dao da klizne." (ne može "dao", spretnost je ženskog roda, da i ne spominjemo kako je tu možda mogla ići i množina). Potom slijede "razvikao je osmijeh" i "neboguće" što bi bile dobre metafore ili riječi kad bih mogao vjerovati da su namjerne, a ovako ... ovako priča ostavlja dojam skice za priču, nedovršene na svakom nivou. Skoro sam je bacio nakon onog početka, ali bila je prva koju sam čitao pa sam je pustio da se malo iskupi, što i jest, ali su trebale ostale dvije da uvidim snagu autorova svjetonazora i trebala je "Blagovaonica" da počnem razmišljati o uvrštenju u knjigu.
(Još jedan autor, dakle, kojemu bi bolje bilo da je pažljivije birao što šalje.)
Priča Bakica - lik i djelo idućeg autora ima sličan problem. Naime, nije o bakici, što naslov obećava. To jest, ujedno je i o bakici, ali i o barem dva-tri druga lika, od kojih svaki u svome odjeljku dobija glavnu ulogu. E, toliko promjena očišta jedna kratka priča ne trpi, pa ma koliko detalji bili dobro opaženi, a i kraj je slabačak, ubod na Bandića pojeftinjuje sve što mu je prethodilo ... Bratova gitara nastavlja danas uspostavljenu tradiciju priča s pogrešnim naslovima. Ako je gitara već bratova onda je priča morala i trebala biti o odnosu pripovjedača s bratom, čega nešto malo ima na početku i možda natruha na svršetku. Ostatak je autorova forca - opažanje detalja i promišljanje o njima - ali mu još fali kontrole i shvaćanja što kratka priča uistinu jest.
Iduća autorica piše, pak, zanatski uzorne kratke priče s obratom. Ne baš posebne, ali vrlo dobre. And They Lived Happily Ever After točno je ono što treba biti, dok je Novogodišnja Eva u svojoj dugoj prvoj polovica preslična prethodnoj priči da bi je maglovitiji snoviti završetak (mali plus što ipak nije Smrt u pitanju) mogao posve izvući. Dobro dakle, ali - ponovimo po stoti put - jedna bi bila dvaput bolja.
I tako to. Za one u kojima ove kritike bude inat i sad hitro pišu po tri priče, pravila natječaja su ovdje), pošaljite nešto loše, nije mi nimalo zabavno kad je sve što čitam - kao ovo danas - barem dobro, ako ne i bolje.
(mcn)
|
četvrtak, 25.01.2007.
Bestseler - nevjesta šesta
Još jedan dan, još jedna doza pripovjedaka i nazovi pripovjedaka poslanih na Bestselerov natječaju za kratku priču (pravila natječaja su ovdje)! I još jedan dan razmišljanja o problematici ovakvih natječaja.
Dio problema je zadana dužina priče. Ona je nužna, jer se natječaj za kratku priču ipak mora razlikovati od natječaja za roman, a nekako to uvijek ispadne da je nužno i kratka - tu negdje, pet-šest kartica. Ta dužina ima svojih prednosti - prilagođena je koncentraciji suvremenog čitatelja (možda je čak i preduga za istu), a omogućava da se u potencijalnoj, najavljenoj zbirci nađe veći broj kandidata, da se uveseli veći broj pisaca. No, ta kratkoća ima i svojih mana. Piscu, naime, ako nije izniman, nije ostavljen bogznakakav raspon: jal ćeš obrat, jal ćeš krišku života, jal ćeš skicu karaktera ... To je tu negdje to. I onda se dogodi užasan osjećaj istosti u čitanju desetaka priče slične dužine za redom. Onda se osjeti potreba da se čita bilo što drugo, roman, novine, teletekst, stripove na roli toalate papira kakve je Zewa svojevremeno proizvodila ...
