Još jedan dan, još jedna doza pripovjedaka i nazovi pripovjedaka poslanih na Bestselerov natječaju za kratku priču (pravila natječaja su ovdje)! I još jedan dan razmišljanja o problematici ovakvih natječaja.
Dio problema je zadana dužina priče. Ona je nužna, jer se natječaj za kratku priču ipak mora razlikovati od natječaja za roman, a nekako to uvijek ispadne da je nužno i kratka - tu negdje, pet-šest kartica. Ta dužina ima svojih prednosti - prilagođena je koncentraciji suvremenog čitatelja (možda je čak i preduga za istu), a omogućava da se u potencijalnoj, najavljenoj zbirci nađe veći broj kandidata, da se uveseli veći broj pisaca. No, ta kratkoća ima i svojih mana. Piscu, naime, ako nije izniman, nije ostavljen bogznakakav raspon: jal ćeš obrat, jal ćeš krišku života, jal ćeš skicu karaktera ... To je tu negdje to. I onda se dogodi užasan osjećaj istosti u čitanju desetaka priče slične dužine za redom. Onda se osjeti potreba da se čita bilo što drugo, roman, novine, teletekst, stripove na roli toalate papira kakve je Zewa svojevremeno proizvodila ...
Čitajući priče prvog današnjeg autora imao sam taj osjećaj potencijala uhvaćenog u stupičicu od pet kartica. Prva priča, Ishar bila je odlična, zavela me uravnilovkom svog stakato ritma i odvela točno tamo gdje je htjela, no već u drugoj, Klupi za klečanje osjetio sam ponavljanje. Ne toliko ritma, stila ni atmosfere, koliko ponavljanje glasa. Sad, jasno je da autor to ne može izbjeći jer glas je čovjek, ali u slučaju ovako jakog glasa pisanje bi romana bilo preporučljiviji put - tom glasu treba dati mjesta da se izviče, da odjekuje, da se potroši. No, dakako, natječaja za kratku priču je više od natječaja za roman, a objavljeni vrabac je bolji od goluba u ladici, pa se i ovaj autor odlučio samo za fasetu svojih mogućnosti. Šteta.
Iduća autorica piše, pak, svojim punim kapacitetom. Koji i nije neki. Ali zato je mudro odabrala žanr prikladan svojim mogućnostima: ljubić. Jedno leto je, tako, novinska pričica za ženske časopise, ništa više i ništa manje (može li manje?) od toga. Ispunjava potrebu za brzom emocionalnom katarzom kao progutana čokoladica, ali od literature tu nema ni K. Druga priča, Jednosmerna ulica još je gora, jer nije čak ni priča već člančić za časopis "Moja tajna", sve s POUKOM NAPISANOM VELIKIM SLOVIMA na kraju. I, kao da to nije dovoljno, autorica ima iritantnu naviku ne stavljanja razmaka iza interpunkcija što zvuči kao da nam priča vic nakon što je žvakala bitumen. I-jak.
(Postavimo samo na brzinu pitanje žanra u ovakvom natječaju: volio ja SF ili ne, ne volio ja ljubiće ili da, gotovo svaki žanrovski rad čita se inferiornijim "stvarnosnoj" prozi. Što je logično jer je svaki žanr redukcija, ali odsutnost žanrova itekako doprinosi gore spominjanoj istosti.)
Treći današnji autor je od one posebno mi drage vrste skribomana: toliko zaljubljenih u ideju sebe kao pisca (u obje priče naglašava, naglašava činjenicu da je junak pisac, pisac, o pisac!) da im se spoznaja kako nemaju o čemu pisati još nije probila do svijesti. Na nivou rečenice i Kraj sveta (ah!) i Snovi i početak zime (aah!) su dotjerani, ali i dosadni do boli. Spolja gladac, rekla bi poslovica, iznutra - jadac.
Zadnja priča za danas, Moja prijateljica Denisa, imala je veliku sreću da sam je čitao nakon maloprijespomenutog smora pa je odmah zvučala neizmjerno prpošno i lepršavo. Možda i jest sadržajno samo maštarija o osveti, možda i ima strukturu "vica o šugavom psu", možda podlo šarmira uvrštenom fotkom, ali je zabavna i ježi ga. Ono, radije prolaz tome nego onom puranu iz prošlog odlomka.
(mcn)
PS Tanji sretan rođendan!
Post je objavljen 25.01.2007. u 12:02 sati.