Daklem, ponekad pristanem i na stvari koje nisu najpametnije po moje slobodno vrijeme, ali se čine zanimljivima i vrijednima u startu. Nekad se čine zanimljivima i vrijednima i kad se sve završi, ali dok se radi svaki je posao uvijek samo jedno - tlaka!
A kako se ja rješavam frustracije zbog tlake? Vjetreći je na blogovima, dakako. Što me dovodi do nove podrubrike na ovome blogu, jedne na kojoj ću (djelomice i kako bih ih bolje zapamtio) mitraljeski recenzirati priče poslane mi na žiriranje za Bestselerov natječaj za kratku priču.
(Ah, da, nisam još ovod spomenuo taj natječaj, je li? Evo, pravila su vam ovdje, ali ja bih vam preporučio da ne šaljete ništa jer sam unaprijed siguran kako mi se neće svidjeti. No, uz mene žiriraju još i Porto i Gawrun te se možda svidi nekome od njih jer su oni ipak mlađi i blaži, kad već nisu ljepši od mene.)
Na spomenuti natječaj je do sada (a sutra stiže treća doza) stiglo šezdesetak priča, što bi napunilo knjigu kad bi valjale. A prvih pola tuceta valja samo gluposti. Priča 19:00 tako i nije priča već samo jedna scena. Razlika između scene, pa čak i suvislo napisane scene, i priče jest u tome - a nisam baš mislio kako ću i to trebati objašnjavati - da scena oslika što se događa bez uvoda i zaključka, a priča ima neku svrhu. Iz pera iste autorice, VTP se čita kao sinopis za plačidramu, ali kao priča ima predug uvod i zbrzanost drugog dijela. Uz to, obiluje tipfelerima, a siguran sam da bih našao i još nešto kilavo kad bi mi je se dalo drugi put pročitati.
Iduća autorica također ne zna što je priča, a pogotovo kratka priča. Njoj "priča" očito predstavlja niz fragmenata koji zbrojeni dosežu dužinu propisanu natječajem, a to što međusobno ne čine cjelinu veću od svoga zbroja je ne ferma. Predsezona je jedno takvo nizanje djelića, tek površno povezanih (kao što se autorica nadala da će jutro donijeti odgovore, a nije, tako sam se i ja nadao da će kraj donijeti smisao, a bogibogme nije). Druga, ako je ikako moguće i slabija, priča joj je Zemlja gdje ne šepa samo kraj nego se diči i totalnim bogaljem od početka. Priča se zove "Zemlja", u teoriji je o zemlji (u praksi nije), a početak je potrošen na pitanje neke kurve. U kratkoj priči to se jednostavno tako ne radi, početak je obećanje sadržaja i ja ovdje zahtijevam priču o kurvi!
Zajednički nazivnik priča idućeg autora je nadrkanost (koju je uspio prenijeti i na mene), od čega on pokušava isfurati neku filipmarlovljevsku komentatorsku spiku u prvom licu, ali ne uspijeva. Prvo, za to bi mu trebao roman; a drugo, za to bi mu trebao i razlog. Ovako imamo nadrkanost nadrkanosti radi koja guši zanimljivu centralnu ideju razgovora s gradom u priči Noć je mirisala na snijeg, i nadrkanost koja se (bez razloga) počne pretvarati u čovjekoljublje samo da bi se opet preobratila (bez razloga) u nadrkanost u priči Jebala te kruška. Najbolja od tri, zato što stvarno ima neki razlog za nadrkanost, jest Majka, dječak i svemirci. Autoru u toj priči uspijeva proizvesti trunku iskrene emocije pa je to priča, iako bi stilski podnijela i tesanje, koju jedinu, za sada, vidim kao potencijalan materijal za knjigu.
Čitam priče redom kako ih je Hezus popisao, daklem redom kojim su stizale pa se nadam da su ovo samo uobičajeni tovari smeća iz ladica te da će dobre priče, one na kojima se radilo, stići u zadnji čas. Ako ne ... jadna li nam baba.
(mcn)
Post je objavljen 19.01.2007. u 23:20 sati.