Čitajući priče prvog današnjeg autora imao sam taj osjećaj potencijala uhvaćenog u stupičicu od pet kartica. Prva priča, Ishar bila je odlična, zavela me uravnilovkom svog stakato ritma i odvela točno tamo gdje je htjela, no već u drugoj, Klupi za klečanje osjetio sam ponavljanje. Ne toliko ritma, stila ni atmosfere, koliko ponavljanje glasa. Sad, jasno je da autor to ne može izbjeći jer glas je čovjek, ali u slučaju ovako jakog glasa pisanje bi romana bilo preporučljiviji put - tom glasu treba dati mjesta da se izviče, da odjekuje, da se potroši. No, dakako, natječaja za kratku priču je više od natječaja za roman, a objavljeni vrabac je bolji od goluba u ladici, pa se i ovaj autor odlučio samo za fasetu svojih mogućnosti. Šteta.
Iduća autorica piše, pak, svojim punim kapacitetom. Koji i nije neki. Ali zato je mudro odabrala žanr prikladan svojim mogućnostima: ljubić. Jedno leto je, tako, novinska pričica za ženske časopise, ništa više i ništa manje (može li manje?) od toga. Ispunjava potrebu za brzom emocionalnom katarzom kao progutana čokoladica, ali od literature tu nema ni K. Druga priča, Jednosmerna ulica još je gora, jer nije čak ni priča već člančić za časopis "Moja tajna", sve s POUKOM NAPISANOM VELIKIM SLOVIMA na kraju. I, kao da to nije dovoljno, autorica ima iritantnu naviku ne stavljanja razmaka iza interpunkcija što zvuči kao da nam priča vic nakon što je žvakala bitumen. I-jak.
(Postavimo samo na brzinu pitanje žanra u ovakvom natječaju: volio ja SF ili ne, ne volio ja ljubiće ili da, gotovo svaki žanrovski rad čita se inferiornijim "stvarnosnoj" prozi. Što je logično jer je svaki žanr redukcija, ali odsutnost žanrova itekako doprinosi gore spominjanoj istosti.)
Treći današnji autor je od one posebno mi drage vrste skribomana: toliko zaljubljenih u ideju sebe kao pisca (u obje priče naglašava, naglašava činjenicu da je junak pisac, pisac, o pisac!) da im se spoznaja kako nemaju o čemu pisati još nije probila do svijesti. Na nivou rečenice i Kraj sveta (ah!) i Snovi i početak zime (aah!) su dotjerani, ali i dosadni do boli. Spolja gladac, rekla bi poslovica, iznutra - jadac.
Zadnja priča za danas, Moja prijateljica Denisa, imala je veliku sreću da sam je čitao nakon maloprijespomenutog smora pa je odmah zvučala neizmjerno prpošno i lepršavo. Možda i jest sadržajno samo maštarija o osveti, možda i ima strukturu "vica o šugavom psu", možda podlo šarmira uvrštenom fotkom, ali je zabavna i ježi ga. Ono, radije prolaz tome nego onom puranu iz prošlog odlomka.
(mcn)
PS Tanji sretan rođendan!
|
srijeda, 24.01.2007.
Bestseler - pašteta peta
Dobar dan, za one koji nisu pazili na nastavi (a ne da im se čitati više od dva posta odjednom), ja sam jedan od sudaca na Bestselerovu natječaju za kratku priču (pravila natječaja su vam ovdje) te u više-manje dnevnim dozama ovdje komentiram pristigle radove.
Tko me postavio za sudca? Pa sam Jesus (Quintana), naravno. No, odakle uopće bilo kome pravo da drugome sudi, možete dometnuti filozofski. To ne znam, ali znam što (po meni) čini okej sudca. To nije nedostatak predrasuda već svjesnost o postojanju istih. To nije objektivan ukus već jasno razlučivanje svoga ukusa od objektivne kvalitete. Primjerice ...
