Zapravo mi je smislenije na upite i komentare odgovarati u samom tekstu nego u onim nevidljivim komentarima dolje. Te tako, na upit ne mislim li kako mi je pristup pogrešan jer bih mogao nekog obeshrabriti, odgovaram kako naravno da ne mislim i da pisce TREBA obeshrabrivati. Pa, je l' vidite koliko ih piše i KOLIKO ti koliki pišu? A koliko je od toga DOBRO? Ne, pisce ne treba maziti već gaziti, ne treba se diviti svakome tko želi da mu se divi (pa ni ako ta(j) ponudi divljenje zauzvrat), treba čitati tekst kao da ga nitko nije napisao i suditi mu kao tekstu. A ako se i neki pisac uvrijedi, naljuti, pa možda čak i odustane od pisanja - gdje ćeš veće sreće!
(Pristup, naravno, ima mana. Gaženje će preživjeti oni najjači, oni koji pisanje vide kao svoju misiju. Nu, među takvima će biti jednak broj onih izvrsnih i onih preglupih da shvate koliko su loši. Gaženje, dakle, trijebi (ako trijebi) samo zlatnu sredinu. Što je isto okej jer u kreativnim zanatima ne postoji ama baš ništa zlatno u sredini.)
Enivej, natječaj je ovdje, šaljite ako morate, a sad da vidimo što sam danaske pročitao. Bilo je - odmah nek' s uzdahom olakšanja kažem - bolje nego jučer.
Prva je na redu bila priča On i Nives jednog popodneva i pokazala se - začudo - pričom. Jest da je nakon vrlo dobre prve stranice otpizdila u niz nepovezanih eseja o svemu što jebe junakinju (a čita se kao da jebe i autoricu), pa prešlo malo i na autoričino komentiranje junakinje, ali na kraju se vratilo početku i zaokružilo stvar. Jest, jest, malo bi junakinjina odluka mogla biti obrazloženija (na uštrb ponekog eseja o političarima), ali nije bilo katastrofalno.
Tri priče idućeg autora su sve barem solidne. Atila je simpatična stilskovježbena varijacija na forestgampovske teme (balkanska inačica sa šorom, ševom i šegom), kojoj jedino smeta to što djeluje viđeno. Paketić je puno bolja zamisao (anđeo nema kome pokloniti ljubav), s tim da je zadnji odlomak nekako premalo težak, da bih ja volio drukčiji (ili barem drukčije napisan) kraj. Konačno, Prozor je odlična kratka priča u kojoj je sve na mjestu, iako je riječ o najobičnijem ljubiću. Ali, ne sudimo ovdje onome što ljudi vole ili što žele pisati, već egzekuciji, koja je skoro besprijekorna. U mjeri u kojoj se mene pita, nešto bi od ovoga trebalo biti za knjigu.
Đe me nađe! Who Killed Mr. Moonlight je SF (zapravo NF), i to dobar SF, plus još neka literatura na kraju. Literaturu opraštam, priča stoji, a SF volim te neka to bude naputak svakome tko još nije odustao od slanja priča. PoSFolite malo priču i odmah ću biti blagonakloniji.
E, a da ne bi sve bilo savršeno, potrudila se iduća autorica koja umije razmišljati, ali kojoj je pet kartica očito preduga forma jer je u, recimo, priču Oni koji su otišli natrpala jedno šest uvodnih pasusa (simultanih, ne konzekutivnih), a onda se bavila i "onima koji su ostali" te tako samo zbunjivala. Dodatno je zbunila kad je Josip naglo postao Stjepan, a uvođenje novog imena (Igor) dva odlomka pred kraj također doprinosi dezorijentaciji. Druga priča iste autorice, Samo jedan dan ... odulji je i dosadnjikav dnevnički zapis koji se neuspješno trudi postići kišonovski štih.
Upravo zbog takvih mediokritetskih radova nastavit ću gaženje smatrati dobrodošlom i prijeko potrebnom metodom.
(mcn)
Post je objavljen 20.01.2007. u 19:55 sati.