A što, možda se pitate, kad na natječaj stigne priča onoga koga sudac zna? A što doista, pitam se ja, kad se to dogodi? Može li se biti objektivan, suditi priči kako bi trebalo, ili se makar i podsvjesno uzima čovjeka u obzir? Pa, mislim da moj slučaj uzima čovjeka u obzir, ali na onaj antipatičniji način: sudim mu malo strože, kako nitko ne bi pomislio da sam pristran. Dakle, pouka je, ne samo da vam nije pametno i inače pisati već vam je apsolutno nepametno poznavati me. Sapienti sat.
E, a jutros ću zato - kako bih razbio monotoniju spuštanja niz prekrasnu Jesusovu Excell tablicu - čitati samo priče ljudi s kojima sam jednom ili više puta komunicirao, koje sam sreo na dvije minute ili dulje.
Kako sam postao filozof, prva od takvih znanačkih priča, smjestila se negdje na pola puta između nesmiješne humoreske (najčešći podžanr humoreski u nas). dnevničke kolumne i eseja. Esej (o tome kako bi filozofiju trebalo učiti unatrag, od naših dana ka korijenima; nešto je slično Pavao Pavličić jednom napisao za književnost) je najbolji dio, bilo bi bolje da je razrađeniji od onoga što se može prepričati u jednoj zagradi, ali ni to ne bi pomoglo ovoj priči da zapravo ne bude priča.
Iduća se priča zove Sreća i ima nešto u samom naslovu što je torpedira. "Sreća" ja naime tako jak pojam, univerzalan jedan pojam kojemu će svaki čitatelj pristupiti sa svojim asocijacijama, da se od priče koji slijedi očekuje da bude jednako univerzalna i jednako jaka. Naravno, poslije ovakvog uvoda svima je jasno da me "Sreća" koju sam čitao nije usrećila. Imala je nekakvu ideju, ali joj je trebalo dobrih pola dužine da počne (savjet: pišete li kratku priču, dobro mjesto za početak je, o ne znam, u prvoj rečenici?), a autorov je stil opterećen općim mjestima, da ne kažem frazama. Ukratko, ne valja.
Autorica Čovjeka bez tijela ima kontrolu nad stilom, donekle i nad sadržajem, ali mi poanta izmiče. Okej, imamo čovjeka/biće koji se svakoga dana budi u drugom tijelu i njegove misli ponekad rezoniraju s mislima domaćina, ali progresija iz primjera u primjer ne postoji (ili je ja ne vidim), konkluzije nema. Uz to mi je nejasan i značaj opadajućih brojeva potpoglavlja. Recimo, u ime poznanstva, da sam tup ja, a ne priča (iako, ne dam prolaz).
Tri priče idućeg autora ubrajaju se među one koje me fasciniraju, ali ne toliko vještinom (nje ima u sirovom obliku, daleko od toga da je laštena), već činjenicom da je autor netko posve drukčijeg iskustva od moga, stanovnik jednog posve stranog mi svijeta, da mu zavidim na proživljenom ako već ne na napisanom. Sve to mi Amarkord čini dobrim tekstom, usprkos zamjerkama, sve to ne sprječava Gori lampu nasrid Vinkovaca da bude išta više od pizdarije, a glede i unatoč svemu tome Priča o Nedinoj pici mi je bila baš ono dobra. Hmm, možda mi samo fali erotskih priča? Šaljite, ljudi, erotske priče!
Ili nemojte. Jer ima neke erotike i u Sezoni parenja (a nego neće, gle naslova), ali je utopljena u previše pokušaja književne relevantnosti. Sam zaplet je jedna od standardnih pornografskih fantazija (ne otkrivam vam je ovdje jer bi to ubilo gotovo jedini validni razlog čitanja priče), ali je dobra prva polovica priča nabremenjena nepotrebnim zapažanjima, razmišljanjima, slabom strujom toka svijesti. Ono, kad je priča o tucanju, neka bude o tucanju, ali ne tucanju čitatelja u mozak.
Imam li, nakon ovoga, pet poznanika manje? Nadam se, nadam ...
Pravila natječaja su ovdje. Pišite pod psudonimom, ako me poznajete.
(mcn)
Post je objavljen 29.01.2007. u 12:27 sati.