Primjerice, trolist prispodoba jedne autorske veteranke: Bogat život, Koje je bojište najstrašnije i Vidovita kokoš. Te su priče tehnički izvrsne, apsolutni je gušt čitati rad nekoga tko ima takvu kontrolu nad svojim tekstom, kojemu niti jedna riječ ne zastrani i koji kaže ono što je krenuo kazati. Da li to znači da mi se i sviđaju? Kako-tako ("Život" je izvrsna jer je u svojoj jednostavnosti zastrašujuća poput ženskog uma, "Bojište" mi je bilo najzanimljivije jer je o ubijanju, "Kokoš" mi je bezveze jer je o politici), ali poanta je sljedeća: nije bitno da li mi se sviđaju. Da sam čitatelj, digao bih ruku za "Bojište", ali kao sudac moram prvo pohvaliti sve napisane priče zbog njihove zanatske umješnosti (obavljeno u drugoj rečenici), a zatim dići ruku za "Život", jer je jača pa ma koliku mi nelagodu stvarala. Razlika između "Bojišta" i "Života" jest razlika između dosjetke i literature, između zanata i, ovaj, života te je posao sudca to prepoznati. Kužite?
Početak priče iduće autorice fascinantno je nalik početku "Bogatog života": sama žena na kraj sela, dolazi stranac (bit će neki žemski arketip). Nu, ova priča, Starica i mladić, je znatno lošija. Ne samo zato što nije pokrivena iskustvom (veteranka iz prošlog odlomka piše o djevojci; početnica iza ove priče nagađa o starici), već i zato što o kontroliranom vođenju čitatelja nema ni govora. Ne bez nade, ne bez dara, ali autrici treba još rada, rada, rada.
Autoru priče Dnevnik zatovorenika br. 60211 treba, pak, novi mozak jer je ovaj zbunjen. Dnevnik od devet godina, naime, da bi imao smisla ne piše se u tri kartice, zatim se ne brkaju noćne more s nenadanim pogubljenjima (i to javnim, što se nigdje na zapadu više ne radi - ah, vidite kako koristim znanja iz knjige o smrtnoj kazni) i načelno lošim stilom. Bez veze, skroz.
Dva mrtvaca, s druge strane, nisu loši koliko mi djeluju nedorečeni. Postavka (razgovor pisca koji misli kako bi ga leš fokusirao i glumca koji glumi leševe) je odlična, ima krasnih rečenica i zanimljiv zaključak, ali fali mi mesa (ja sam krvna grupa 0, mi volimo meso). Preporuka: proširiti u jednočinku obećanu podnaslovom.
Konačno, Plaža je još jedan primjer kriške života koja nije nadrasla svoje nadahnuće i postala pričom koja će se obraćati svima.
Dosta tipkanja! Ugrađuju mi prozore, sjedim tu i mrznem, psrti su mse ukčičli.
(mcn)
|
utorak, 23.01.2007.
Bestseler - trta četvrta
A što sam ja prekjučer rekao, što sam rekao?! Koliko priča da se šalje?
I onda prvo iduće što mi padne u sandučić je priča autora SF-pripovjetke koja mi se nekidan svidjela, ali koji je morao, ono baš izgleda morao, napisati još jednu. I okej je to SF priča, to Skijanje, ali ima i svojih probloma. Prvo, za razliku od prošle autorove priče, ovo je SF priča samo za SF fanove. Ja kanda volim SF pa znam što pričam: ovo je priča za SF fanove jerbo su ideje u njoj puno jače od likova i sudbina što je čini teže progutljivom "mundanim" čitateljima. A uz to je kraj drito propovijed pa i SF-ovcima zapne u grocetu. Elem, autore, umjesto da si je ponovo slao na ovu adresu, puno bi ti pametnije bilo da si je poslao nekom od SF-portala, recimo NOSF-u.
A i iduća dvojica su poslala po tri priče. Ma, jasno. I prvi od njih si je zato za sve sam kriv, jer su mu se mane uosmostručile trostrukim ponavljanjem. Tri priče -Irfan, Oproštajno pismo i Trenutak života - sve imaju točno isto boljeticu koja se dade naslutiti već iz telenovelastih naslova zadnjih dvaju: patetične su jerbo autor ne razlikuje patetiku od pravih osjećaja. A ne zna baš ni razliku između kratke priče i sinopsisa te mu, za dobru mjeru, nije jasno ni kako nije dovoljno napisati "ganut sam" pa da se mi junaku počnemo diviti, već da bi ipak, nekako, u procesu prvo trebao znati prozom ganuti nas. Tako da je sve skupa pomalo kao onda kad je Toma Sojer došao na vlastiti pogreb i rasplakao se nad sobom, ali nema ni tu ispriku da je smiješno. Nu, pretpostavljam kako je autor mlađahan te da će pisati bolje (nekog potencijala ima), kad prestane biti tako isključivo zaokupljen otakotužnim vizijama sebe kao sveca te mučenika.
