Dobar dan, za one koji nisu pazili na nastavi (a ne da im se čitati više od dva posta odjednom), ja sam jedan od sudaca na Bestselerovu natječaju za kratku priču (pravila natječaja su vam ovdje) te u više-manje dnevnim dozama ovdje komentiram pristigle radove.
Tko me postavio za sudca? Pa sam Jesus (Quintana), naravno. No, odakle uopće bilo kome pravo da drugome sudi, možete dometnuti filozofski. To ne znam, ali znam što (po meni) čini okej sudca. To nije nedostatak predrasuda već svjesnost o postojanju istih. To nije objektivan ukus već jasno razlučivanje svoga ukusa od objektivne kvalitete. Primjerice ...
Primjerice, trolist prispodoba jedne autorske veteranke: Bogat život, Koje je bojište najstrašnije i Vidovita kokoš. Te su priče tehnički izvrsne, apsolutni je gušt čitati rad nekoga tko ima takvu kontrolu nad svojim tekstom, kojemu niti jedna riječ ne zastrani i koji kaže ono što je krenuo kazati. Da li to znači da mi se i sviđaju? Kako-tako ("Život" je izvrsna jer je u svojoj jednostavnosti zastrašujuća poput ženskog uma, "Bojište" mi je bilo najzanimljivije jer je o ubijanju, "Kokoš" mi je bezveze jer je o politici), ali poanta je sljedeća: nije bitno da li mi se sviđaju. Da sam čitatelj, digao bih ruku za "Bojište", ali kao sudac moram prvo pohvaliti sve napisane priče zbog njihove zanatske umješnosti (obavljeno u drugoj rečenici), a zatim dići ruku za "Život", jer je jača pa ma koliku mi nelagodu stvarala. Razlika između "Bojišta" i "Života" jest razlika između dosjetke i literature, između zanata i, ovaj, života te je posao sudca to prepoznati. Kužite?
Početak priče iduće autorice fascinantno je nalik početku "Bogatog života": sama žena na kraj sela, dolazi stranac (bit će neki žemski arketip). Nu, ova priča, Starica i mladić, je znatno lošija. Ne samo zato što nije pokrivena iskustvom (veteranka iz prošlog odlomka piše o djevojci; početnica iza ove priče nagađa o starici), već i zato što o kontroliranom vođenju čitatelja nema ni govora. Ne bez nade, ne bez dara, ali autrici treba još rada, rada, rada.
Autoru priče Dnevnik zatovorenika br. 60211 treba, pak, novi mozak jer je ovaj zbunjen. Dnevnik od devet godina, naime, da bi imao smisla ne piše se u tri kartice, zatim se ne brkaju noćne more s nenadanim pogubljenjima (i to javnim, što se nigdje na zapadu više ne radi - ah, vidite kako koristim znanja iz knjige o smrtnoj kazni) i načelno lošim stilom. Bez veze, skroz.
Dva mrtvaca, s druge strane, nisu loši koliko mi djeluju nedorečeni. Postavka (razgovor pisca koji misli kako bi ga leš fokusirao i glumca koji glumi leševe) je odlična, ima krasnih rečenica i zanimljiv zaključak, ali fali mi mesa (ja sam krvna grupa 0, mi volimo meso). Preporuka: proširiti u jednočinku obećanu podnaslovom.
Konačno, Plaža je još jedan primjer kriške života koja nije nadrasla svoje nadahnuće i postala pričom koja će se obraćati svima.
Dosta tipkanja! Ugrađuju mi prozore, sjedim tu i mrznem, psrti su mse ukčičli.
(mcn)
Post je objavljen 24.01.2007. u 10:33 sati.