Blogov kolac
subota, 06.01.2007.
Malo smaknuća za početak godine ...
(Stuart Banner: THE DEATH PENALTY; Harvard University Press, 2002.)I ne, ne mislim na Sadamovo, iako se lijepo poklopilo. Smrtna kazna me, ako dobro pamtim, oduvijek zanimala. Manje ideološki (za ili protiv), a više faktografski. Imao sam možda mrvicu malo više od deset godina kada sam pročitao knjigu "Na smrt osuđeni" Marina Zurla i fascinirao se garotama, giljotinama, bacanjima s kule do koje se penješ osamdeset i nešto stepenica, odsijecanjem glave prije kojeg slijedi ubod u rebra kako bi se glava instinktivno ispružila i - meni najdražim - biranjem jednog jedinog jela kojeg ti potom serviraju za doručak, ručak i večeru dok ti se ne zgadi i ne prestaneš jesti pa umreš od gladi. Ne znam koliko sam samo puta kasnije kombinirao jelovnik kojim bi se pobijedila ta kazna i ne znam jesam li ikad našao empiristički potvrđeniji od kruha i vode. (Usput, ako netko ima spomenutu Zurlovu knjigu u dobrome stanju, rado bih se đorao.) Smrtna kazna je ... Ah, jebiga, ne treba okolišati: uzbudljiva je! Neograničeno je dramaturški upotrebljiva u pustolovnim pričama, fascinantna je sociološki (koliki su voljni ubiti, a koliki promatrati smaknuće: 'ste gledali Sadama?) i psihološki (smrt kojoj znamo čas), dobro dođe za misli kojima se volimo plašiti prije spavanja. Smrtna kazna je uz to činjenica, fenomen koji traje tisućljećima; uz prostituciju i umjetnost jedan od rijetkih dugotrajnih koje smo smislili, a da nam nisu uprogramirani u genima. Pa, kad se na subotnjem Sabreovu dijeljenju knjiga po 10 kuna pojavila THE DEATH PENALTY Stuarta Bannera, naravno da sam je ćopio. Ukusno dizajnirana (crno na crnom), od respektabilnog nakladnika, obećavala je usprkos podnaslovu ("an American history"). I, začudo, obećanje je ispunila. I preko toga. Ali prvo o obećanju. Sjećate li se kako sam nekidan ogadio Yvonne Knibiehler i njezinu takozvanu knjigu o seksualnosti zbog predominantne površnosti i šlampavosti svake vrste? Ništa od toga nema kod Bannera, tri stotine stranica ove knjige školski su primjer kako se poviješću bavi: istraživanje izvora, citiranje u kontekstu, zaključci koji proizlaze iz materijala, a ne iz autorove želje za dokazivanjem teze. A pritom je i podnaslov opravdan (ovako temeljito istraživanje koje si ne bi omeđilo područje trajalo bi do u beskraj), a nije ni knjigu glupo ograničio (kako američki pravosudni sustav proizlazi iz britanskog, dobijamo uvid i u nužne predkolonizacijske aspekte istog). Sjajan, sjajan posao. Ne nedostaje ni štikleca zbog kojih čitamo povijesne knjige: od "svećeničkog palca" koji je od poštede crkvenih lica postao pravilo da se svakom prvom prijestupu oprašta smrtna kazna (zatvorske su uvedene tek nedavno, prije se batinalo ili besilo), preko "gladnog noža" ili novina koje su objavljivale ispovijedi osuđenika pred smaknuće i prodavale se na smaknućima, do Edisonove kampanje da se u električnu stolicu uvede Teslina izmjenična struja kako bi njegova, direktna, dobila poene na bezopasnosti. Kad ovih dana čitam knjige obično to činim s olovkom u ruci bilježeći na posljednjoj stranici mjesta na kojima sam našao gluposti. Tijekom Bannerove knjige olovka mi se bavila posve drukčijim poslom: potcrtavala je rečenice, pojmove i odlomke koji su bili fascinantni i koje se nadam da mogu upotrijebiti u nekom budućem stripu. Zato vam ih i neću ovdje sve prepričati. To je moje, samo moje (i Bannerovo). :) Nu, htio bih nešto reći o nepredvidljivom nuzefektu. Banner, rekao sam, piše bez teze. Onoliko bestrasno koliko je to ljudski moguće, znanstvenički objektivno. Ali već samo gomilanje podataka, klinički opisi smaknuća, detaljni opisi smrti, ti mrtvaci koji se gomilaju kroz knjigu ... Iznenadilo me, rječju, što sam se na kraju knjige o smrtnoj kazni, koju sam počeo bez jasnoga moralnog stava (osim onog načelnog, da je smrtna kazna uzbudljiva i zanimljiva), našao s posve jasnim stavom protiv nje. Pišući samo činjenice, Banner je uspio ono što ni stotinu napasnih aktivista nikada ne bi: naveo me da danima, dok čitam, razmišljam o smrtnoj kazni, svakom njezinom aspektu i da zaključim sam za sebe kako nije u redu - čak ni ako je osuđenik prije kazne ubio milijun ljudi - da u ime odmazde drugi milijun ubije njega. Tako da je ovaj tekst na kraju ipak malo i o Sadamu. (mcn) PS Stoti post na ovom blogu, juhuhu! |