Drugi od dvojice pokazao se natno bolje. Jest opsjednut je ružnim (siromaštvo, seks bez ljubavi, klanje), ali uvjerljiv je u odijevanju tuđe kože i stilski jedan od najboljih koje sam u ovom natječaju do sada čitao. Sestrica mu je je najjača od tri priče, niti bih riječ oduzeo, niti bih riječ dodao. Po meni, trebala bi u knjigu. Druge dvije su isto pune jakih momenata i rečenica, ali imaju i svojih problema. Kolevka za stranca sva je nekako bespotrebno (i neprilično za priču o klošarima) užurbana, kao da je puno duža priča stisnuta u ovo malo naših propisanih kartica. Volio bih da autor udahne i ispriča je kako treba. Njihanje mi se, pak, čini predugim: jedna dobra priča je negdje u sredini (počinje s "Bila je tako srećna", a završava s "bilo mu je dosta."), no okružena je početkom i krajem u kojem autor radije sudi svojim junacima nego što ih - kako izvrsno čini u sredini - razumije.
Pa, hajd'mo sad još jednog autora, kad mi je vrijeme na početku oduzeo onaj nesretni recidivist ... Kako se zabaviti na tulumu u 10 koraka ima naslov koji obećava i tekst koji to obećanje baš i ne ispuni jer a) ima 12 koraka i b) do trećeg od zabave ni lijeka usprkos autorovu kreveljenju, pa sam odustao. U raspravu piše li se Alka-Zeltzer ili Seltzer mi se ovoga časa ne ulazi. Zaboljela me glava.
Enivej, pravila natječaja su vam ovdje, ne šaljite priče ni dalje, mrzim vas sve jer me ne slušate, i tako to.
(mcn)
|
nedjelja, 21.01.2007.
Bestseler - vreća treća
Nešto mi, bez zajebancije, nije jasno na natječajima: zašto ljudi šalju više od jednog rukopisa? Okej, na ovakvim natječajima kao što je Bestselerov (pravila su ovdje) broj priča jednog autora koje mogu ući u knjigu nije limitiran (iako sam se ja, naravno, zalagao za suprotno) pa razumijem nadu onoga koji pošalje tri komada uvjeren da su sve vrsne ali ... preduga mi je rečenica moram je malo razbiti ... ali zašto ljudi šalju po tri priče na natječaj koji ima tri nagrade (zar se nadaju kako će ih dobiti sve?) ili za knjige koje (poput sferakonskih zbirki koje sam uređivao desetak godina) uredno objavljuju uvijek samo po jednu priču jednog autora?
Dojam koji to ostavlja (barem na mene) jest slika nekritičnog (ili lijenog) autora koji se ne može odlučiti. Sve su mu priče drage pa neka netko drugi bira! On ne zna zapravo što mu je dobro, a što nije, pa šalje sve - jedno mora upaliti! Uf, kako me to zna raspizditi ...
A to i na drugi način radi protiv autora. Recimo, da je jedan autor poslao tri kvalitetne priče, što je rijetko, ali se dogodi - Priča o tamošnjim bitangama, Ima nešto drugačije u osmijehu kojim se smiješi Maria i Propovijed na terasi Gradske kavane su, recimo, sve kvalitetne, pravi mali primjeri kako se osobno iskustvo pretače u opće, literarno - kako mu to može nauditi? Pa tako što sudac - i sam, avaj, čovjek - opću ocjenu donosi kao prosječnu. Da je autor poslao samo "Bitange" morao bih zaključiti da je genijalac. Budući je poslao i "Mariju" - koja je jednako dobra, ali glasom vrlo slična - prosječna ocjena je za postotak opala zbog dojma kako autor samo jednu kozu dere. A nakon "Propovijedi" slijedi daljnji pad dojma jer je koza opet slična, a i priča je nešto slabija. Te se onda ja moram pozivati na nekakav racio kako bih sam sebi objasnio da su te priče ipak nešto najbolje što sam u ovom natječaju dosad pročitao, iako bi mi bilo draže da je autor bolje dozirao svoje slastice.
