Nešto mi, bez zajebancije, nije jasno na natječajima: zašto ljudi šalju više od jednog rukopisa? Okej, na ovakvim natječajima kao što je Bestselerov (pravila su ovdje) broj priča jednog autora koje mogu ući u knjigu nije limitiran (iako sam se ja, naravno, zalagao za suprotno) pa razumijem nadu onoga koji pošalje tri komada uvjeren da su sve vrsne ali ... preduga mi je rečenica moram je malo razbiti ... ali zašto ljudi šalju po tri priče na natječaj koji ima tri nagrade (zar se nadaju kako će ih dobiti sve?) ili za knjige koje (poput sferakonskih zbirki koje sam uređivao desetak godina) uredno objavljuju uvijek samo po jednu priču jednog autora?
Dojam koji to ostavlja (barem na mene) jest slika nekritičnog (ili lijenog) autora koji se ne može odlučiti. Sve su mu priče drage pa neka netko drugi bira! On ne zna zapravo što mu je dobro, a što nije, pa šalje sve - jedno mora upaliti! Uf, kako me to zna raspizditi ...
A to i na drugi način radi protiv autora. Recimo, da je jedan autor poslao tri kvalitetne priče, što je rijetko, ali se dogodi - Priča o tamošnjim bitangama, Ima nešto drugačije u osmijehu kojim se smiješi Maria i Propovijed na terasi Gradske kavane su, recimo, sve kvalitetne, pravi mali primjeri kako se osobno iskustvo pretače u opće, literarno - kako mu to može nauditi? Pa tako što sudac - i sam, avaj, čovjek - opću ocjenu donosi kao prosječnu. Da je autor poslao samo "Bitange" morao bih zaključiti da je genijalac. Budući je poslao i "Mariju" - koja je jednako dobra, ali glasom vrlo slična - prosječna ocjena je za postotak opala zbog dojma kako autor samo jednu kozu dere. A nakon "Propovijedi" slijedi daljnji pad dojma jer je koza opet slična, a i priča je nešto slabija. Te se onda ja moram pozivati na nekakav racio kako bih sam sebi objasnio da su te priče ipak nešto najbolje što sam u ovom natječaju dosad pročitao, iako bi mi bilo draže da je autor bolje dozirao svoje slastice.
Šaljite, dakle, po jednu priču.
A i idući autor nam je poslao tri priče, iako kamuflirane kao dvije. Zapravo, ne priče već anegdote. I to ispričane kao što anegdote pričaju ljudi koji anegdote ne znaju pričati. Ono, zavalio se momak i uživa u nažicanoj pažnji slušatelja/čitatelja, želi je po svaku cijenu zadržati što duže, veze nepotrebne riječi, digresije i opaske, podebljava što podebljavati ne treba, razvlači žvakaću do u nedogled i na kraju ubije i ono malo humora što se u izvornoj situaciji nalazilo te se tako Bilo jednom,na jednom salašu i Dogodovštine jednog samca pretvore u upozorenja kako autora treba izbjegavati i prije no otvori usta.
Još jedan takav smor (e, to mi je predivna novosrpska riječ - znači nekoga tko vas tako umara da kao da vam životnu energiju pije) je i autorica priče Tatina lopta. Dugo već nisam umro od dosade već na drugoj rečenici pa je ovo posebno postignuće! A najgore je što se vidi kako autorica uživa u svojoj dosadnoj precioznosti, kako misli i da je priča silno zanimljiva i o tako lijepo napisana. Bežibre, rekli bi na starosrpskom.
(Prethodna autorica nije iz Srbije, da ne bi netko nešto. Smorovi su pravedno raspoređeni po svim zemljama i nacijama. Avaj.)
Na kraju, prikladno, Epitaf, koji dokazuje kako priča može biti SF, a da je ipak ne pohvalim. Nu, SF jest najbolji dio ovog uradčića koji se koleba između kafkijanskog crnjaka i obične sprdačine. Da se autor odlučio samo za jedno (kafkijanski humor, bolje), ideje (same po sebi skoro pa odlične) bi izašle bolje ulaštene - ovako je ispalo da se narugao samome sebi i upropastio nešto što je moglo i bolje. Šteta.
(mcn)
Post je objavljen 21.01.2007. u 21:16 sati.