Šaljite, dakle, po jednu priču.
A i idući autor nam je poslao tri priče, iako kamuflirane kao dvije. Zapravo, ne priče već anegdote. I to ispričane kao što anegdote pričaju ljudi koji anegdote ne znaju pričati. Ono, zavalio se momak i uživa u nažicanoj pažnji slušatelja/čitatelja, želi je po svaku cijenu zadržati što duže, veze nepotrebne riječi, digresije i opaske, podebljava što podebljavati ne treba, razvlači žvakaću do u nedogled i na kraju ubije i ono malo humora što se u izvornoj situaciji nalazilo te se tako Bilo jednom,na jednom salašu i Dogodovštine jednog samca pretvore u upozorenja kako autora treba izbjegavati i prije no otvori usta.
Još jedan takav smor (e, to mi je predivna novosrpska riječ - znači nekoga tko vas tako umara da kao da vam životnu energiju pije) je i autorica priče Tatina lopta. Dugo već nisam umro od dosade već na drugoj rečenici pa je ovo posebno postignuće! A najgore je što se vidi kako autorica uživa u svojoj dosadnoj precioznosti, kako misli i da je priča silno zanimljiva i o tako lijepo napisana. Bežibre, rekli bi na starosrpskom.
(Prethodna autorica nije iz Srbije, da ne bi netko nešto. Smorovi su pravedno raspoređeni po svim zemljama i nacijama. Avaj.)
Na kraju, prikladno, Epitaf, koji dokazuje kako priča može biti SF, a da je ipak ne pohvalim. Nu, SF jest najbolji dio ovog uradčića koji se koleba između kafkijanskog crnjaka i obične sprdačine. Da se autor odlučio samo za jedno (kafkijanski humor, bolje), ideje (same po sebi skoro pa odlične) bi izašle bolje ulaštene - ovako je ispalo da se narugao samome sebi i upropastio nešto što je moglo i bolje. Šteta.
(mcn)
|
subota, 20.01.2007.
Bestseler - gruda druga
Zapravo mi je smislenije na upite i komentare odgovarati u samom tekstu nego u onim nevidljivim komentarima dolje. Te tako, na upit ne mislim li kako mi je pristup pogrešan jer bih mogao nekog obeshrabriti, odgovaram kako naravno da ne mislim i da pisce TREBA obeshrabrivati. Pa, je l' vidite koliko ih piše i KOLIKO ti koliki pišu? A koliko je od toga DOBRO? Ne, pisce ne treba maziti već gaziti, ne treba se diviti svakome tko želi da mu se divi (pa ni ako ta(j) ponudi divljenje zauzvrat), treba čitati tekst kao da ga nitko nije napisao i suditi mu kao tekstu. A ako se i neki pisac uvrijedi, naljuti, pa možda čak i odustane od pisanja - gdje ćeš veće sreće!
(Pristup, naravno, ima mana. Gaženje će preživjeti oni najjači, oni koji pisanje vide kao svoju misiju. Nu, među takvima će biti jednak broj onih izvrsnih i onih preglupih da shvate koliko su loši. Gaženje, dakle, trijebi (ako trijebi) samo zlatnu sredinu. Što je isto okej jer u kreativnim zanatima ne postoji ama baš ništa zlatno u sredini.)
Enivej, natječaj je ovdje, šaljite ako morate, a sad da vidimo što sam danaske pročitao. Bilo je - odmah nek' s uzdahom olakšanja kažem - bolje nego jučer.
Prva je na redu bila priča On i Nives jednog popodneva i pokazala se - začudo - pričom. Jest da je nakon vrlo dobre prve stranice otpizdila u niz nepovezanih eseja o svemu što jebe junakinju (a čita se kao da jebe i autoricu), pa prešlo malo i na autoričino komentiranje junakinje, ali na kraju se vratilo početku i zaokružilo stvar. Jest, jest, malo bi junakinjina odluka mogla biti obrazloženija (na uštrb ponekog eseja o političarima), ali nije bilo katastrofalno.
Tri priče idućeg autora su sve barem solidne. Atila je simpatična stilskovježbena varijacija na forestgampovske teme (balkanska inačica sa šorom, ševom i šegom), kojoj jedino smeta to što djeluje viđeno. Paketić je puno bolja zamisao (anđeo nema kome pokloniti ljubav), s tim da je zadnji odlomak nekako premalo težak, da bih ja volio drukčiji (ili barem drukčije napisan) kraj. Konačno, Prozor je odlična kratka priča u kojoj je sve na mjestu, iako je riječ o najobičnijem ljubiću. Ali, ne sudimo ovdje onome što ljudi vole ili što žele pisati, već egzekuciji, koja je skoro besprijekorna. U mjeri u kojoj se mene pita, nešto bi od ovoga trebalo biti za knjigu.
Đe me nađe! Who Killed Mr. Moonlight je SF (zapravo NF), i to dobar SF, plus još neka literatura na kraju. Literaturu opraštam, priča stoji, a SF volim te neka to bude naputak svakome tko još nije odustao od slanja priča. PoSFolite malo priču i odmah ću biti blagonakloniji.
E, a da ne bi sve bilo savršeno, potrudila se iduća autorica koja umije razmišljati, ali kojoj je pet kartica očito preduga forma jer je u, recimo, priču Oni koji su otišli natrpala jedno šest uvodnih pasusa (simultanih, ne konzekutivnih), a onda se bavila i "onima koji su ostali" te tako samo zbunjivala. Dodatno je zbunila kad je Josip naglo postao Stjepan, a uvođenje novog imena (Igor) dva odlomka pred kraj također doprinosi dezorijentaciji. Druga priča iste autorice, Samo jedan dan ... odulji je i dosadnjikav dnevnički zapis koji se neuspješno trudi postići kišonovski štih.
Upravo zbog takvih mediokritetskih radova nastavit ću gaženje smatrati dobrodošlom i prijeko potrebnom metodom.
(mcn)
|
petak, 19.01.2007.
Bestseler - rpa prva
Daklem, ponekad pristanem i na stvari koje nisu najpametnije po moje slobodno vrijeme, ali se čine zanimljivima i vrijednima u startu. Nekad se čine zanimljivima i vrijednima i kad se sve završi, ali dok se radi svaki je posao uvijek samo jedno - tlaka!
A kako se ja rješavam frustracije zbog tlake? Vjetreći je na blogovima, dakako. Što me dovodi do nove podrubrike na ovome blogu, jedne na kojoj ću (djelomice i kako bih ih bolje zapamtio) mitraljeski recenzirati priče poslane mi na žiriranje za Bestselerov natječaj za kratku priču.
(Ah, da, nisam još ovod spomenuo taj natječaj, je li? Evo, pravila su vam ovdje, ali ja bih vam preporučio da ne šaljete ništa jer sam unaprijed siguran kako mi se neće svidjeti. No, uz mene žiriraju još i Porto i Gawrun te se možda svidi nekome od njih jer su oni ipak mlađi i blaži, kad već nisu ljepši od mene.)
Na spomenuti natječaj je do sada (a sutra stiže treća doza) stiglo šezdesetak priča, što bi napunilo knjigu kad bi valjale. A prvih pola tuceta valja samo gluposti. Priča 19:00 tako i nije priča već samo jedna scena. Razlika između scene, pa čak i suvislo napisane scene, i priče jest u tome - a nisam baš mislio kako ću i to trebati objašnjavati - da scena oslika što se događa bez uvoda i zaključka, a priča ima neku svrhu. Iz pera iste autorice, VTP se čita kao sinopis za plačidramu, ali kao priča ima predug uvod i zbrzanost drugog dijela. Uz to, obiluje tipfelerima, a siguran sam da bih našao i još nešto kilavo kad bi mi je se dalo drugi put pročitati.
Iduća autorica također ne zna što je priča, a pogotovo kratka priča. Njoj "priča" očito predstavlja niz fragmenata koji zbrojeni dosežu dužinu propisanu natječajem, a to što međusobno ne čine cjelinu veću od svoga zbroja je ne ferma. Predsezona je jedno takvo nizanje djelića, tek površno povezanih (kao što se autorica nadala da će jutro donijeti odgovore, a nije, tako sam se i ja nadao da će kraj donijeti smisao, a bogibogme nije). Druga, ako je ikako moguće i slabija, priča joj je Zemlja gdje ne šepa samo kraj nego se diči i totalnim bogaljem od početka. Priča se zove "Zemlja", u teoriji je o zemlji (u praksi nije), a početak je potrošen na pitanje neke kurve. U kratkoj priči to se jednostavno tako ne radi, početak je obećanje sadržaja i ja ovdje zahtijevam priču o kurvi!
Zajednički nazivnik priča idućeg autora je nadrkanost (koju je uspio prenijeti i na mene), od čega on pokušava isfurati neku filipmarlovljevsku komentatorsku spiku u prvom licu, ali ne uspijeva. Prvo, za to bi mu trebao roman; a drugo, za to bi mu trebao i razlog. Ovako imamo nadrkanost nadrkanosti radi koja guši zanimljivu centralnu ideju razgovora s gradom u priči Noć je mirisala na snijeg, i nadrkanost koja se (bez razloga) počne pretvarati u čovjekoljublje samo da bi se opet preobratila (bez razloga) u nadrkanost u priči Jebala te kruška. Najbolja od tri, zato što stvarno ima neki razlog za nadrkanost, jest Majka, dječak i svemirci. Autoru u toj priči uspijeva proizvesti trunku iskrene emocije pa je to priča, iako bi stilski podnijela i tesanje, koju jedinu, za sada, vidim kao potencijalan materijal za knjigu.
Čitam priče redom kako ih je Hezus popisao, daklem redom kojim su stizale pa se nadam da su ovo samo uobičajeni tovari smeća iz ladica te da će dobre priče, one na kojima se radilo, stići u zadnji čas. Ako ne ... jadna li nam baba.
(mcn)
|
subota, 06.01.2007.
Malo smaknuća za početak godine ...
(Stuart Banner: THE DEATH PENALTY; Harvard University Press, 2002.)
I ne, ne mislim na Sadamovo, iako se lijepo poklopilo.
Smrtna kazna me, ako dobro pamtim, oduvijek zanimala. Manje ideološki (za ili protiv), a više faktografski. Imao sam možda mrvicu malo više od deset godina kada sam pročitao knjigu "Na smrt osuđeni" Marina Zurla i fascinirao se garotama, giljotinama, bacanjima s kule do koje se penješ osamdeset i nešto stepenica, odsijecanjem glave prije kojeg slijedi ubod u rebra kako bi se glava instinktivno ispružila i - meni najdražim - biranjem jednog jedinog jela kojeg ti potom serviraju za doručak, ručak i večeru dok ti se ne zgadi i ne prestaneš jesti pa umreš od gladi. Ne znam koliko sam samo puta kasnije kombinirao jelovnik kojim bi se pobijedila ta kazna i ne znam jesam li ikad našao empiristički potvrđeniji od kruha i vode.
(Usput, ako netko ima spomenutu Zurlovu knjigu u dobrome stanju, rado bih se đorao.)
Smrtna kazna je ... Ah, jebiga, ne treba okolišati: uzbudljiva je! Neograničeno je dramaturški upotrebljiva u pustolovnim pričama, fascinantna je sociološki (koliki su voljni ubiti, a koliki promatrati smaknuće: 'ste gledali Sadama?) i psihološki (smrt kojoj znamo čas), dobro dođe za misli kojima se volimo plašiti prije spavanja. Smrtna kazna je uz to činjenica, fenomen koji traje tisućljećima; uz prostituciju i umjetnost jedan od rijetkih dugotrajnih koje smo smislili, a da nam nisu uprogramirani u genima.
Pa, kad se na subotnjem Sabreovu dijeljenju knjiga po 10 kuna pojavila THE DEATH PENALTY Stuarta Bannera, naravno da sam je ćopio. Ukusno dizajnirana (crno na crnom), od respektabilnog nakladnika, obećavala je usprkos podnaslovu ("an American history"). I, začudo, obećanje je ispunila. I preko toga. Ali prvo o obećanju.
Sjećate li se kako sam nekidan ogadio Yvonne Knibiehler i njezinu takozvanu knjigu o seksualnosti zbog predominantne površnosti i šlampavosti svake vrste? Ništa od toga nema kod Bannera, tri stotine stranica ove knjige školski su primjer kako se poviješću bavi: istraživanje izvora, citiranje u kontekstu, zaključci koji proizlaze iz materijala, a ne iz autorove želje za dokazivanjem teze. A pritom je i podnaslov opravdan (ovako temeljito istraživanje koje si ne bi omeđilo područje trajalo bi do u beskraj), a nije ni knjigu glupo ograničio (kako američki pravosudni sustav proizlazi iz britanskog, dobijamo uvid i u nužne predkolonizacijske aspekte istog). Sjajan, sjajan posao.
Ne nedostaje ni štikleca zbog kojih čitamo povijesne knjige: od "svećeničkog palca" koji je od poštede crkvenih lica postao pravilo da se svakom prvom prijestupu oprašta smrtna kazna (zatvorske su uvedene tek nedavno, prije se batinalo ili besilo), preko "gladnog noža" ili novina koje su objavljivale ispovijedi osuđenika pred smaknuće i prodavale se na smaknućima, do Edisonove kampanje da se u električnu stolicu uvede Teslina izmjenična struja kako bi njegova, direktna, dobila poene na bezopasnosti. Kad ovih dana čitam knjige obično to činim s olovkom u ruci bilježeći na posljednjoj stranici mjesta na kojima sam našao gluposti. Tijekom Bannerove knjige olovka mi se bavila posve drukčijim poslom: potcrtavala je rečenice, pojmove i odlomke koji su bili fascinantni i koje se nadam da mogu upotrijebiti u nekom budućem stripu. Zato vam ih i neću ovdje sve prepričati. To je moje, samo moje (i Bannerovo). :)
Nu, htio bih nešto reći o nepredvidljivom nuzefektu. Banner, rekao sam, piše bez teze. Onoliko bestrasno koliko je to ljudski moguće, znanstvenički objektivno. Ali već samo gomilanje podataka, klinički opisi smaknuća, detaljni opisi smrti, ti mrtvaci koji se gomilaju kroz knjigu ... Iznenadilo me, rječju, što sam se na kraju knjige o smrtnoj kazni, koju sam počeo bez jasnoga moralnog stava (osim onog načelnog, da je smrtna kazna uzbudljiva i zanimljiva), našao s posve jasnim stavom protiv nje. Pišući samo činjenice, Banner je uspio ono što ni stotinu napasnih aktivista nikada ne bi: naveo me da danima, dok čitam, razmišljam o smrtnoj kazni, svakom njezinom aspektu i da zaključim sam za sebe kako nije u redu - čak ni ako je osuđenik prije kazne ubio milijun ljudi - da u ime odmazde drugi milijun ubije njega.
Tako da je ovaj tekst na kraju ipak malo i o Sadamu.
(mcn)
PS Stoti post na ovom blogu, juhuhu!
|
|
|
< |
siječanj, 2007 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
Dnevnik.hr Gol.hr Zadovoljna.hr Novaplus.hr NovaTV.hr DomaTV.hr Mojamini.tv |
Što je BLOGOV KOLAC?
BLOGOV je KOLAC dnevnik čitanja, sa svime što to podrazumijeva. Čitanje je za mene intimna i emocijama nabita stvar te BLOGOV KOLAC ni ne pokušava biti objektivan već se trsi prije svega biti otvoren razgovor s upravo pročitanom knjigom. Kako sam sebi uzeo za pravo da kažem što god mislim i na koji god način, to je dopušteno i u komentarima. Malo koji se briše, i na malo koji se odgovara. Ne zanima me pretjerano dijalog. Moji intimni odnosi su, kako sam već rekao, s knjigama.
|
|